Dana 6. listopada 2006. Charles Carl Roberts ušao je naoružan u amišku školu u Nickel Minesu u Pennsylvaniji, razdvojio djevojčice od dječaka i ranio deset djevojčica od kojih je pet uskoro preminulo. Nakon toga Roberts je počinio samoubojstvo. Ono što je uslijedilo samo nekoliko sati nakon toga, dodatno je šokiralo američku javnost. Naime, pripadnici amiške zajednice bez predhodnih međusobnih dogovora otišli su u posjet Robertsovoj obitelji kako bi im dali do znanja da opraštaju počinitelju zločina njegov čin i izrazili im saučešće zbog njihovog gubitka. Osim toga cijela zajednica prisustovala je Robertsovom pogrebu, a kasnije su inzistirali da se novčana pomoć koja je prikupljana za članove obitelji ubijenih djevojčica podijeli sa njegovom obitelji.
Uskoro je objavljena studija „The Amish Grace: How Forgiveness Transcended Tragedy" autora Donalda B. Kraybilla, Stevena M. Nolta i Davida L. Weaver-Zerchera, proizašla iz razgovora sa desetinama članova pogođene amiške zajednice i kroz proučavanja amiške povijesti, teologije i kulture. Umjesto da odgovore na tragediju bijesom i željom za osvetom, Amiši su odabrali put pomirenja i oprosta, a uzrok tom, mogli bismo ga nazvati, fenomenu, autori su pronašli u njihovom načinu životu i svakodnevnom prakticiranju oprosta koje im omogućuje da dođu do razine na kojoj im oprost može postati navika.
Na Danima izgradnje mira u Grožnjanu prije nekoliko mjeseci mirovni aktivist i profesor Brian Phillips održao je predavanje na temu „radikalnog oprosta" u slučaju amiške tragedije. Iako je amiška zajednica jako specifična i zatvorena unutar sebe, Phillips je u ovom primjeru pronašao moguću inspiraciju za davanje prostora mogućnosti proizvodnje „kulture pomirenja". Da li je moguće odmaknuti se od „prirodnih" nagona za osvetom i razmišljati o oprostu kao o nečemu što može postati navika uvijek je aktualno pitanje, a posebno na ovim prostorima, pogotovo u početku suđenja Radovanu Karadžiću i preuranjenog puštanja na slobodu Biljane Plavšić.
Suđenje Karadžiću je tek počelo i on radi svojevrsni show od cijelog procesa, kao što su to na svoj način radili i Milošević i Šešelj. Iako je Međunarodni sud u Haagu imao takva iskustva s njima nije pronašao način da pokuša spriječiti Karadžićev bojkot. Slažete li se da sud kao instrument međunarodne pravde na taj način šalje krivu poruku žrtvama?
Što se tiče delegitimiziranih ratnih zločinaca koji su heroji u svojim zajednicama, presude u sudovima mogu biti samo dio potrebnog projekta, u priznavanju i odbijanju takvih figura u društvu
Nedavni događaji u Haagu sasvim sigurno ukazuju na mogućnosti, ali i ograničenja za pravdu na ICTY-ju. Ali, nakon svega, ICTY je samo jedan tip vozila za pravdu, koju žrtve zločina s pravom žele, ali i zaslužuju. Niti jedna institucija - uzimajući u obzir sve nesavršenosti nerazdvojive od svakog ljudskog angažmana ove vrste - nikad neće moći ispuniti očekivanja. To ne znači da ih ne trebamo pritisnuti da rade što iscrpnije i što pravednije. Ali postojat će različite, i u nekim slučajevima suprotne definicije pravde u srcima i mislima svake žrtve. Što je tu dovoljno ako će ograničena pravda za jednu žrtvu (uspostava historijske arhive zločina izvršena na najnižoj razini odgovornosti) biti potpuno nezadovoljavajuća za drugu. Tijek rada ICTY-a duboko je ukaljan, a ponašanje Šešelja i Karadžića otkriva mnoge slabosti cijelog projekta. Bez sumnje, puno toga je moglo biti učinjeno da se ispuni pravda i promoviraju regionalni procesi socijalne obnove za vrijeme dok Sud postoji. Rasprava o tome što sačinjava prikladne presude za zločine na ovoj ljestvici, nešto je što se mora nastaviti u budućnosti - to je sigurno. Ali dostignuća ovog procesa, barem u određivanju stupnja odgovornosti u zločinima nekih (ako ne i svih) ključnih faktora konflikta iz devedesetih i pored toga predstavljaju stvarni napredak u tome kako razmišljamo i pokušavamo realizirati prijelaznu/tranzicijsku pravdu. Isto tako moramo nastaviti razmišljati o drugim oblicima i procesima u postkonfliktnom društvu koji mogu dopuniti 'legalnu pravdu' - i koji će dosegnuti ljude na još emotivnijoj, psihološkoj pa čak i duhovnoj razini, na način na koji sami sudovi vjerovatno nikad ne bi uspjeli.
