Hrvatska se ovih dana kroz likove četvorice bivših dužnosnika - Sanadera, Čačića, Gotovine i Markača - tri puta pojavila na sudu, kao da je čuveni Zagorac poznat po prijetnji "Se bum vas tužil" pobjegao iz anegdote u stvarni život. I što je postigao? Je li Hrvatska nakon što je njegov parničarski gnjev pretočen u sudske presude bolja zemlja? Prilično nezgodno pitanje, odmah ću kazati. Doduše, može se reći da gora sigurno nije, jer je ono zbog čega je došlo do tih suđenja bilo čisto crnilo i sama činjenica da toga više nema - Čačić više nikoga nije ubio na cesti, prestale su onako bezočno goleme krađe u državnom vrhu, a ni Srbe se više masovno ne ubija po zakucima zemlje - već jeste napredak.
Tome suđenja, zar ne i služe, da se zločini više ne ponove, ili barem da se "ritam zločina" raštima i uspori. Ali, odmah imaš i nekoliko dobrih razloga za skepsu. Dva od tri ova suđenja održana su izvan Hrvatske, što je, doduše, u sudskom procesu Čačiću proizašlo iz slučajnog stjecaja okolnosti, ali zato haško suđenje Gotovini i Markaču sasvim jasno govori da je moralo biti baš tako i nikako drukčije. Naprosto, suđenja izvan Hrvatske u jednom su vremenu bila ultimativni uvjet da suđenja uopće bude, jer domaće državne institucije i sudstvo ne samo da nisu htjeli procesuirati zločine nego su ih izravno poticali i sponzorirali.
Ali, jednostavno ne možeš prijeći preko sljedećeg. Nakon dugog razdoblja svetačke intaktnosti hrvatskih političara, kada se zataškavalo ili bagateliziralo da je neki od njih ili od njihove rodbine nekog pregazio autom, a krađe nije trebalo ni zataškavati jer ništa o tome nije procurilo vani, nakon, velim, dugog razdoblja kada političkim bogovima nitko ništa nije mogao, oni su preko Sanadera i Čačića napokon prizemljeni, i to tako da su tintarom tresnuli o zemlju. Odlično! Ali, s ratnim zločinima u Hrvatskoj to ni izbliza nije tako. S izuzetkom jedva nekoliko iznuđenih suđenja (Norac, Glavaš, Merčep...), ali nijednog za zločine u Oluji, oni su i dalje zaštićeni svetačkom aureolom nečega u što se ne dira, pa ni elementarno propituje.
Tu se raspoloženje u vodećim političkim krugovima i u znatnom dijelu javnosti račva na način koji o današnjoj Hrvatskoj govori sve što je ovim suđenjima stavljeno na tapet. Sanader i Čačić doživljavaju se kao zlodusi koje je snašla sudbina koju su zaslužili, a njihovu krivicu drži se i većom nego što su im je sudovi odrezali, iako pogotovo u Sanaderovom suđenje, ona nisu, blago rečeno, briljirala u respektiranju neospornih dokaza. Štoviše, sudac Ivan Turudić čak je, kao nekakva patriotska pandurčina, napao bivšeg premijera zbog manjka domoljublja, što nema ama baš nikakve veze s optužnicom, pa ni s pravom općenito. Ali se zato jako iskazao u amnestiranju onih koji su Sanaderu sasvim očito "držali svijeću".
S Gotovinom i Markačem je obratno. Njihov patriotizam nije nikada doveden u pitanje bez obzira na ishod haškog suđenja, niti je njihovu krivicu otpočetka itko i pomišljao uzeti u razmatranje. Naprotiv, stječe se dojam da bi oni dobrom dijelu politike i javnosti još čvršće prirasli za srce da zbilja jesu krivi za ono za što ih se teretilo. I tu je došlo do nesporazuma koji gledamo ovih dana. Od Gotovine se očekivalo da se vrati iz Haaga kao s još jednog ratnog zadatka i da nekom gestom stavi do znanja (što mu je ustaški roker Thompson čak stavio i u usta) da on, ustvari, jeste kriv, da su Srbi zbilja stradali zbog njega, ali da je nekim samo njemu znanim legionarskim trikom omađijao starog Merona i ovaj ga je oslobodio.
Ako general nastavi govoriti kako govori, on će sam raspustiti sljedbu koja se gura oko njega, jer ona ne očekuje da on koristi rječnik kršćanskog mirotvorca, nego ratnika
Gotovina je, međutim, iznevjerio očekivanja i postupio sasvim suprotno - pozvao je da se rat ostavi prošlosti, a Srbe, oj nevoljo, da se vrate u Hrvatsku. Za to je dobio velike hvalospjeve u liberalnim medijima, a uslijedile su i spekulacije da bi ogroman autoritet koji evidentno ima u javnosti mogao iskoristiti da se politički angažira. No tu postoji problem koji se očito ne vidi. Ako general nastavi govoriti kako govori, on će sam raspustiti sljedbu koja se gura oko njega, jer ona ne očekuje da on koristi rječnik kršćanskog mirotvorca, nego ratnika. Može, doduše, biti sućutan koliko hoće, to mu nitko ne brani, ali treba ostati to što jeste. Vojnik i vojskovođa koji je dobio bitku protiv Srba 1995. godine, a sada se mora iskazati i time da zbriše trulu političku klasu, koja se bogati i misli samo na sebe, dok domoljubni proletarijat jedini brani hrvatske svetinje.
Naravno, da taj proletarijat uvijek biva iskorišten za interese neke stranačke, braniteljske, crkvene i druge gospode, ali tko te sada za to pita, glavno da prođe, a dosad je uvijek prolazilo. Tu se idealno namjestilo da je istodobno s Gotovinim puštanjem iz zatvora u njega otišao onaj koji ga je ondje i poslao, Ivo Sanader, taj crni princ opljačkane i Bruxellesu sluganski odane Hrvatske. I,eto, na toj plodnoj podlozi izrasta najnovija verzija Krležinog hrvatskog boga rata Marsa, koji se ne razlikuje puno od onoga što istodobno gledamo i u ostalim nekadašnjim zaraćenim zemljama ex-Jugoslavije, u Srbiji, Bosni i Hercegovini, na Kosovu. Osim u tome da je Hrvatska na pragu Evropske unije, pa su, rekoh, i dva od tri spomenuta suđenja održana na njenom tlu.
Ali, s tih je suđenja ipak "poslana poruka", što bi rekao Turudić, koja je tipično naša, hrvatska, i za koju nitko ne može jamčiti čime će na kraju uroditi. Ponavljam, gore od onoga što je prethodilo ovim suđenjima ne može biti, ali da li će biti bolje, za to ne bih stavio u vatru ni rukav, a kamoli ruku.
