Rezultati ankete CRO Demoskopa, vidi se iz najudaljenije galaksije, toliko su neprispodobivi stanju u državi i nezadovoljstvu građana da bi se moglo posumnjati kako su ih, zapravo, naručili premijer Zoran Milanović i resorni ministar Mirando Mrsić, a državna dalekovidnica ciljano razglasila urbi et orbi
Preozbiljan je trenutak za fjaku i komociju. CRO Demoskop je za HRT upravo proveo anketu među građanima o tome podržavaju li najavljeni sindikalni štrajk protiv robovlasničkog obespravljivanja hrvatskih radnika, što vladajuća SDP-ova koalicija kani armirati promjenama Zakona o radu (ZOR). Rezultati ankete raspiruju nevjericu! Opći štrajk radnika i građana uglavnom podržava 16,5 posto anketiranih, uglavnom ga ne podržava 16 posto, a 28,6 posto ga nikako ne podržava. Oko 10 posto građana nije se željelo izjasniti. Podrobnijom analizom rezultata ankete dolazi se do spoznaje da su za štrajk uglavnom mladi (oko 70 posto), a što su ljudi stariji, sve manje podržavaju štrajk. Najmanje su za opći prosvjed umirovljenici, i to u urbanim središtima i bogatijim regijama.
Najveće nezadovoljstvo stanjem radničkih prava i predviđenom politikom daljnjeg drastičnog pogoršavanja uvjeta rada koncentrirano je među mladima kojih je najviše među nezaposlenima (svaki drugi u dobi do 35 godina) te među teško zapošljivim skupinama građana starijim od 35 godina. Umirovljenici, makar dvotrećinski žive na bijednoj prosječnoj crkavici od 2300 kuna mjesečno, nisu skloni radničkom i građanskom buntu zbog silnog straha da ne izgube i to malo "škuda" nad kojima ionako vise nekakvi proračunski upitnici.
Nije za vjerovati da u zemlji s uskoro 400 000 nezaposlenih, 300 000 blokiranih računa građana, podivljalim troškovima života, rastućim porezima i trošarinama, korupcijom i pljačkom kao nacionalnim sportom broj jedan, prepunim zatvorima posrnulih političara i epidemijskom depresijom, dakle, nije za vjerovati da u tako neugodnoj zemlji za život nema osobite volje za respektabilnijim stupnjem građanskog neposluha. Slični, pa čak i blaži socijalni razlozi, zapalili su ovih dana najveće gradove u BiH. Grčki epizoda, Ukrajina, Francuska, Italija, Španjolska, nedavno okupacija Wall Streeta...
U kojem paralelnom svemiru Hrvatska sanja zimski san pod mlinskim kamenom ucjena svakovrsnim odricanjima radi neke obećane bolje budućnosti? Štednja nije izlaz, dokazuju ozbiljniji ekonomski analitičari, jer urušava kupovnu moć građana i time šteti državnom proračunu.
cro-demoskop.jpg
Rezultati ankete CRO Demoskopa, vidi se iz najudaljenije galaksije, toliko su neprispodobivi stanju u državi i nezadovoljstvu građana da bi se moglo posumnjati kako su ih, zapravo, naručili premijer Zoran Milanović i resorni ministar Mirando Mrsić, a državna dalekovidnica ciljano razglasila urbi et orbi. "Vidite, sindikalisti, uzalud vam buniti narod", raduju se vladajući. "Ne žele ljudi divljati ulicama, jer znaju da se Vlada trudi reformama omogućiti im bolji život." Sindikalno članstvo se s 92 posto izjasnilo za štrajk, što je u totalnom raskoraku s voljom građana izraženom u anketi CRO Demoskopa. I, tko tu onda koga...
Prijedlog novog ZOR-a prispio je ovih dana sabornicima na dva čitanja. A onda, jednog skorog petka, diži ruke - tko je za, tko je protiv, tko je suzdržan! Rezultat se unaprijed zna i neće ga biti na kladionicama: pobijedit će izdrilana volja SDP-ove koalicije i "radnička biblija" ući će u naše živote kako je zamišljeno. Bude li sindikalnog općeg štrajka ili ne bude, bunili se politički oporbenjaci ili samo impotentno grintali sebi u bradu. Nitko, zapravo, nije svjestan razorne snage borbe za socijalnu pravdu, iako te scene svakodnevno gledaju na malim ekranima. Od Ukrajine do, sada već - BiH.
Činjenica je da su domaći sindikati postali tigrovi od papira koje već dugo ne uzimaju ozbiljno ni vladajući niti oni čije interese navodno zastupaju
Činjenica je također da su domaći sindikati postali tigrovi od papira koje već dugo ne uzimaju ozbiljno ni vladajući niti oni čije interese navodno zastupaju. Vlast ih uglavnom "ne doživljava" u socijalnom dijalogu (kojeg ni nema, jer ga miniraju poslodavci), a metuzalemi sindikalne scene - svi ti severi, ribići, matijaševići, novoseli, babići... s povećom također uredno plaćenom i radno zaštićenom svitom - kadri su okupiti nešto veću masu ljudi samo oko kotlova s prvomajskim grahom. A i to zna biti upitno, jer se sindikalni navodni vođe rijetko kada uspiju dogovoriti o nečemu uistinu važnom za sve radnike i građane.