Bez obzira na izrečene kazne svaka nacija zadržava svoje heroje. Gotovina će za većinu Hrvata zauvijek ostati veliki ratni heroj kao i Karadžić ili Mladić za Srbe u Republici Srpskoj. Kako gledate na takvu „nespješnost" međunarodnog suda?
Što se tiče delegitimiziranih ratnih zločinaca koji su heroji u svojim zajednicama, presude u sudovima mogu biti samo dio potrebnog projekta, u priznavanju i odbijanju takvih figura u tom društvu. To je zasigurno nešto što se ne može desiti samo intervencijom izvana. Oni koji su izmislili takvo društvo trebat će sami otkriti najpodobnija značenja za promicanje takvog razgovora i razmišljanja, koji će voditi do promjene percepcije.
U isto vrijeme početka suđenja Karadžiću Biljana Plavšić je preuranjeno puštena na slobodu. Sad je u Beogradu, vjerovatno će se uskoro vratiti na „mjesto zločina", tj. u Banja Luku. Nikad nije pokazala nikave znakove žaljenja zbog svoje uloge u ratnim zločinima. Kako joj ljudi na ovim prostorima, pogotovo Bošnjaci mogu oprostiti?
Što se oprosta tiče, to je nešto što nitko ne bi trebao predložiti ili definirati žrtvama ovih zločina. Što ta riječ znači, ili da li se išta može nazvati oprostom, to je nešto što samo svaka pojedinačna žrtva može za sebe odlučiti. I opet, definicije i odgovori će se znatno razlikovati od jedne osobe do druge. Bijes zbog oslobađanja Biljane Plavšić je potpuno opravdan i razumljiv. Ali važno je ne predviđati da je reakcija svake žrtve ista. Npr, riječi jedne žene iz Srebrenice, koja je izgubila dva sina i kćer, citirao je The Guardian 27. listopada: "Odslužila je svoju kaznu i na kraju je života. Mislim da je OK to što je oslobođena. Ona sad samo čeka da joj se život završi. Pustite je da živi". Nitko ne može reći da li je njena reakcija ispravna ili pogrešna. To je ono što ona trenutno osjeća - i to se treba poštovati. Tako da kada govorimo o ovim gigantskim idejama "pravda" ili "oprost", mislim da za početak se trebamo sjetiti što je veliki poljski pjesnik i dobitnik Nobelove nagrade Czeslaw Milosz jednom rekao - da je generalizacija čovjekov istinski neprijatelj.
Kako gledate na pomirenje u situaciji kad je ekonomska situacija jako teška, političari na vlasti u regiji podupiru netoleranciju jer im odgovara, a u isto vrijeme tisuće ljudi još su uvijek raseljeni? Rad lokalnih aktivista na pomirenju čini se neznatan u takvim okolnostima u kojima je većini ljudi najlakše „pobjeći" u okrilje etničke podjele i netrpeljivosti.
Činjenica da će ljudi, u situacijama društvene i ekonomske stagnacije ili nazadovanja, vrlo vjerovatno okrenuti k podržavanju oportunističkih, nacionalističkih demagoga da riješe sve njihove probleme, ili samo nastaviti takvu praksu, važan je dio shvaćanja toga što se događalo u postjugoslavenskoj regiji u posljednjih par desetljeća. Zadivljujuće, nisam siguran da su neki sektori međunarodne zajednice, koji propovijedaju pomirenje, ikad shvatili taj dio - što je bizarno nakon toliko godina i toliko potrošenog novca. Vjerujem da rad s ljudima i zajednicama u izgradnji dubokog smisla za osobnu društvenu i ekonomsku sigurnost, u ovoj vrsti okruženja, je zasigurno presudna u izgradnji mira, isto kao i brojni seminari i radionice o pomirenju ili dobroj vladavini. Stisak ekstremnih nacionalističkih političara u uznemirenim zajednicama nikad ne može biti slomljen, sve dok se ljudi budu bojali za konkretnu realnost svojih života sad i u budućnosti.
