31/01 - 03/02/2007 - Družio sam se s diplomatima država-slijednica SFRJ. Naravno, najviše s Hrvatima, s napomenom kako je moj domaćin, Jovica, Srbin iz Hrvatske. Novinari su u Zagrebu pitali Mesića zašto je odredio Srbina za ovo veleposlaničko mjesto, a on im je odgovorio da ga je izabrao zato što je profesionalac, a ne Srbin. Doista, služio je kao diplomata SFRJ u Maroku, Alžiru i Egiptu, a kasnije je bio vanjskopolitički savjetnik premijera Markovića. Dobro poznaje arapski svijet. Ispekao je zanat. Govori francuski i engleski. Mislim kako je Mesićev izbor bio pun pogodak. Jovicu poznajem iz onih vremena i imam o njemu najbolje mišljenje kao profesionalcu i čovjeku.
Više sam puta svraćao ambasadu Hrvtske. Skučena i skromna, smještena je u najvišem neboderu grada (Two Towers). Očekivano, tu sam se našao s , sada savjetnikom ambasade, ranije konzulom i privrednikom u Kairu, s kim se poznajem sedamnaest godina. On je zapravo otvorio ovo diplomatsko predstavništvo i bio otpravnik poslova do Jovičina dolaska. Žalio se kako Ministarstvo vanjskih poslova ne doživljava ovu ambasadu kao „svoju", već kao „Mesićevu", pa joj ne pruža potrebnu podršku. Vjeruje, kao i Jovica, kako bi se ovdje na ekonomskom planu moglo dosta učiniti kada bi bilo pomoći iz Zagreba. Po njima, Bosanci i Srbijanci rade bolje, jer kapitaliziraju na vezama uspostavljenim u doba SFRJ. Bio sam gost Maria i njegove Branke u njihovom simpatičnom domu, u jednom od ovdašnjih predgrađa. Pun je egipatskih i lokalnih suvenira.
Mario me odveo do Kulturnog centra kojim upravlja jedan general. Taj raspolaže galerijom u kojoj su trenutno izložene slike domaćih umjetnika. Skromni dometi. Mario je pitao generala zašto je zadnjom rekonstrukcijom vlade ukinuto ministarstvo turizma, kada se tvrdi da je upravo to jedna od strategijskih grana libijske ekonomije. Odgovor je bio kako je bivši ministar „pod istragom zbog korupcije". Umiješao sam se u razgovor s napomenom kako nije moguće razvijati turizam kada se ovdje ne može popiti pivo. General se nasmijao, priznajući kako je alkohol zvanično zabranjen, ali i dodao „mi svi ipak pijemo".
Upoznao sam i druge članove hrvatske mini-ambasade - mladog pripravnika nedavno pristiglog iz Zagreba, sekretaricu kojoj je otac Libijac, a majka Hrvatica, te Marka, kojem je otac Libanonac, a majka Zagorka. Ovaj posljednji je zadužen za fizičku sigurnost službenih prostorija, ali mu se posao svodi na otvaranje vrata. I on i sekretarica tečno govore arapski. Moram spomenuti i šofera Ramadana, koji je ovladao osnovama hrvatskog radeći ranije za INU. Taj me je Berber par puta vozio po Tripoliju, a jednom me odveo do mjesta gdje su se lokalci, isto tako Berberi, specijalizirali u grnčariji. Bistar momak, koji istovremeno obavlja kurirske poslove
Bilo mi je drago sresti srbijanskog veleposlanika Duška Simeonovića. On je libijski veteran, jer je ovdje već u drugom mandatu. Doduše nadao se biti imenovan ambasadorom u Siriji, ali je tamo njegov tadasnji ministar Vuk Drašković poslao neku doktoricu. Jovica ga je zafrkavao, tvrdeći kako ima izuzetno „bogatu diplomatsku karijeru", jer mu je uspjelo predstavljati četiri različite države - SFRJ, SRJ, Državnu zajednicu Srbije u Crne Gore, i evo sada - Srbiju. Duško je inače arabist. Kao i Jovica, služio je isključivo u arapskim zemljama. Bio je načelnik Uprave za Bliski istok i Sjevernu Afriku Saveznog sekretarijata za inostrane poslove (tj, jugoslavenskog ministarstva vanjskih poslova, op. ur.) kada sam ja predstavljao SFRJ u Egiptu. Nije mi tada uputio ni jednu glupu i za mene neprihvatljivu instrukciju. Dobar je slikar-amater. Nedavno je, u tandemu s austrijskom ambasadoricom, izlagao svoje slike u gore spomenutom Kulturnom centru.