Novi ZOR je jedno od prevažnih pitanja za život svih građana, jer prijeti armiranjem daljnjeg drastičnog pogoršanja uvjeta rada, položaja zaposlenih u odnosu na poslodavce i time nastavak srozavanja životnog standarda 95 posto stanovništva. Predloženi paragrafi ne nude rješenja državi za izlazak iz recesije, nego u sprezi Vlade i poslodavaca pogoduju kapitalu da na leđima 1,4 milijuna zaposlenih i 1,2 milijuna umirovljenika još komotnije parazitira na ljudskoj nesreći i izrabljivanju.
Radni tjedan od 40 sati plus najviše osam prekovremenih, predlaže se, produžuje se na 56 i čak 60 sati, ako to poslodavac odredi u skladu s "potrebama radnog mjesta". Za istu plaću, ni za lipu višu! Radniku se time uskraćuje bilo kakva mogućnost planiranja svog slobodnog vremena, dnevnog, tjednog i godišnjeg odmora, remeti mu se uredan obiteljski život i skrb za djecu (vrtić, škola, boravak s roditeljima...). Obavezan je samo raditi, kada i koliko poslodavac odredi, te ne pitati za radno mjesto i plaću. "Gotovo je s komunističkom formulom 'tri puta osam': osam sati rada, osam sati slobodnog vremena i osam sati odmora", neumoljiv je ministar Mirando Mrsić.
Predloženi paragrafi ZOR-a ne nude rješenja državi za izlazak iz recesije, nego u sprezi Vlade i poslodavaca pogoduju kapitalu da na leđima 1,4 milijuna zaposlenih i 1,2 milijuna umirovljenika još komotnije parazitira na ljudskoj nesreći i izrabljivanju
Fleksibilizacija rada, sintagmatska izmišljotina novih gospodara kapitala i iz njega izvedene političke moći, ubija stečena radnička prava i samo ljudsko dostojanstvo. Pod izgovorom kako treba otvarati radna mjesta i poboljšati zapošljavanje, poslodavcima će se dopustiti, "zbog potreba posla" i bez obrazloženja, otpuštati radnike i zapošljavati nove, ustezati otpremnine, jeftino unajmljivati radnike iz agencija za privremeno zapošljavanje (rad s vaučerom, bez kolektivnog ugovora)... Time se neće povećati broj radnih mjesta, učiniti radnike zadovoljnijima i smanjiti broj nezaposlenih, nego upravo suprotno.
Zašto bi poslodavac plaćao radnika na neodređeno vrijeme, kad će moći, uz proviziju agenciji koja će se odbijati od najamnikove plaće, posuditi radnika na određeno vrijeme? Platit će mu koliko želi za posao koji će trajati - koliko želi!
Takvom fleksibilizacijom, navodno, smanjit će se cijena rada i rezultate rada učiniti konkurentnijim na tržištu. A neće. Povoljna cijena rada, kakvoća proizvoda i usluga te konkurentnost ne postižu se neljudskim uvjetima rada, sakaćenjem plaća, ugrožavanjem zdravlja radnika, destabiliziranjem obitelji i psihičkim ubijanjem ljudi u pojam. To ne bi smjela dopustiti jedna savjesna socijaldemokratska vlast, koja je dobila uvjerljiv mandat raditi u interesu građana, a ne relativno male skupine enigmatično obogaćenih poslodavaca.
Recimo, što za opće dobro očekivati od Hrvatske udruge poslodavaca (HUP), sekundanta Vladinim zorovskim akrobacijama, koju vodi Ivica Mudrinić? Taj je kanadski doseljenik, 1990-ih ministar u Tuđmanovoj vladi i djelatan sudionik pretvorbe "kad je najjače grmjelo" i privatizacije bivšeg društvenog vlasništva, tako "pretvorio" naše skupo plaćene telekomunikacije u vlasništvo Deutsche Telecoma da je nagrađen mjestom šefa Hrvatskog telekoma (T-HT) s mjesečnom plaćom 80 200 kuna neto (183 000 kuna s bonusima, nagradama i dodacima). Čim je u jesen 2012. izabran za predsjednika HUP-a, Mudrinić je oštro poručio premijeru Zoranu Milanoviću kako "očekuje od Vlade brze i korjenite promjene odnosa prema poduzetništvu".
Zašto bi poslodavac plaćao radnika na neodređeno vrijeme, kad će moći, uz proviziju agenciji koja će se odbijati od najamnikove plaće, posuditi radnika na određeno vrijeme? Platit će mu koliko želi za posao koji će trajati - koliko želi!
