H-Alter
 Marinko Čulić objašnjava zašto reakcije hrvatskih uglednika na sporazum Kosor-Pahor izazivaju želučane tegobe u pojedinih H-alterovih čitatelja.

 

Rigam - tako je, kratko i jasno, jedan čitatelj portala H-alter prokomentirao nedavnu izjavu potpredsjednika SDP-a Zlatka Komadine da ono "što nismo izgubili u ratu na istoku, sada bismo mogli u miru izgubiti na zapadu". Lako je pogoditi da se to odnosi na finaliziranje arbitražnog sporazuma Kosor-Pahor oko hrvatsko-slovenske granice, ali teško, baš je teško razumjeti da netko povisoko rangiran u hrvatskoj politici prvi put ovako afirmativno i glasno progovara jezikom Dobrice Ćosića.

Teško je to pogotovo što Komadina ostavlja dojam trezvenog političara, koji se ne zalijeće ni s benignijim izjavama, a kamoli ovakvim u kojima se pijano miješaju mrakobjesovi prošlosti sa sadašnjošću. Komadina nije bio dosad poznat ni po tome da klonovski slijedi više političke autoritete, naprotiv, u SDP-u slovi kao jedan od rjeđih s kičmom. On će gurati po svome, pa makar ga to stajalo i da bude zaustavljen u realnim karijernim ambicijama (u unutarstranačkim izborima za SDP-ovog predsjedničkog kandidata svakako je trebalo biti mjesta i za njega, ali je Zoran Milanović odlučio drukčije - u izbornu trku poslao je samo Josipovića i Jurčića, iako ovi nisu ni zajedno dorasli primorsko-goranskom županu).

E, sad sve to dobiva novu boju, jer ako je i takav Komadina pustio da ga nosi mutna matica raširenog antislovenstva, onda to govori da su stvari otišle jako daleko, da ta matica rilja po mulju koji zbilja vonja po truleži devedesetih. Tako jedan drugi čitatelj H-altera, koji se nadovezao na spomenutoga, veli da je "Slobo posthumno dobio rat". Jer, objašnjava, osim što smo počeli citirati Ćosića, imamo tako lošu ekonomsku situaciju i tako nabrijane odnose sa Slovencima da komotno možemo poći i dalje. Na citiranje one znamenite Miloševićeve rečenice "Ako ne umemo da radimo, umemo da se bijemo".

Katolička crkva u Hrvatskoj najnovijim je graničnim sporom praktički ušla i u spor s Katoličkom crkvom u Sloveniji. Što će biti ako i on uskoro eskalira?

To nekome može izgledati samo kao luckasto pretjerivanje koje ne prelazi okvire podbadanja na bazi zabavnih, ali slučajnih i nebitnih koincidencija. No, kada čovjek malo bolje razmisli, ima tu bogami štofa da se nešto kaže o, nazovimo je tako, političkoj ekonomiji ex-yu ratova devedesetih, koji su se bitno razlikovali od dva velika svjetska rata u prošlom stoljeću. Dok su se ti drugi vodili, pojednostavljeno, oko raspodjele svjetskog bogatstva, ovi naši vodili su se, opet pojednostavljeno, oko raspodjele siromaštva. I to siromaštva izazvanog prvenstveno plutokratskom korupcijom državnih elita, koje za nešto više i bolje nisu bile sposobne. I onda slijedi epilog koji i danas gledamo.

Kako sa završetkom rata nigdje nije došlo do radikalne smjene tih elita (Miloševića su zamijenili postmiloševićevci, Tuđmana posttuđmanovci...), ništa bitno nije se promijenilo ni s dominacijom ekonomski impotentnih, ali pohlepnih državnih vrhuški. Korumpirane nacionalne elite zadržale su položaje koje su i prije imale, samo što se sada odazivaju na neka druga imena. A draškanje nacionalističkih strasti, koje praktički nije prestajalo, dapače povremeno je dolazilo, i još dolazi, do praga zveckanja oružjem, služi samo tome da prikrije kako se sve promijenilo samo zato da sve ostane isto.

Naravno da se to ne potvrđuje samo na hrvatskom primjeru. No, zadržat ćemo se ovdje isključivo na njemu iz uvijek istog razloga - hrvatskom je kroničaru prvi zadatak pratiti kroniku zbivanja u Hrvatskoj. A onda i zato što se ovdje trenutno slučilo najviše činjenica koje potvrđuju navedenu tezu.

