Sićušni Katar, arapski emirat sa svega 300.000 podanika (i nekih 1,2 stranaca) se profilirao u posljednje vrijeme kao središnja diplomatska sila Bliskoga istoka i arapskoga svijeta. Preuzeo je primat Egiptu koji se uslijed unutrašnje političke krize povukao u sebe i velikom saudijskom susjedu i njegovoj sklerotičnoj dinastiji, te zasjenio Tursku čija je diplomacija, mada sa drugim predznakom, imala i još uvijek ima regionalne ambicije. Odgovori na pitanje - kako je to moguće i kako je do toga došlo? - su različiti.
Najjednostavniji bi bio da je katarski vlastodržac emir Hamad bin Kalifa Al-Tani, kao racionalni igrač na međunarodnoj sceni, iskoristio konjukturu stvorenu turbulencijama
Hamad bin Kalifa Al-Taništo u posljednje vrijeme potresaju ovaj dio svijeta kako bi afirmirao sebe i svoju zemlju. Mada izvjesno nije studirao teorije racionalnoga izbora (rational choice theories) - na najbolji se način, vodeći računa isključivo o vlastitoj promociji i o svojim ekonomskim interesima, uključio u konfuznu geopolitičku igru koju su drugi pokrenuli.
emir-of-qatar.jpg
Žaleći za ranijim regionalnim primatom Egipta, kairski vanjskopolitički novinari se čude, ne bez zavisti, kako se taj liliputanac toliko osilio. Analitičar turskog dnevnika Zaman se žali kako su mu emirovi motivi "nerazumljivi". "Nesrazmjerne ambicije mikromonarhije" naslov je jednoga komentara o katarskoj "business-diplomaciji"objavljenoga u pariškom Le Mondeu.
Petrodolarsko bogatstvo i savezništvo sa SAD
S nacionalnim dohotkom od 179 tisuća dolara po glavi stanovnika (ne računaju se stranci) Katar je najbogatija zemlja na svijetu. To se bogatstvo temelji na ogromnim rezervama prirodnoga plina ispod površine poluotoka i u njegovu podmorju - procijenjuju se na 26 trilijuna kubnih metara plina, koje čine 14 posto svih dokazanih svjetskih plinskih depozita. Potvrđene naftne rezerve iznose 15 milijardi barela. Od prodaje ukapljenoga plina i izvoza nafte država pokriva 85 posto svojih potreba. Tomu treba dodati i blizu 100 milijardi inozemnih investicija u katarski energetski sektor, od čega je 70 milijardi američkoga porijekla.
Katarski režim otvoreno se svrstao uz NATO-ve intervencioniste u Libiji, stavljajući na raspolaganje pobunjeničkoj vladi u Bengaziju RTV studio i omogućivši joj izvoz nafe, te kupujući i isporučujući oružje pobunjenicima u zapadnim oblastima
Biti katarski državljanin je samo po sebi privilegija - država svima osigurava udoban život, besplatnu medicinsku zaštitu i školovanje, i mogućnosti bogaćenja bez rada. 94 posto svih radnih mjesta u zemlji popunjavaju stranci, što kao fizička radna snaga na crpilištima plina i nafte, i u građevinarstvu, a što kao kvalificirani i visokokvalificirani specijalisti. Svi stranci koji ovdje dolaze s namjerom započinjanja bilo kojega posla, uključujući velike svjetske korporacije, moraju imati lokalnoga pokrovitelja, domaćega partnera s kojim dijele dobit. Ugovore na određeno vrijeme sklapaju fizički radnici i kućna posluga regrutirani u inozemstvu (uglavnom sa Indijskoga potkontinenta i Filipina, a samo 20 posto iz drugih arapskih zemalja); kao i u drugim bogatim petrodolarskim monarhijama ta je kategorija inozemne radne snage najviše eksploatirana.