Esdepeovac je ozbiljno shvatio hadezeovca i eto ti za nekoliko mjeseci prijedloga "radničke biblije", zajedničkog remek-djela Vlade i HUP-a u kojem se tolikoreinkarniraju rješenja iz djetinjstva industrijske revolucije da se Marx, Engels i Lenjin grozomorno okreću u svojim grobovima. Hrvatska se u 21. stoljeću svjesno vraća u ona smrdljiva vremena manufakture i tehničkih izuma Jamesa Watta koji su zapalili iskru povijesne borbe za radnička prava. Ministar Mrsić, kad već govori o radnom vremenu, očito nema pojma da su američki radnici još 1864. godine poveli prvu masovnu borbu za osmosatni radni dan kao "prirodni produžetak ukidanja ropstva". Država Illinois je 1866. zakonom ograničila broj radnih sati. Gotovo 150 godina kasnije, "partnerska" Hrvatska novim ZOR-om dokazuje kako su Amerikanci bili blesavi.
Hoće li nas Milanovićeva momčad sve zajedno, pod hitno, teleportirati u 19. stoljeće, pa će opet vrijediti davno izborena parola "Proleteri svih zemalja, ujedinite se" kojom sada opet na velikom crvenom transparentu maše socijalno dotučena masa po Sarajevu, Tuzli i širom BiH? U socijalno-političkom smislu nije zanemariv ni krupan prosvjednički crni verzal na tuzlanskom zidu "Stop nacionalnoj podjeli BiH građana. Jedinstvena BiH" koji bi, već sutra, mogao u hrvatskom prijevodu glasiti: "Stop svjetonazorskim i imovinskim podjelama građana. Civilizirana, demokratska i sekularna Hrvatska ravnopravnih građana".
Unatoč uspavljujuće neuzbudljivim rezultatima CRO Demoskopove ankete i sindikalnoj prijetnji općim štrajkom, glupost ne bi smjela zakriliti razum kad se ovih dana u Hrvatskom saboru bude raspravljalo o novom ZOR-u. Socijalna bomba otkucava i u Hrvatskoj, a prazan želudac i beznađe nemaju ni nacionalnu niti svijest za red i poredak. Kao što njome nije bila nadarena ni jedna naša vlast u prošlih 23 godine. Ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić zato govori u vjetar kad, u povodu socijalne eksplozije u "bosanskom loncu", pametuju da se "problemi ne rješavaju na ulici, anarhijom i razbijački", nego mirnim putem, dogovorom". Da je vlast u BiH bila spremna nešto korisno učiniti za alarmantnih 44,7 posto nezaposlenih, suzbiti korupciju i političku bahatost te onemogućiti nacionalističko razvlačenje države, ne bi danas gorjeli Sarajevo, Tuzla, Mostar, Bihać...
Socijalna bomba otkucava i u Hrvatskoj, a prazan želudac i beznađe nemaju ni nacionalnu niti svijest za red i poredak
"Nema opravdanja za onakvo nasilje, paljenje, sukobe s policijom i slično", kaže ministar policije Ranko Ostojić. "Hrvatska je daleko od takvog stanja. Svi oni koji bi takav scenarij priželjkivali zapravo ne žele dobro ni vlastitoj zemlji. Svatko ima pravo na izražavanje svog nezadovoljstva, ali kod nas, u zemlji u kojoj postoji red, zna se kako se to radi. Vlast se može promijeniti na izborima. Nasilje nije rješenje." U Hrvatskoj, naprotiv, ne postoji nikakav red ni u čemu, osim urednog nereda na svakom koraku, a autističnim političarima na vlasti - lijevim , desnim, miješanim..., svejedno - odgovara, unosno im je održavati nered. Dok građanima napokon ne pukne film, a tada nastupa Ostojić.
Gospoda ministri žive na Marsu? U svakoj civiliziranoj zemlji na Zapadu, gdje su ovih godina buknuli razorni socijalni buntovi (i još će!) - od Francuske i Španjolske do Grčke i dalje po svijetu - "postoji red" i prosvjednici jako dobro znaju kako se "vlast mijenja na izborima". Ali, kad ta vlast počne živjeti u uvjerenju da može pasti samo na izborima, pa si dopušta bacati građane s posla, izgladnjivati ih i činiti im razne opačine, birališta se otvaraju na ulici - s razbijenim glavama i izlozima, zapaljenim automobilima, šmrkovima, kamenjem, suzavcem, letvama i kordonima isprepadanih kornjača gurnutih pred svoju djecu i roditelje! Hrvatska nije nikakva iznimka ma koliko CRO Demoskop sugerirao da jest.
Ako socijalna bomba prasne, jer život postaje sve nepodnošljiviji sve većem broju sirotinje, neće biti dovoljno mišjih rupa u koje bi mogli pobjeći svi nesavjesni političari, "domoljubi" i prekonoćni "poduzetnici" koji su u četvrt stoljeća ošišali "hrvatski narod" krvavije od Beča, Pešte i Beograda zajedno u sto godina te ga svjetonazorski i politički stjerali u pećinu.
