Booksina 15. Revija malih književnosti (28.11. - 5.12.) ove je godine posvećena suvremenoj književnosti Egipta. Po prvi puta hrvatskoj će se publici predstaviti vodeća imena egipatske suvremene književnosti. U sklopu Revije Booksa će objaviti i predstaviti antologiju suvremenih pisaca i spisateljica iz Egipta naslova 'Naše trube izazvale su tišinu'.
Zeina G. Halabi selektorica je tekstova zastupljenih u tri antologije arapske književnosti objavljene u sklopu Revije – antologije suvremene književnosti Levanta 'Tvoj bol je lakši kad o njemu drugi pričaju' (2017.), antologije suvremene književnosti Magreba 'Ovo tijelo nije kuća' (2018.) i ovogodišnje antologije suvremene književnosti Egipta 'Naše trube izazvale su tišinu'.
Halabi radi kao asistentica na Odsjeku za arapski jezik i književnost na Američkom sveučilištu u Bejrutu. Bavi se suvremenom arapskom književnošću s fokusom na teme gubitka, žalovanja i disidentskog iskustva u književnosti i vizualnoj kulturi. Ususret Reviji posvećenoj Egiptu, pričamo o selekciji tekstova za dosadašnje antologije, pitanju nacionalnoga u književnosti i drugačijim viđenjima (arapskog) intelektualca i suvremenosti.
Vaša prva knjiga izdana je prije dvije godine, Osporavanje arapskog intelektualca: proročanstvo, prognanstvo i nacija (2017), u kojoj ste intelektualca postavili "od agenta koji kritizira žalovanjem u nesigurnu figuru koja je postala predmet kritike". Možete li nam reći više o tome?
Knjiga ispituje nasljeđe generacije sirijskih, palestinskih i libanonskih intelektualaca, od kojih su mnogi oblikovali moje razumijevanje političkog u Okviri utemeljeni na naciji potvrđuju i reproduciraju predodžbu da su nacionalni konstrukti (npr. državljanstvo, granice, nacionalni jezik itd.) potrebni i dovoljni za čitanje i razvrstavanje književnostidevedesetima. Bio je to spoj definiran nizom političkih položaja, točaka u vremenu: poslijeratno libanonsko razdoblje krhkog mira, izraelsko-palestinski "mirovni proces" nakon Osla koji je zaustavio nade za palestinsku pravdu, te razdoblje poslije Zaljevskog rata kada smo doživjeli kolaps jedinstvenog arapskog položaja prema Iraku.
Svi ti položaji, te točke - ne poraza i šoka, već suspenzije i neispunjenih nada, preobrazili su načine na koje je nova generacija pisaca u svojim djelima prikazivala romantičnu figuru proročanskog, nacionalističkog i prognaničkog intelektualca. Preispitujem tu književnost u svojoj knjizi i istražujem zapravo ostatak nasljeđa politički angažiranog intelektualca usred takove neostvarene nade, kada očekivana budućnost nije dovela do spasenja i emancipacije; kada je, zapravo, propala.
Te su vam spoznaje došle tijekom pobuna 2011. godine. Nezadovoljstvo likom intelektualca nije bilo samo književni fenomen. Možete li preispitati ovo stajalište sada, u kontekstu nedavnih ustanka u Libanonu, ali i u mnogim drugim zemljama (Irak, Alžir)?
U trenutku kada sam počela raditi na Osporavanju arapskog intelektualca pobune iz 2011. počele su se odvijati. Svi režimi moći - jezik, kritičari, ali i intelektualci - koji su informirali moje dotadašnje razumijevanju književnog i političkog, odjednom su dovedeni u pitanje. Shvatila sam da je lik intelektualca kojeg sam zamislila u svom ranijem radu o žalovanju i melankoliji u književnosti odjednom postao dio problema: intelektualcima je bilo previše ugodno oko moći, bili su previše sekularni, možda previše ravnodušni prema drugim modusima pisanja koji bi predstavljali novo, čak i probitačno, političko razumijevanje.