Još 1992. godine u vrijeme američke operacije Pustinjska oluja protiv Iraka, Katar je potpisao sa SAD sporazum o obrambenoj suradnji. Amerikancima je tada stavljen na raspolaganje teren kod naselja Ali Udeid južno od Dohe. Tu je izgrađena vojna baza i smješten regionalni štab američke Centralne komande (CENTCOM), odakle se upravlja vojnim operacijama američkih vojnih snaga po čitavom Bliskom istoku, i "pokrivaju" Iran, Afganistan, Pakistan i Centralnu Aziju. Od tada je baza znatno proširena i danas uključuje najveći američki vojni aerodrom izvan teritorija SAD. Koristili su je i britanski bombarderi za operacije protiv Sadamova Iraka.
Iz ovoga štaba i baze Amerikanci dirigiraju svojim vojnim operacijama po širem području Bliskoga istoka. Praktično kontroliraju zračni prostor nad Irakom, Kuvajtom, Katarom i Bahreinom (dok prema Iranu šalju bespilotne špijunske letjelice), i zajedno se brodovima Pete flote čija je matična baza u susjednom Bahreinu, staraju se o "sigurnosti plovidbe" Perzijskim zaljevom. Riječ je prvenstveno o sigurnosti nesmetanog izvoza arapske nafte i ukapljenog prirodnoga plina koji bi mogao biti ugrožen u slučaju ratnoga sukoba sa Iranom. Osim toga, prisustvo američkih zračnih, pomorskih i kopnenih snaga razmještenih po regiji je i garancija sigurnosti bogatim petrodolarskim dinastima Arabijskog poluotoka. S tim računa i katarska dinastija.
Svestrana dinastija
Pod vrhovnim autoritetom emira Hamada, braća i bratići međusobno podijelili poslove, popunjavajući skoro sve čelne položaje u vladi, gospodarstvu, vojsci i policiji. Pokrivaju također i oblasti sporta i kulture. Emitov 31-godišnji sin i prestolonasljednik Tamim bin Hamad je uz mnoge druge funkcije još zamjenik vrhovnoga komandanta Katarskih oružanih snaga (dakle očev), predsjedavajući Katarske investicijske agencije i predsjednik Nacionalnog olimpijskog komiteta. Ta je agencija od 2008. godine, kada se zahuktala svjetska financijska kriza, investirala milijarde dolara u posrnule europske banke. Katarci su postali suvlasnici britanske Barkley's Bank, kupili su čuvenu londonsku Harrods veletrgovinu, uložili novac u njemački Porsche i preuzeli vlasništvo nad francuskim Paris Saint-Germain nogometnim klubom. Tamimu se pripisuje zasluga za dobivanje Svjetskoga nogometnog prvenstva 2022. godine. Prema nedokazanim optužbama, Katarci su potkupili trojicu afričkih članova Izvršnoga komiteta FIFA-e sa po milijun i pol dolara. Sada se pokušavaju kvalificirati za domaćine ljetnih Olimpijskih igara 2020. godine. Imaju para i dokazali su sa prethodno uspješno organiziranim sportskim manifestacijama manjega formata da to mogu učiniti. Sam Tamim je veliki ljubitelj tenisa i pod njegovim se pokroviteljstvom
Šeika Mozah, katarska ministrica obrazovanjasvake godine u Dohi održavaju turniri vrhunskih svjetskih teniskih profesionalaca.
mozah.jpg
Oblasti znanosti i obrazovanja pripali su šeiki Mozah, drugoj od tri emirove supruge s kojom on ima petoro sinova i dvije kćeri. Diplomirala je sociologiju, tečno govori engleski, putuje sa emirom po svijetu, nastupa na međunarodnim konferencijama, bila je imenovana UNESCO-vom ambasadoricom dobre volje i predstavlja emancipirano žensko lice konzervativnog emirata.
U Dohi je 2008. godine svečano inauguriran Muzej islamske umjetnosti, ambiciozan projekt, u kojem su prezentirani islamski artefakti u rasponu od VII, do XIX. stoljeća, od arapske Andaluzije na zapadu do Mogulskoga indijskoga carstva na istoku. Izloške su prikupljali po aukcijama specijalni agenti, a svoj su doprinos dali i katarski ambasadori. Početnu donaciju od 6.000 predmeta je donirao državi jedan član vladajuće dinastije. Zgradu muzeja je projektirao jedan od prominentnih svjetskih arhitekata. Stručnjaci koji su posjetili muzej tvrde kako prikupljena kolekcija islamske umjetnosti nadmašuje sve slične u svijetu. Ali ovdašnji kolekcionari imaju dodatnih ambicija - nedavno je anonimni katarski mecena otkupio jedno od Cezannovih ulja - igrače karata (jednu od četiri verzije istoga francuskog slikara) - za nevjerojatnih 240 milijuna dolara. Ima se, može se.