Svako rješenje koje bi došlo nakon eskalacije sukoba između Slovenije i Hrvatske bilo bi idiotsko, barem onoliko koliko je idiotski i sastav Čičak-Rudolfove grupe, gdje prvi put vidiš rame uz rameSlobodana Šnajdera i Ivana Aralicu, Zvonka Makovića i Milana Vukovića

Prije svega, ima neke više simbolike, a ne bih bogami isključio ni ciljane namjere, što se najnoviji verbalni atomski rat sa Slovenijom poklopio s ovim eruptivnim bujanjem korupcijskih afera. S hapšenjem nekoliko vodećih ljudi Podravke i ostavkom potpredsjednika Vlade Damira Polančeca izgleda da je hobotnici korupcije otkinut prvi krak, iako nije pametno stavljati ruku u vatru što će od svega toga ispasti. Ali i ovoliko koliko je napravljeno bilo je dovoljno da se korupcionaška kasta s nelagodom promeškolji, zgromljena što joj to radi baš "njena" Jadranka Kosor, koja dosad nije pokazivala ni "n" od namjere da ide tako daleko. No, onda se toj kasti pri ruci našla, u svojstvu korisne budale, lijeva opozicija, rušeći dosad najozbiljniji pokušaj rješavanja iracionalnog hrvatsko-slovenskog graničnog spora. Na pomolu je, naime, već bilo da opet oživljen i prenapumpan hrvatsko-slovenski spor zasjeni započetu antikorupcijsku kampanju, ili da se, recimo to tako, Podravka uroni u Piranski zaljev. Opozicijske su stranke ipak zastale i reterirale, shvativši da bi one zbilja mogle postati krivac za propast hrvatskih pristupnih pregovora s Bruxellesom, kako im je pametno priprijetila Jadranka Kosor.

A onda se toga prihvatila Komisija Hrvatske biskupske konferencije Iustitia et pax, vrlo oštrim saopćenjem, koje su neki naivni komentatori proglasili pravno vrlo utemeljenim, malone neoborivim. Da, ima tu pozivanja na niz međunarodnih konvencija, ali u osnovi su kaptolski ćate to napisali da dignu prijeteći prst na tri adrese. Najprije na onu Vlade Jadranke Kosor, koju se pita što će biti s hrvatsko-slovenskim arbitražnim sporazumom ako hrvatski građani na referendumu odbace ulazak u Evropsku uniju, čime se između redaka poručuje da će Crkva rušiti taj referendum. Druga adresa je službena Ljubljana, kojoj se poručuje da se ne "igra s vatrom" oko teritorija zbog čega se devedesetih lila krv, što je praktički najava da ni nove "oružane bitke nisu isključene". Napokon, treća adresa je Evropska komisija, kojoj se strogo stavlja na znanje da "nadilazi svoje ovlasti miješajući se u bilateralne odnose dviju zemalja", a to se, pište s Kaptola, ne smije prihvatiti ni po cijenu neulaska Hrvatske u EU.

Tako široko i sveobuhvatno postrojavanje hrvatskih intelektualaca nije viđeno ni ratnih devedesetih, a evo događa se u vrijeme mira. Time su ovi giganti rastrojenog uma poslali u javnost nedvoznačnu poruku da je mir gori od rata što, da prostite, prelazi kapacitete moga želuca

Ovaj posljednji kažiprst u zraku osobito je zanimljiv, jer je Katolička crkva u Hrvatskoj tim najnovijim graničnim sporom praktički ušla i u spor s Katoličkom crkvom u Sloveniji. I što će biti ako i taj spor uskoro eskalira? Pa, posredovat će naravno Sveta Stolica, i baš bi bilo zanimljivo od Kaptola čuti gdje vidi razliku kada se u to miješa Bruxelles i kada to radi Vatikan. I zašto je pod sumnjom laički internacionalizam Evrope, a ne i katolički internacionalizam Crkve, kada ima sijaset dokaza da je prvi demokratski i civilizacijski superioran drugome.

Ali, badava ti što se ova škrgutava konstrukcija Crkve raspada pod vlastitom težinom, jer iz te ruševine odmah je zatim niklo kao po dogovoru saopćenje 26 intelektualca, na poticaj Ivana Zvonimira Čička i Davorina Rudolfa. I ožežoše po hrvatskoj Vladi da se izložila ponižavajućim ucjenama, a po slovenskoj da pristup otvorenom moru želi pretvoriti u koridor pod svojim suverenitetom i jurisdikcijom. Strašno, prestrašno! Pa da Slovenija ne traži nešto što Hrvatskoj ne odgovara, a Hrvatska nešto što Sloveniji ne odgovara, diplomatsko rješenje ne bi, pobogu, ni bilo potrebno! Obje strane mogle bi odmah početi s podmazivanjem puščanih cijevi i oštrenjem bajoneta i zatim navaliti jedna na drugu, a pobjedniku bi pripalo pravo da izdiktira konačno rješenje. Samo, bilo bi naivno i glupo očekivati da bi ono bilo dobro. Naprotiv, bilo bi idiotsko, barem onoliko koliko je idiotski i sastav Čičak-Rudolfove grupe, gdje prvi put vidiš rame uz rame Slobodana Šnajdera i Ivana Aralicu, Zvonka Makovića i Milana Vukovića.

Tako široko i sveobuhvatno postrojavanje hrvatskih intelektualaca nije viđeno ni ratnih devedesetih, a evo događa se u vrijeme mira, istina lošeg i faličnog, ali ipak mira. Time su ovi giganti rastrojenog uma poslali u javnost nedvoznačnu poruku da je mir gori od rata što, da prostite, prelazi kapacitete moga želuca i zato me ispričajte. Pridružujem se, naime, onom H-alterovom čitatelju s početka teksta. Rigam.

<
Vezane vijesti