Susreo sam se i s bosanskim ambasadorom Ferhatom Šetom. Koliko sam shvatio, diplomirao je arapski. Ovo mu je prvo diplomatsko mjesto. Začudio sam se saznavši kako ovdje radi nekih 3.000 BiH građana, neki u još uvijek aktivnim bosankim firmama, kao što je Energoinvest; drugi su ovdje ostali i zaposlili se u raznoraznim stranim kompanijama; treći su pak započeli vlastite poslove.
Rimska Tripolitanija
Nešto od starijih feničko-grčkih obilježja je integrirano u latinski karakter nekadašnjeg grada-luke, iz koje su se prema Rimu izvozili afrički robovi i stoka. Dobro je uređen muzej, kao i onaj ranije viđen u Tripoliju i onaj kasniji u Leptisu. Toliko okupljenih rimskih skulptura u carrara mramoru i toliko mozaika teško se viđa na jednom mjestu. Grčko-rimski muzej u Aleksandriji je daleko skromniji.
Ono što se može vidjeti in situ je dojmljivo. Na relativno malom prostoru je uredno poslagano nekoliko hramova, više njih posvećeno egipatskim božanstvima, zatim forum, senat (curia), dobro rekonstruirano kazalište, te amfiteatar (gdje su se izvodile gladijatorske borbe i druge krvoločne igre).
Na vrhuncu prosperiteta grad je brojao 60.000 duša. U taj broj su uključeni punopravni rimski građani i robovi. U knjigama koje sam čitao pripremajući se za ovo putovanje nisam našao podatak o omjeru građana i robova. Procjenjujem da je bio negdje oko 50:50, a možda i više robova, jer je bila potrebna brojna radna snaga za podići, izgraditi i dekorirati ovu ljepotu namijenjenu isključivo slobodnim rimskim građanima. Ti su znali sebi ugađati, investirajući u vlastiti standard, uljepšavanje i funkcioniranje njihove samoupravne colonie.
No Sebratha mi se više svidjela, jer je manja i preglednija urbana cijelina.
Fezan i Tuarezi
Putovao sam na jug Libije u društvu Duškove kćerke Natalije Simeonović, slikarice, i njezina supruga Adama Pantića, grafičara. Pristigli su prije par dana iz Beograda i htjeli su, kao i ja, razgledati saharsko pećinsko slikarstvo i petroglife. Duško nas je spojio s jednom ovdašnjom specijaliziranom turističkom agencijom, koja je za nas troje dizajnirala program šestodnevne ekspedicije.
Trebalo je prvo avionom stići do Sebhe, nekih 750 kilometara južno od Tripolija. Let je kasnio u polasku, na što je upozoravao moj libijski bedeker. Bila je već noć kada smo sletjeli na aerodrom tog gradića, inače administrativnog centra ovoga dijela Fezana. Dobrodošlicu su nam poželjela dva predstavnika naše agencije - vodič-prevodilac i šofer - te nas njihovom terenskom Toyotom prebacili do turističkog kampa blizu grada. Smještaj prilično rudimentaran, ali prihvatljiv. Večerali smo u blagovaonici u kojoj ordinira jedan Sirijac iz Homsa. Ne znam kako je ovđe zaglavio. Svi su poslužitelji bili crni. Prespavali smo u okruglim dvokrevetnim kolibama, u vlastitim vrećama. Noć je bila hladna.