Fenomen Al-Jazeere
Za religiju su Katarci kooptirali istaknutoga egipatskog sunitskoga klerika bliskoga Muslimanskom bratstvu Jusufa El-Karadavija i stavili mu na raspolaganje redovitu emisiju na TV Al-Jazeera, na arapskom koja je danas dostupna 60-milijunskom gledateljstvu. AJE, kako joj glasi skraćenica, počela je emitirati iz Dohe 1996.godine pošto je emir u taj projekt uložio početnih 500 milijuna dolara. 250 bivših novinara BBC-a koji su ostali bez posla 2001. godine kada je ta britanska RTV ukinula svoj arapski program kooptirano je AJE-a. Godine 2003. lansiran je program na engleskom.
Kada se pod udarima NATO bombardera Gadafijeva država urušila, i sam diktator ubijen, Katarci su ponosno objavili kako su se pripadnici njihovih specijalnih postrojbi rame uz rame borili sa pobunjeničkim milicijama
Na istoj su TV često gostovali istaknuti islamisti - Abasi Madani, osnivač i vođa alžirske Islamske fronte spasa, Rašed Ganuši, lider tuniske En-Nadha stranke, Kaled Mešal, generalni sekretar palestinskoga Hamasa, i šeik Ali Salabi kojega su islamski pobunjenici u Libiji smatrali svojim duhovnim vođom. Svojevremeno je Al-Jazeera puštala u eter i video poruke Osame bin Ladena i afganistanskih Talebana.
Ista je TV stanica sa svojim objektivnim izvještavanjem iz Afganistana i Iraka antagonizirala Bushovu administraciju. Al-Jazeerin studio u Kabulu je 2001. godine razoren američkom bombom, a 2003. godine je od američkog projektila ispaljenoga na biro te TV stanice u Bagdadu poginuo njezin novinar Tarek Ajub. Pojavila se i vijest da je predsjednik Bush u vrijeme američke operacije protiv iračkih pobunjenika u gradu Faludži htio bombardirati Al-Jazeerinu centralu u Dohi.
Mreža AJE-ovih lokalnih dopisništva se širila. Množio se također broj problema koje su njezini novinari i komentatori imali s lokalnim vlastima - dopisništva su im na duže ili kraće vrijeme zatvarana, nerijetko im novinari bili protjerivani ili hapšeni, konfiscirana im je oprema, TV emisije elektronski remećene, i internet stranice hakirane, u skoro svim arapskim zemljama. No bilo je problema i u Britaniji i Španjolskoj. Al-Jazeerine TV emisije i danas imaju ograničen pristup američkom gledateljstvu.
AJE se proslavila svojim izvještavanjem o pobunama u Tunisu i Egiptu. Njezini novinari što se javljaju iz Kaira, koji su ovdje bili maltretirani, još uvijek operiraju "ilegalno". S prostorom kojega je ova TV otvorila opozicionarima arapskim autokratskim režimima, kritikama regionalne politike SAD-a i izraelske okupacije Palestine, te ulogom koju je AJE odigrala u popularizaciji "Arapskoga proljeća", Katar je stekao nepodijeljene simpatije arapske javnosti. AJE emisije prate, kako islamisti, tako i pripadnici liberalno-sekularnih snaga ovoga dijela svijeta. Tako se osigurao na obje strane.
Posrednički projekti
Kampanje protiv Gadafija i Al-Asada
Emirat se zajedno sa svojom Al-Jazeerom prvo u Libiji, a onda i u Siriji, aktivno uključio u međunarodne kampanje protiv Gadafijeva i Al-Asadova diktatorskih režima. Naravno, njegovu emiru koji se simbolično bio priključio gušenju pobune Bahreinaca protiv autokratske monarhije, jer se nije mogao desolidarizirati od Saudijaca i Vijeća za suradnju zemalja Zaljeva (GCC), nije ni najmanje stalo demokratskih pomaka u te dvije zemlje.