Ti ustanci i pobune učinili su vidljivim korpus romana, eseja i filmova, od Maroka do Saudijske Arabije, ali posebno u zemljama Levanta, koji su već kod devedesetih godina prošlog vijeka bili umorni od figure proročkog intelektualca. U kontekstu preokreta koji su izazvali ustanci iz 2011., lik intelektualca više nije bio agent koji kritizira govoreći istinu moćnima, već neki jalov, nestašan lik, koji je i sam po sebi postao predmet kritike. Nedavnim se ustancima u Alžiru, Libanonu i Iraku nastavlja ta kritika. Ponovno su skrenuli pozornost s intelektualaca kao pokretača promjena na intelektualce kao puke promatrače, ako ne i suučesnike režima.Shvatila sam da je lik intelektualca kojeg sam zamislila u svom ranijem radu o žalovanju i melankoliji u književnosti odjednom postao dio problema: intelektualcima je bilo previše ugodno oko moći, bili su previše sekularni, možda previše ravnodušni
Već ste tri godine selektorica Revije malih književnosti. Prošli smo put od čudesnih levantskih i magrebskih književnih scena do jednako raznolikih i fascinantnih egipatskih književnih glasova - koji su ove godine u fokusu. Možete li se, u svrhu ovog intervjua, osvrnuti na ove tri godine? Kako opisati to iskustvo selekcije?
Kad sam počela pripremati prvu antologiju književnosti Levanta, znala sam da iz arapske moderne književne tradicije koja traje više od jednog stoljeća i obuhvaća dvadeset zemalja, moram odabrati samo nekoliko pisaca čiji će se rad prevesti na hrvatski. Činjenica da moram odlučiti koje će arapske pisce hrvatski čitatelji čitati bila je i privilegija i izazov. To me natjeralo da ispitam i redefiniram sve parametre pomoću kojih čitam, razumijem i klasificiram književnost.
Nastala su pitanja: Treba li pisac biti iz kanona ili u nastajanju? Iz srca književnih ustanova ili s njenih margina? Pjesnici ili romanopisci? Rezultat u sva tri sveska antologija Revije bio je kombinacija svih ovih pitanja. Tjeskobu da se nikoga ne ostavi "izvan" antologije ublažila je nada da je ovo tek prva dionica u nizu prijevoda arapskih autora na hrvatski.
Kakva se pitanja rađaju kad trebate klasificirati autore i autorice prema državljanstvu / nacionalnosti?
Klasificiranje književnosti prema nacionalnim identifikatorima ("alžirska književnost"; "egipatski pisci") bilo je donedavno učestalo u historiografiji arapske književnosti. Okviri utemeljeni na naciji potvrđuju i reproduciraju predodžbu da su nacionalni konstrukti (npr. državljanstvo, granice, nacionalni jezik itd.) potrebni i dovoljni za čitanje i razvrstavanje književnosti.U kontekstu preokreta koji su izazvali ustanci iz 2011., lik intelektualca više nije bio agent koji kritizira govoreći istinu moćnima, već neki jalov, nestašan lik, koji je i sam po sebi postao predmet kritike
Takvi su okviri bili korisni, jer su nam omogućili čitanje arapske literature u svjetlu valova nacionalističkih i antikolonijalnih pokreta koji su se širili arapskim svijetom od 19. stoljeća do sredine 20. stoljeća. U to vrijeme neprestano se raspravljalo o pitanjima o tome što je neovisni autonomni nacionalni pokret. Vidjeli smo kako taj pristup napreduje u akademskim krugovima, ali također smo svjedoci njegovih ograničenja.
Koja bi bila ograničenja?