Sutradan smo krenuli asfaltom prema jugozapadu - nekih 450 kilometara dosadnog i ravnog puta, relativno plodnim predjelom, zapravo izduženom i mjestimice zelenom oazom. Prošli smo pored farme našeg vozača Ahmeda. Prošli smo i nekoliko neinspirativnih naselja. Konačno smo s lijeve strane ugledali planinski lanac Akakus, cilj prve etape naše ekspedicije. U Al-Aulnetu smo zastali u usputnoj mehani. Ahmed je išao napuniti rezervoar i prijaviti nas policijskoj stanici koja kontrolira ulaz u Akakus. Tu nam se pridružila druga Toyota.
Sva četvorica su miješanog porijekla. Elamin El-Azhari, naš «vodič», zapravo prevodilac, mješavina je Tuarega i Hause; obje bake mu žive preko granice, u Alžiru; lijep je 25-godišnji mladić, maslinastog tena. Stekao je nekakve kompjuterske diplome u Tripoliju i Njemačkoj; govori dobar engleski. Krupan, hadžija Ahmed Salah, sin tate Tuarega i mame Arapkinje, po izgledu Arapin, fenomenalan je vozač Toyote Landcruisera i prirodni vođa. Senusi Mohamed, po izgledu Arapin, vozač druge Toyote, samozatajni pripadnik istoimenog sufijskog bratstva, jedini kojega je naš hadžija smatrao sebi ravnim. Jusuf Hasan, naš kuhar, crn kao krtica, Tuareg je porijeklom iz Nigera, koji se predstavlja kao „stručnjak za nakit i proizvode od kože" (ima tezgu u kampu u kojem smo prespavali prve noći); s njima sam komunicirao na francuskom, a jedini je od naših pratilaca znao tuareško pismo („tiphinag"), fonetsko, ali bez samoglasnika, srodno berberskom. Na komadu papira je ispisao moje ime. Stalno nas je slikao svojom mobitel-kamerom. Veseli ljudi. Međusobno su se beskrajno šalili. Vodili su vrcave razgovore oko logorske vatre; koliko sam shvatio, naizmjenično na arapskom i na njihovom tuareškom dijalektu. Dostojanstveni - bili su nam ravnopravni partneri, a ne posluga.
Ime Tuareg se prvo spominje u staroegipatskim zapisima, dok su prije toga zabilježena imena više nomadskih plemena koja su naseljavala područja zapadno od doline Nile, dakle današnje Libijske pustinje (Egipćani svoj segment iste nazivaju Zapadnom pustinjom). Povremeno bi se uključivala u egipatske dinastičke borbe, a jedan je njihov poglavica oko 950. godine prije nove ere zauzeo deltu Nila, proglasivši se faraonom Šeshondom I, te osnovao egipatsku Dvadeset i drugu dinastiju. Prema egipatskim freskama, većina tih osvajača su bili tamnoputi. No u nekim se vremenskim sekvencama pojavljuju i bjeloputi, pretpostavljam europski doseljenici.
Tuarezi i Berberi su rođaci, govore srodne hamitsko-semitske jezike, odnosno dijalekte. Prve, «libijske» inskripcije se pojavljuju oko 1.500 godine p.n.e. Izvedene su navodno iz feničanskog pisma, koji se kasnije razvio u puno varijacija. Skript se nekada koristio na čitavom području Magreba, afričkog Sahela (Sudanski plato), do Kanarskih otoka. Po jednoj teoriji, originalna tuareško-berberska grupa je ovdje pristigla negdje s Levanta. Po drugoj teoriji, potomci su paleolitskih prastanovnika nekada plodne Sahare, čije smo pećinsko slikarstvo i petroglife namjeravali razgledati u Akakusu. Takva umjetnost postoji od Maroka na zapadu do Kenije na istoku. Izgleda da su se Tuarezi i Berberi razdvojili u neolitu: prvi su ostali nomadi-uzgajivači (koza, ovaca i deva), monoplizirajući trans-saharsku trgovinu i karavanske putove, pljačkajući usput, dok su se Berberi sedantezirali i posvetili ratarstvu. I jedni i drugi su s vremenom više manje arabizirani. Tuarezi i danas održavaju neka predislamske svjetonazore; između ostaloga - vjerovanje u dobre i zle duhove (đin). Tu negđe postoji planina koja je po njihovu vjerovanju postojbina tih duhova, u koju ni jedan Tuareg ne smije zalaziti. Neki Europljani, koji su se drznuli, navodno su stradali.
