U obilasku Luksemburga prelazimo preko mosta Velike vojvotkinje Charlotte. "Ovaj je most dobio ovako visoku ogradu jer je prije bio najpopularnije mjesto za samoubojice u Luksemburgu. Ljudima koji žive ispod mosta bilo je nezgodno, morali su stalno obnavljati krovove", kaže vodič Joe Pfeiffer, mrtav-hladan. Joe radi u Nacionalnom statističkom uredu pa tako saznajemo da je upravo skok s visine najpopularniji način samoubojstva u Luksemburgu. Prema MMF-u i Svjetskoj banci Luksemburg je zemlja s najvećem BDP-om po glavi u svijetu, ali unatoč tome i ovdje se ljudi ubijaju, novac valjda ipak nije sve.
A s druge strane mosta je cijela gomila zgrada, novih, velikih i ružnih nakupina betona i stakla. Joe je zaljubljen u modernu arhitekturu pa nas vodi okolo zgrada. Nedjelja je i nema baš nikoga u ovom dijelu Luksemburga. Gotovo se osjećam kao "Pale sam na svijetu" izgubljena među zgradama. Zgrade banaka nisu baš najuzbudljivije mjesto za nedjeljno popodne, ali ipak ovdje Luksemburg zarađuje svoje pare, 28 posto BDP-a dolazi od financijskih poslova. "Moderna arhitektura nema dug život. Zgrade iz 70-ih već se spremaju za rušenje zbog azbesta", pokazuje Joe.
Zbog vina smo ostali bez schengenskog gradonačelnika, ali zato smo na Europskom sudu pravde razgovarali sa slovenskim sucem Markom Ilešičem. Sud je osnovan još 1952., a bivši dekan Pravnog fakulteta u Ljubljani prošao je dugačak postupak da bi bio imenovan na ovo mjesto. U svakoj zemlji postupak se razlikuje, mandat traje šest godina. Ilešiču upravo ističe prvi mandat ali već mu je produžen na još jedan.
E sad, da biste shvatili što je europska administracija zamislite se nad ovim brojkama. Na sudu u Luksemburgu radi 61 sudac. Na 61 suca dolazi još tisuću zaposlenog osoblja te još gotovo nevjerojatnih tisuću prevodilaca. Sve odluke se prevode na sve službene jezike Europske Unije. Znači svakim novim ulaskom u Europsku Uniju zapošljava se sve više prevodilaca. Ravnopravnost jezika jest veliko dostignuće Europske unije, ali čini se da rasteže birokraciju u neviđene sfere.
Sudac Marko i ostali suci imaju mjesečnu plaću od 20 tisuća eura dok djelatnik press službe ima, recimo, 4 tisuće eura plaću. A što zapravo rade? Ovaj sud se bavi "mehanizmom prethodnih pitanja". Naime, isti zakoni se u različitim zemljama EU različito tumače pa sudovi zemalja članica pitaju za mišljenje ovaj sud. Drugi tip postupka su tužbe EU protiv države članice zbog povrede europskog prava. Do toga dolazi ako država članica nije prenijela direktive europskog prava u svoje pravo. Treći tip postupka je pojedinac protiv Europske komisije ako je povrijedila njegovo pravo. Godišnje sud zaprimi oko 600 zahtjeva, a polovina su od toga "prethodna pitanja". Sankcije su na prvom stupnju samo deklarativne, međutim, ako, na primjer, država ne promijeni zakon ponovo ju se tuži i tada slijede velike novčane kazne.
Tako Francuska nije poštovala propis o minimalnoj veličini rupa na ribarskim mrežama, te je osuđena. Grčka je kažnjena sa 20 milijuna eura zbog povrede prava o slobodnom protoku robe. Zabranili su ponudu zabavnih igara preko automata na kolodvorima i nakon prve osude pet godina nisu promijenili zakon.
Unutarnji jezik funkcioniranja suda je francuski, a u zgradurini koja ima i dva tornja blizanca je i najveća europska pravna knjižnica sa 200 tisuća spisa. I ona se čini kao ne baš sasvim opravdano trošenje novca jer dnevno ima samo nekoliko korisnika koji spise koriste u prostoru knjižnice. Tu je i restoran za djelatnike gdje je ručak mnogo jeftiniji nego u gradskim restoranima. Kava u sudskom kafiću je svega 50 euro centi dok u gradu košta 2,50 pa do 4 eura, baš kao u našem Saboru gdje oni koji dobro zarađuju još i jedu s popustom na račun poreznih obveznika.
U blizini Suda su još dvije institucije, Europska investicijska banka te Eurostat.
Europska statistička agencija, središnja institucija Europskog statističkog sistema, smještena je u velikom shopping centru. Zapošljava ni manje ni više nego 870 ljudi koji svakodnevno proizvode goleme količine statističkih podataka. Šalju newslettere novinarima svakoga dana točno u 11 sati ujutro na engleskom, njemačkom i francuskom. Toliko su točni da im se dosada samo jednom dogodilo da newsletter ode u 4 popodne i to zbog kvara na kompjuterskom sistemu, saznajemo od Tima Allena, voditelja press službe. Baze su im dostupne na webu, a u statistike uključuje i zemlje kandidate za EU pa tako i Hrvatsku. Oni znaju sve, od toga koliko smo tune ulovili prošle godine do toga koliko godišnje popušimo cigareta. Tu smo našli i dvije Hrvatice koje su ovdje na petomjesečnoj praksi. Ivana Šeparović inače radi u Hrvatskoj narodnoj banci, a Anita Pavlović u Državnom zavodu za statistiku.
U blizini je Europska škola, osnovna i srednja škola gdje se nastava održava na šest jezika, a polaze ju djeca diplomata i poslovnih ljudi koji rade u institucijama i bankama.
U kasnijoj šetnji gradom otkrivam da svako mjesto svoju ovcu ima. Otkud ovce u središtu Luksemburga ostaje zagonetka, ali one sretno brste obronke. Tu su i ograđeni gradski vrtovi uz obalu u kojima raste kupus i slično. U Luksemburgu nema metroa ni tramvaja ali postoji projekt gradskog bicikla. Pola sata besplatno, a onda po jedan euro za svaki sat. Gradski bicikli voze se i u štiklima i u odijelima. U Hrvatskoj je dosad samo Koprivnica imala pokušaj uvođenja sustava gradskih bicikala.
Moto Luksemburga je: "Želimo ostati ono što jesmo", a plakati turističke zajednice zajednice zazivaju: "Hot city, cool country". Slogani kao da se međusobno pobijaju. Teško da će itko Luksemburg proglasiti "cool" zemljom, ovdje se hoda u odijelima, travnjak drži uredno ošišanim, s fasada kuća ne otpadaju dijelovi, automobili su uglancani, a ljudi se ne svađaju na ulici. Taksisti Crnogorci zijevaju kraj svojih vozila.
Luksemburg je od početka dio Europske Unije, to jest bili su dio još i Europske zajednice za čelik i ugljen koja je preteča Unije. Otac ideje ujedinjene Europe Robert Schuman rođen je u Luksemburgu. Ova mala zemlja zauzima važno mjesto u povijesti Unije. Ako jednoga dana uđemo u EU, možda nam to i postane zanimljivije, nego što sada jest, možda navučemo odijela i naučimo zarađivati kao Luksemburžani, možda čak i prestanemo zijevati i povjerujemo da je Luksemburg "cool".