Gledajući iz perspektive balkanske regije u kojoj ste radili godinama, gdje vidite mogućnosti prozvodnje kulture pomirenja? Napisali ste da je konflikt u ovoj regiji više zamrznut nego riješen i da se sa tom činjenicom na ovim prostorima živi svaki dan.
Oprosta tiče je nešto što nitko ne bi trebao predložiti ili definirati žrtvama ovih zločina. Što ta riječ znači, ili da li se išta može nazvati oprostom, to je nešto što samo svaka pojedinačna žrtva može za sebe odlučiti
Vidim mogućnost za novom vrstom kulture svugdje u regiji, u životu tzv. običnih ljudi koji imaju osjećaj da su taoci političkih aktera čija moć je potpuno ovisna o kulturi straha i potencijalnog nasilnog konflikta. Vidim to u nevjerojatnom trudu širokog raspona lokalnih aktivista čiji je posao najviše tiče traženja od svog društva da preispita pažljivo svoje izbore kreiranja ili rekreiranja zajednica u kojima žive. Velika prepreka ipak ostaje u potrebi za političkom i kulturalnom promjenom na makro razini - odbacivanje trome političke elite čiji istrajni utjecaj jako otežava priliku da lokalne inicijative i energije dođu u poziciju stvaranja neke vrste kritične mase. U tome vidim trenutni izazov.
Društva u regiji zarobljena su u hermetičnom stanju etničke separacije, u sukobima na prostoru bivše Jugoslavije vjera je imala značajan element etniciteta i rat je na neki način percipiran i kao međureligijski sukob. Tu se možemo vratiti na početak razgovora i pitanje da li možemo govoriti o oprostu bez pričanja o vjeri koja je u slučaju Balkana uvijek bila element razdvajanja a ne spajanja. Možete li se složiti s tim?
U većini slučajeva radi se o zloupotrebi religijskih tradicija od strane onih koji profitiraju od kultivacije straha i mržnje, i to je bitno je za naglasiti. Uzročnici separacije među ljudima češće su lideri religijskih zajednica nego religijska uvjerenja kao takva. Religijske tradicije kao sredstvo očuvanja i povećanja moći jako su različite stvari od religije same. Vjernici svih vrsta, u regiji ili svijetu, gdje su religijske različitosti viđene kao uzrok tenzija ili konflikta, prvo moraju vidjeti razliku između ove dvije stvari. Ljudi od vjere moraju delegimitizirati one koji traže stvaranje neprijateljstva prema Drugom eksploatacijom „nepremostivih" različitosti vjerovanja i tradicija u ime odanosti svom bogu i prokazati ih kao stratege koji se više brinu za vlastitu moć nego za religiju kao takvu.
Etničko definira kolektivno. Možemo li isto tako reći da etničko ima i svoju etičnost, koja ne dozvoljava pristup univerzalnim etičkim načelima?
Da. Nije vjerojatno da će biti puno prostora za univerzalni ethos koji naglašava poštovanje, toleranciju i zajedničko dobro, ako ethos određene etničke grupe uz naglašavanje jedinstvenog, ekskluzivnog, izvanrednog u sebi istovremeno izražava i kolektivnu volju za dominacijom ili za opresijom „Drugog" radije nego želju za međusobnim priznanjem i poštovanja između različitih zajednica. Međutim, ne postoji razlog zašto određena etnička grupa ne bi mogla slaviti ono što je specifično za njezinu zajednicu i u isto vrijeme priznavati specifične tradicije i načine života koje druge zajednice cijene. Stanovište zajedničkog dobra nije identično nekoj vrsti prisilne „istosti" koja poriče zajednici njezine individualne tradicije ili prakse.
Mislite li da je pomirenje moguće bez oprosta?