Trojica naših tuareških partnera su se kraće ili duže molili pet puta dnevno, ali ne i hadžija Ahmed. On je to odradio u Meki, što valjda smatra dovoljnim.
XXXXX
Toga smo poslijepodneva ušli možda nekih pedesetak kilometra unutar Akakusa, vozeći širokim wadijima oivičenim crnim i crno-crvenkastim bazaltnim brdima. Podsjećaju na sinajske krajolike, ali su spektakularniji, s nevjerojatnim formama i figurama. Kao da se Stvaralac zabavljao s ovim geološkim konstrukcijama. Staze kojima smo vozili, pretežno s kamenim podlogama, lako prohodne, ali mjestimice ispresijecana naslagama prhkog pijeska. Vrijeme idealno, sunčano, ali ne prevruće, bez vjetra.
Pećniska umjetnost
Prepisujem iz bedekera periodizaciju slikarija/petroglifa koju ću razgledati slijedećih dana.
Početak zapisa iz Kamenog doba doseže 12.000 godina unatrag. Nekih šest slijedećih milenija prikazivani su likovi divljih životinja - slonova, žirafa, bizona, gazela i drugih. Crtani su ili uklesavani u kamen na zidovima pećina u koje su se lovci-nomadi sklanjali. Slikari bi izgleda prvo nacrtali vanjsku konturu životinje, a onda je obojili prirodnim pigmentima crvene, oker, bijele i crne boje. Kao vezivo su navodno koristili bjelančevinu jaja ili urin. Petroglifi su pak ukucavani kamenom na kamenu podlogu. Ova je pećinska umjetnost izgleda starija od pred-dinastičke u Egiptu, što bi moglo značiti da se širila od zapada i centralne Afrike, prema dolini Nila.
Između 10.000. - 6.000. godina prije nove ere, pored prethodne „umjetnosti divlje faune", sve češće se pojavljuju figure ljudi s okruglim ofarbanim glavama. Kao da ti likovi nose svemirske skafandre. Nema naznaka očiju, nosa ili usta. Samo sferično prikazane glave. Nije jasno zašto.
5.500. - 2.000. godine prije nove ere je vrijeme domestikacije ovaca, koza, goveda i magaraca. Ljudski likovi dominiraju nad životinjama. Divlje zvijeri iz prethodne faze su nestale, što je svakako povezano sa sve rjeđim kišama i sve oskudnijom florom.
Zbog bogatstva pećinskog slikarstva, Akakus je stavljen pod zaštitu UNESCO-a.
No danas je to pustinja u kojoj tek tu i tamo raste poneki grm. Ljudi su napustili ovaj kamenjar. Ostalo je svega nekoliko tuareških obitelji. Naši pratioci su nam rekli da se još može naići na gazele, muflone i lisice. U pijesku smo im vidjeli samo tragove i nešto izmeta.
XXXXX
Ova smo dva dana proveli vozeći wadijima Akakusa, razgledajući čudnovate kamene formacije i zastajući kod pećina ukrašenih slikarijama. Pravi prirodni muzej. Vodili su nas Ahmed i Elamin. Dobro poznaju ovdašnje vidikovce, pećine i zakutke. Druga Toyota sa Senusijem i Jusefom bi pak išla direktno do slijedećeg logorišta. Dočekali bi nas na dogovorenom mjestu s već pripremljenim ručkom ili večerom.