U odsustvu svrgnutoga Mubaraka i sklerotične saudijske diplomacije, Katar se trenutno isprsio kao washingtonski džoker među Arapima
U slučaju Libije otvoreno se svrstao uz NATO-ve intervencioniste, prvo stavljajući na raspolaganje pobunjeničkoj vladi u Bengaziju RTV studio i omogućivši joj izvoz nafe, te kupujući i isporučujući oružje pobunjenicima u zapadnim oblastima Libije. Kada se pod udarima NATO bombardera Gadafijeva država urušila, i sam diktator ubijen, Katarci su ponosno objavili kako su se pripadnici njihovih specijalnih postrojbi rame uz rame borili sa pobunjeničkim milicijama. Još ranije je Katar, uz sekundiranje arapskih monarhija, bio progurao kroz Arapsku ligu rezoluciju o zaštiti libijskih civila od napada Gadafijeve avijacije. Ta je rezolucija o tzv. zabrani letenja poslužila zapadnim saveznicima - SAD, Francuskoj i Velikoj Britaniji - da Vijeće sigurnosti UN-a usvoji rezoluciju o no-fly zoni (od 15 članica VS, četiri, uključujući Rusiju i Kinu s pravom veta, se uzdržalo). U par dana su Gadafijeva avijacija i protuzračna obrana potpuno onesposobljene, i saveznici su sa svojim bombarderima i projektilima, i vojnim "savjetnicima" na terenu, krenuli u rušenje Gadafijeva režima, za što ih rezolucija Vijeća sigurnosti nije bila ovlastila.
Sličan je scenarij bio namijenjen Siriji. Predsjedavajući Vijeća ministara Arapske lige, katarski premijer i ministar vanjskih poslova Hamad bin Jasim progurao je kroz arapsku organizaciju plan za sprečavanje daljeg krvoprolića koji se u osnovi svodio na zahtjev za odstupanje sirijskog predsjednika Bašara Al-Asada u korist njegova potpredsjednika. Jednom ustoličen, potpredsjednik bi formirao koalicionu vladu nacionalnog jedinstva, a ova bi raspisala parlamentarne izbore, više manje po modelu koji je kasnije proveden u Jemenu. Taj je plan proslijeđen UN-u. Poučene libijskim iskustvom, Rusija i Kina su međutim ovoga puta u VS UN-a blokirale rezoluciju koja bi izvjesno bila iskorištena za legalizaciju već postojeće ali neiskazane vojne intervencije protiv baasističkoga sirijskoga režima. Generalna skupština UN-a je, doduše, kasnije izglasala rezoluciju u kojoj se Bašarov režim proziva zbog nastavljanja nasilja nad civilima, ali taj dokument nema obvezujuću snagu. Sastanak tzv. "prijatelja Sirije" koji je upravo održan u Tunisu (na poziv generalnih sekretara UN-a i Arapske lige sudjelovalo je oko 50 zemalja, ali ne i predstavnici Rusije i Kine, i, naravno Irana) zahtijevao je od sirijske vlade da prekine sa napadima na opsjednute gradove kako bi se omogućio dostavljanje medicinskog i drugog materijala. Uz to se konferencija obratila UN-u sa prijedlogom da planira uspostavljanje mirovnih snaga (što međutim svjetska organizacija može učiniti samo uz izričito odobrenje Vijeća sigurnosti). Još ranije je katarski emir Hamad bin Kalifa sugerirao kako bi u Siriju trebalo uputiti arapske mirovne snage, kako bi se obuzdalo režimsko nasilje. Ovime se pokušava otvoriti put "humanitarnoj" međunarodnoj intervenciji koja bi dovela do pada baasističkog režima.
U oba se gore navedena slučaja Emirat svrstao uz američku politiku. U odsustvu svrgnutoga Mubaraka i sklerotične saudijske diplomacije, Katar se trenutno isprsio kao washingtonski džoker među Arapima. Emir je iskoristio nastali diplomatski vakuum kako bi afirmirao sebe i svoju zemlju.
(Kairo, 28/02/2012)