Vrlo konkretni oprost poput onog u Nickel Minesu, kojeg isto vrijeme ne treba miješati sa zaboravom loše učinjenog i odgovornosti počinitelja za zločin, može biti vrlo značajan korak kprema životu u zajednici koji bismo mogli zvati pomirenjem. U najmanju ruku, pokazuje vrlo praktičnu razinu volje da život u zajednici može biti u isto vrijeme poželjan i moguć nakon počinjenja grozota od strane jednog elementa društva prema drugom. To naravno nije laka opcija ali je vrsta očitovanja namjere da se prijeđe preko teškoća i boli da bi se stiglo negdje iza osvete ili daljnje podjele. Pomirenje je notorno teška riječ za definiranje i svako društvo treba raspravljati o definiranju pomirenja za sebe i na taj način identificirati korake potrebne za postizanje neke vrste restauracije svakodnevnog života nakon nasilnog konflikta.
Ostaje pitanje „legalne osvete". Slažete li se da je identificiranje i osuđivanje počinitelja zločina jedan od imperativa koji omogućuje društvu da krene dalje?
Stisak ekstremnih nacionalističkih političara u uznemirenim zajednicama nikad ne može biti slomljen, sve dok se ljudi budu bojali za konkretnu realnost svojih života sad i u budućnosti
Ne mislim da bi identificiranje počinitelja zločina ili priznavanja počinjenih zločina kroz sudski proces ili možda neku formu komisije za istinu, trebalo biti opisano kao legalna osveta. Radi se o nekoj vrsti esencijalne odgovornosti koja se smješta u sam centar postkonfliktne tranzicije, za koju držim da je vrlo važna. Oprost i pomirenje ne moraju isključiti pritvaranje osoba odgovornih za počinjeno zlo. To je isto tako vrlo važna dimenzija amiškog razumijevanja oprosta. Ne radi se o tome da se zaboravi ili kaže „nikoga se ne može kriviti, to je jedna od onih stvari koje se ponekad događaju". Djelovanje ima posljedice. I ljudi trebaju biti odgovorni za svoje postupke i postoji potreba za pravdom koja se treba izvršiti. Ali sljedeći korak procesa ne smije biti daljnji razvoj nasilja ili povlađivanje ljudskom porivu za osvetom. Radi se o izboru davanja privilegije restauraciji narušenih odnosa, a ne novom krugu nasilja.
Da se vratimo na početak i značenju „radikalnog oprosta" kod Amiša o kojem ste održali predavanje na Danima izgradnje mira u Grožnjanu. Koje bi bilo njegovo značenje i zar se svaki oprost ne može gledati kao radikalan?
Riječ «radikalno» ovdje se koristi u smislu ulaska u srž stvari odnosno kao odgovor na eksplicitno i direktno nasilje upućena prema pojedincu ili kolektivu čiji su odnosi narušeni nasiljem. Oprost kao odgovor artikulira jasnu odluku nadilaženja prirodnih ljudskih emocija koje daju uzlet ljutnji ili želji za osvetom. Radikalni oprost ovdje znači puno više od osobnog osjećaja oprosta za počinitelja, koji je u svakom slučaju predivan, ali može ostati prilično nejasan ili na čisto aspiracijskoj razini. Termin radikalnog oprosta implicira volju za poduzimanjem vrlo konkretnih, čak jako praktičnih djelovanja u cilju popravljanja narušenog u zajednici. Način na koji su Amiši iz Nickel Minesa inzistirali da financijska podrška iz cijelog svijeta za obitelji ubijenih školarki bude podijeljena sa obitelji ubojice jasan je primjer konkretne velikodušnosti duha.
U knjizi „The Amish Grace" postoji teza da se oprost u amiškim zajednicama prakticira na svakodnevnoj razini tako da postaje navika. Možemo li govoriti o oprostu kao o navici?
Podrazumijeva se da je osveta „prirodan" odgovor na zločin ili nepravdu i da je oprost rezerviran za ljude ili zajednice poput amiške. Možemo li govoriti o oprostu bez konteksta vjere / religije?
U slučaju Amiša stvarno je nemoguće govoriti o njihovoj praksi oprosta bez referiranja na njihovu vjeru. Vrlo malo nas će ikad htjeti „postati Amiš" ili pokušati slijediti njihov primjer u svakom detalju. To ni nije poanta proučavanja ili promišljanja njihove izvanredne priče. Ne radi se o konverziji na amiški način života ili detaljnom razumijevanju kršćanske vjere. Priča je vrijedna prepričavanja i promišljanja ukoliko nas tjera da preispitujemo naše navike i prakse u odgovoru na nepravdu ili nasilje. Njihov primjer traži od nas da dublje razmišljamo koje vrijednosti ili principi tvore fondaciju zajednice u kojoj živimo i koja nas određuje te kako se kao društvo nosimo s nasilnim konfliktima. Jesu li vrijednosti i principi oko nas i koje definiramo kao dio zajednice najbolji ili jedini koji su nam dostupni? Ima li alternative koje vrijednosti bi nam mogle bolje služiti? Kako se formira i održava zajednica koja bira nenasilni odgovor na konflikt ?