Novije, rastuće sumnje prema objektivima utemeljenim na naciji rezultat su spoznaje da nacionalistički okviri rijetko omogućuju komparativna, transnacionalna i međujezična čitanja. Pitanja koja se tiču migracija, posuđivanja jezika, putopisnih tekstova i tradicija, ali i hibridnosti književnih žanrova, ne mogu se objasniti u nacionalističkim okvirima koji se, primjerice, fokusiraju na isprepletenost nacionalizma i žanrovske formacije (npr. brojne studije o "libanonskom romanu").
Mnogi autori koje sam odabrala žive u SAD-u i Europi i u svojim su se djelima bavili pitanjima koja nisu uvijek nužno povezana s arapskim svijetom; drugi imaju dvojno arapsko državljanstvo i slobodno se kreću između različitih arapskih zemalja; treći pak kategorički odbacuju nacionalne identifikatore i nalaze se u modelu "svjetske literature". Usprkos ovim različitim glasovima koji osporavaju okvir utemeljen na naciji, shvatila sam da u tri sveska antologije ne mogu izbjeći nacionalni ("egipatska književnost") ili regionalni okvir ("Sjeverna Afrika"; "Levant"). Novije, rastuće sumnje prema objektivima utemeljenim na naciji rezultat su spoznaje da nacionalistički okviri rijetko omogućuju komparativna, transnacionalna i međujezična čitanjaMeđutim, ta me obaveza nije spriječila da osporavam značenje nacionalnih identifikatora, upravo kroz odabir autora, a ponekad i specifičnih tekstova.
Što je s korištenjem jezika? Koji su izazovi uvjerenju da se arapska književnost može pisati samo arapskim jezikom? Na koji se način mijenja odnos prema kolonijalnim jezicima?
S jezikom su slični problemi. Što književni tekst čini arapskim? Na ovo naizgled jednostavno pitanje postoje različiti odgovori. Suština odgovora se može naći u raspravama o jezičnoj ideologiji, posebno onima koji su zainteresirani za nužni odnos arapskog jezika i arapskog identiteta. Zagovornici ovog pristupa smatraju da se arapskim smatraju samo tekstovi pisani arapskim jezikom.
Slijedom iste logike, frankofonske i anglofonske književnosti koje su kružile kolonijalnim Libanonom i Egiptom službene su historiografije stavile na stranu upravo zato što nisu objavljene na arapskom jeziku; tekstovi palestinskih pisaca koji pišu hebrejskim (npr. Anton Shammas i u novije vrijeme Sayed Kashua) podvrgnuti su nadzoru kritičara koji ih odbijaju klasificirati kao palestinske upravo zato što nisu napisani arapskim jezikom.
Pa se postavlja pitanje, može li se arapsko iskustvo prenositi samo na arapskom? Što se događa kada Alžirci, primjerice, napišu pripovijest o kolonijalnom Alžiru s jezičnim "naglaskom"? Što se događa kad ovi frankofonski alžirski tekstovi putuju metropolom? Oni koji vjeruju da je arapski jezik jedini jezik arapskih pisaca, sva ova pitanja smatraju nebitnim.
U što vi vjerujete, nakon svega?
U svom radu arapskim smatram one tekstove koji prenose arapsko iskustvo, bez obzira na jezik kojim se to iskustvo prenosi. Takav pristup Usporedba takvih, različito uvaženih pisaca, postavlja pitanje generacija i kanonizacije, u smislu da je, kad su u pitanju stariji i prepoznatiji pisci, lakše opravdati njihov odabir. Što je pisac mlađi, to će selekcija biti izazovnijaširoko otvara vrata arapskoj književnosti - za narative koji su transnacionalni, anglofonski ili frankofonski po prirodi, koji nadilaze nacionalističke identifikatore, ili ih u potpunosti dovode u pitanje.