U utorak smo počeli s velikim kamenim lukom prikačenim na jedan kraj ogromnog grebena. Nazivaju ga Alzger. Nešto dalje odatle otkrili smo prve petroglife i crtarije na ulazu u zatrpanu pećinu. Prvi su veći od drugih, a ovi drugi su iscrtavani generacijama, često preko onih ranijih. Nadstrešnica i visoki greben iznad bili su prirodna zaštita od kiša i oluja, kao i od opasnosti koje bi se mogle pojaviti iz zaleđa. Ravan prostor ispred pećine su sami stanovnici štitili od divljih zvijeri i drugih napadača - vatrom i oružjem. Slična skloništa sam vidio i u gobustanskom kraju u Azerbejdžanu. Pala mi je na pamet kovanica - „kultura stanovanja", koja je očito i tu i tamo bila podređena istim konsideracijama. Prastanovnici ovih predjela bili su nomadi, prvo lovci i skupljači plodova, a potom uzgajivači stoke. Nisu imali stalna obitalavišta, ali su imali pećine-logorišta kojima su se redovno vraćali.
Obišli smo i jedan poveći kompleks oslikanih pećina u prirodno zaštićenoj i lako branjivoj dolini, u kojoj je valjda nekada bio, možda tokom više tisuća godina, nekakav centar okupljanja inače raštrkanih nomadskih grupa. Kao El-Džara u egipatskoj Zapadnoj pustinji. Ni ovdje nema ostataka pečene gline ili grnčarije, što je pouzdan znak da se prastanovnici te doline nisu bavili ratarstvom. No tu su se sigurno ugovarale bračne veze i razmjenjivala dobra, a možda i održavale nekakve vjerske ceremonije. Sol je bila strategijska sirovina tih vremena, ali je morala biti dopremana izdaleka, vjerojatno iz slanih jezera Ubarija, koja ćemo obići za dva dana.
U srijedu smo kratko zastali kod nekakvih skromnih četverokutnih građevina bez prozora. Jedna je pumpna stanica za vodu, a druga „policijska stanica", ali policajca nismo vidjeli. No Ahmed se izljubio s vozačem cisterne kojega smo tu zatekli.
Ahmed nam je tog poslijepodneva pokazao još slikarija i još dva prirodna kamena luka (Tin Halaga i Oin Elupu). Senusi nam je pripremio noćni logor na uzvisini s prekrasnim pogledom prema zapadu, na zlatnu dolinu ispod i na crna brda preko puta. Kako je sunce zalazilo tako se slika krajolika mijenjala. Škljocnuo sam više fotografija, pokušavajući uhvatiti nešto od toga ugođaja.
Sutradan smo u Wadi Avisu razgledali još jedan spektakularan kameni luk. Potom smo se odvezli do Adaba, gdje uspravna bazaltna formacija od nekih tridesetak metara, podsjeća na prst. Mene je nekako asociralo na lik bradatog Račana. Tu smo naišli na neke francuske turiste isto tako dovedene terenskim vozilima. Odnekuda su se pojavili i prodavači tuareških rukotvorina.
Konačno smo ponovo izbili na asfalt i zastali u Al-Aulnetu, u istoj drumskoj kavani kao u dolasku. Kako mi je ovoga puta prijala hladna pepsi-cola! Više bih volio tradicionalni Johnnie Walker, ali to će morati biti odloženo do Tripolija.
Izašli smo iz Akakusa. Vidili smo samo reprezentativni uzorak onoga što te planine i wadiji skrivaju. Prošli smo ukupno ne više od 200 kiklometara. Bilo je fascinantno.
U trećem nastavku serijala o Libiji, 15. travnja čitajte:
- Slalom pješčanim dinama;
- Znanje stranoga jezika kao problem;
- Čari libijske države blagostanja;
- Obitelj na čelu države;
- Kritičke rasprave u Generalnom narodnom kongresu
Libijska džamahirija između proštlosti i sadašnjosti - 1. dio