Jedno univerzalno pitanje koje može zvučati pomalo naivno, ali je važno za razumjeti. S obzirom na kršćansku tradiciju, zašto više kršćana vjernika ne vidi oprost kao glavnu praksu života?
To je stvarno veliko pitanje na koje su mnogi teolozi poput menonitskih učenjaka ili Johna Howarda Yodera pokušavali dati odgovor. Govorimo o cijeloj povijesti kršćanstva razvijenog nakon konverzije rimskog cara Konstantina i pokretu odvojenom od pacifizma ranih kršćanskih zajednica u kršćanstvo koje postaje državna religija bliska održavanju i povećavanju moći. Subverzivna Kristova učenja sadržana u evanđeljima koja se tiču puta nenasilja i prvenstva oprosta morala su se objasniti kao učenja relevantna za neki drugi svijet koji će doći odnosno kao ideal koji se ne može i ne treba ostvariti u ovom zemaljskom svijetu. Odatle i razvoj doktrina pravednog rata i davanja blagoslova vojnim kampanjama od strane različitih kršćanskih crkvi tijekom povijesti. Kristovo esencijalno učenje puta nenasilja ostaje živo, ali samo u minornim pozicijama unutar kršćanske crkve. U prošlom stoljeću, istaknuti pojedinci poput Gandija ili Martina Luthera Kinga tražili su način da vrate kršćane i pripadnike drugih vjera na njihova izvorna učenja. Ipak, zagovaratelji ovakvih pozicija generalno su ostali dio radikalne manjine unutar kršćanskih zajednica, uz izuzetak pacifističkih crkvi poput Amiša, Menonita ili kvekera.
U Grožnjanu ste rekli da smo svi proizvod vlastite kulture, ali i njezin proizvođač. Oprost bi se također mogao svrstati u kulturalno pitanje.
Poanta je da nismo samo pasivni primatelji svog kulturnog okruženja, već ljudska bića sa velikim udjelom u biranju vrijednosti i principa koje želimo živjeti i staviti ih u središte naše zajednice. I to je jedan od razloga zašto je amiška priča tako fascinantna, jer ističe način djelovanja u kojem imamo moć svjesno graditi i njegovati društvo. Naravno, ukoliko se odlučimo na takvu avanturu. To u isto vrijeme ne znači da se radi o savršenom društvu, manje slobodnom od nesvršenosti i ljudskog griješenja. Bijes i instinkt za osvetom su vrlo stvarni aspekti ljudske prirode, ali jesmo li stvarno prisiljeni robovati takvim emocijama? Da li je potraga za osvetom uvijek neizbježna? Možemo li stvoriti zajednice koje ohrabruju i jačaju ljude da uzmu u obzir i onda možda i usvoje takve alternativne izbore? U tome je smisao stvaranja odnosno proizvodnje kulture.
Možete li reći malo više o „tihoj prisutnosti" kvekera u Bosni i Hercegovini nakon rata i vašoj ulozi u njoj?
Kvekerska prisutnost u regiji od 1995. odnosila se prvenstveno na osluškivanje napora da se identificiraju i podrže akteri i inicijative za koje smo vjerovali da su istinski predani opreznoj i postepenoj izgradnji kulture međusobnog prepoznavanja i poštovanja za druge. Vjerujemo da se do takvog cilja može doći, ne kroz grandiozne inicijative koje deklarativno objavljuju kako bi svi trebali biti tolerantni, pristojni i dobri, već kroz svjesne kultivacije odnosa baziranih na povjerenju na lokalnoj razini. Spremni smo dijeliti svoja duga i bogata iskustva ovakvog načina rada tijekom buđenja nasilnog konflikta i dijeliti resurse sa lokalnim aktivistima koji osjećaju povezanost sa kvekerskim principima i modelima rada. Ipak, umjesto da si dajemo ulogu katalizatora potrebne promjene, radije podržavamo i pratimo rad lokalnih aktera. Takva uloga mora biti odigrana od strane onih koji žive u regiji.