To nam omogućuje I čitanje frankofonske literature u izgnanstvu, kao i socijalističko realističke literature koja je izašla u Egiptu 1950-ih. Čitanje oba jezika istovremeno mijenja pogled na socijalistički realizam, na primjer, kao jedini trend u egipatskoj literaturi 1950-ih; umetanje glasovitih frankofonskih i anglofonskih glasova (npr. Georges Henein, Waguih Ghaly, Albert Cosserty itd.) u arapski književni kanon nesumnjivo će promijeniti načine na koje smo razumjeli arapsku književnost.
To je razlog zašto u tri antologije o suvremenoj arapskoj književnosti nalazimo anglofonske pisce poput Ahdaf Soueif i frankofone poput Samire Neghrouche i Abdellatifa Laabija, koji su u velikoj mjeri Arapi, utoliko što prenose arapsko (periferno, nekanonsko) iskustvo suvremenog trenutka.
Misija je bila pronaći i glasove koje tek treba čuti, prevesti one koji se rijetko pojavljuju, zajedno s etabliranim piscima. Koliko je težak bio taj proces?
Prilično izazovan! Vodila sam se uvjetom da možemo uključiti samo žive autore i autorice. To je značilo da arapski kanonski pisci modernog dobaShvaćam suvremeno kao temporalnost utemeljenu na kolektivnom iskustvu povijesti i vremena definiranog duž parametara suspendiranog vremena, mrtvorođene vremenitosti uzastopnih 'točaka', a to su poslijeratni Libanon, period nakon Zaljevskog rata, period nakon sporazuma u Oslu (19. stoljeće - polovica 20. stoljeća) nisu mogli biti uzeti u obzir jer nijedan od njih više nije živ – što mi je bilo žao, ali i olakšanje! Ali ono što mi se još uvijek čini izazovno jest smjestiti u istu antologiju pisce koji su prepoznati i nagrađivani od 1960-ih nadalje, zajedno s drugima koji su objavili samo dva romana ili tri pjesničke zbirke.
Usporedba takvih, različito uvaženih pisaca, postavlja pitanje generacija i kanonizacije, u smislu da je, kad su u pitanju stariji i prepoznatiji pisci, lakše opravdati njihov odabir. Što je pisac mlađi, to će selekcija biti izazovnija. Pokušala sam razriješiti ovu zagonetku dajući balans svemu, dajući jednaku pozornost različitim generacijskim iskustvima. I, u konačnici, preuzimajući rizik i preuzimajući odgovornost za izostavljanje etabliranih pisaca i kanonizaciju onih koji tek dolaze. Tješim se činjenicom da se svi selektori antologija suočavaju s ovim dilemama.
Pišete puno o mapiranju suvremenosti. Što je za vas suvremeno, kako objašnjavate taj pojam?
Pitanje kako razumijemo vrijeme i ima li smisla njegovo funkcioniranje središnje je mjesto u mom projektu u kojem istražujem suvremenost književnosti nakon 1990-ih. Posebno me zanimalo kako je Edward Said teoretizirao arapsku prozu nakon 1948. godine. U uvodu engleskog prijevoda romana Halima Barakata Dani prašine on opisuje arapski svijet nakon Nakbe kao pust prostor između prošlosti tragedije i budućnosti i mogućnosti. U ovoj su točci pisci posvećeni stvaranju arapske scene, radu u sadašnjosti, jer su izašli iz tragedije i odupirali se uskome strahu od uništenja.
Ovaj pojam sadašnjosti kao scene čini na kraju romane autora koji opisuju svoja iskustva gubitka i opustošenja - od Halima Barakata, Ghassana Kanafanija do Jabra Ibrahima Jabra, pa sve do Eliasa Khouryja, između mnogih drugih.U svom radu arapskim smatram one tekstove koji prenose arapsko iskustvo, bez obzira na jezik kojim se to iskustvo prenosi
Zajedno su se pitali kako njihova proza može evocirati iskustvo sadašnjosti kao uvjet mogućnosti za budućnost. Čineći to, oni su ukazali na budućnost emancipacije, koja će zasigurno proizlaziti iz njihove pažljive rekonstrukcije arapske sadašnjosti ruševina. Ali što se događa, pitam se, kada suvremeni pisci stoje na granici te obećane zemlje, a da joj ne mogu pristupiti?
Je li onda ta napuštenost, neispunjenost proročanstava, ono što zovete suvremenošću?
Obećana budućnost koja se nije realizirala smeta teleološkom razumijevanju povijesti i prakse i stvara kolektivno razočaranje, ne samo proročkim etosom, već i intelektualcima koji su bili s njim povezani. Tragedija napuštenosti nakon neispunjenih proročanstava ono je što čini suvremeno.Tvrdim da suvremene arhivske prakse nisu nostalgični povratak zamišljenom arapskom identitetu ili izjave o kulturnoj autentičnosti. One su način na koji umjetnici i pisci artikuliraju sveopće nezadovoljstvo načinom na koji su se dosad prenosile priče iz arapske prošlosti
Shvaćam suvremeno kao temporalnost utemeljenu na kolektivnom iskustvu povijesti i vremena definiranog duž parametara suspendiranog vremena, mrtvorođene vremenitosti uzastopnih 'točaka', a to su poslijeratni Libanon, period nakon Zaljevskog rata, period nakon sporazuma u Oslu. Mene upravo zanima današnje raspoloženje, kako sam već spomenula na početku razgovora - ne šoka i gubitka, već suspenzije i razočaranja.
U tom smislu, suvremenost nudi priliku da se preispita sadašnji trenutak ukazujući na crte loma slike arapskog intelektualnog proroka kao ranog utjelovljenja emancipacijskog etosa. Suvremeno nas poziva da se uključimo u praksu kritike koja je sama po sebi retrospektivna i evaluacijska, dovodeći u pitanje sam temelj onoga što čini moderno arapsko intelektualno nasljeđe.
Vaš najnoviji rad bavi se arhivskom praksom suvremene arapske književnosti. Što vam je u tome fascinantno?
Moj trenutni projekt je knjiga pod nazivom Arheologija arapske sadašnjosti: Kultura, moć i arhiv, a istražuje suvremeni povratak prisvajanju arhiva. Ispitujem načine na koje suvremeni pisci i likovni umjetnici iskopavaju arapsku kulturnu arhivu u potrazi za prošlim narativima koji gestacijski rasvjetljuju arapski svijet. Čitam arhivu kao spremište kulturne memorije i uređaj samog znanja i moći koji je strukturira.Obećana budućnost koja se nije realizirala smeta teleološkom razumijevanju povijesti i prakse i stvara kolektivno razočaranje, ne samo proročkim etosom, već i intelektualcima koji su bili s njim povezani
Obraćajući se palimpsestu suvremenih djela u kinematografiji, vizualnoj umjetnosti, književnosti i glazbi iz Egipta, Libanona i Palestine, otkrivam načine na koje preispitivanje arapskog arhiva omogućuje kulturnim akterima artikuliranje nove interpretacije prošlosti i predviđanje budućnosti. Tvrdim da suvremene arhivske prakse nisu nostalgični povratak zamišljenom arapskom identitetu ili izjave o kulturnoj autentičnosti. One su način na koji umjetnici i pisci artikuliraju sveopće nezadovoljstvo načinom na koji su se dosad prenosile priče iz arapske prošlosti.
Osobito, one stvaraju polje značenja za budućnost i u konačnici preispituju diskurzivne hegemonske konstrukcije poput univerzalizma, nacionalizma i sekularizma. Dok predlažem alternativu za ahistorijske i sadašnje znanstvene pristupe koji upravljaljaju istraživanjem suvremenog arapskog svijeta, kroz knjigu otkrivam načine na koje arhivska praksa i iskopavanja mogu odgovoriti na ontološka pitanja u doba rata i ustanaka.
