H-Alter
 Mirovna građanska inicijativa "Čujemo li se / Se slišimo?" možda ne rješava problem granica, ali mijenja pogled na svijet. Diplomacija drugog kolosijeka u obzir uzima interese, potrebe i vrijednosti svih zainteresiranih strana.

 

Kao što je relativno nezainteresiranoj javnosti donekle poznato, prošlog su tjedna na relaciji Zagreb - Ljubljana primijećene neuobičajene aktivnosti. Neuobičajene utoliko što je, kao što „dobro informirana" javnost zna, konflikt izmedu službenog Zagreba i službene Ljubljane eskalirao do slovenske blokade hrvatskih pregovora s EU. Uz to, Hrvatska u Sloveniji već dulje vrijeme nije imala veleposlanika, a da javnosti baš i nije jasno kako i zašto. Njegova je internetska stranica još uvijek zjapila prazna u trenutku kad je predsjednik Mesic konačno imenovao novog veleposlanika. Kakvo je trenutno stanje provjerite sami.

U takvoj atmosferi, dok su dvojica premijera neuspješno pokušavali odigrati partiju ping-pong diplomacije, a mediji ko mediji, poentirali na „Slovencima" i „Hrvatima", čime se problem reducira na razinu nogometnog derbija, zagrebački Centar za mirovne studije i Mirovni inštitut iz Ljubljane, pokrenuli su inicijativu „građanske diplomacije", odnosno diplomacije drugog kolosijeka (second track diplomacy). U popratnom pismu inicijative nazvane »Čujemo li se/Se slišimo?« stoji: „Politiziranost blokade ubrzo se prelila i na širu javnost te su se u slovenskim i hrvatskim medijima i javnosti općenito mogli čuti tonovi koji pozivaju na isključivost, zatvaranje i nacionalizam. Takvi diskursi u potpunosti su neprihvatljivi za naše organizacije i javnim raspravama u Zagrebu i Ljubljani želimo pomaknuti pitanje nastalog sukoba iz sfere visoke politike u područje građanske svakodnevnice."

Ogromnom broju gradana Hrvatske, ali i BiH i drugih država nastalih raspadom Jugoslavije, njihovi novci zarobljeni u Ljubljanskoj banci mnogo su vredniji od „dva lavora vode i tri lignje" u Piranskom zaljevu/Savudrijskoj vali.

Točno je da publika niti s jedne strane nije pokazala preveliki interes za ove susrete, nisu ga pokazali čak ni sami „mirovnjaci". Sa slovenske strane jedva je skupljena tročlana ekipa, dok je prema Ljubljani krenula nešto veća skupina sudionika i promatrača, što je samo po sebi zanimljivo i govori nešto o percepciji problema. Ali susreti su ipak imali veću vrijednost od toga da jednostavno „ne škode". Građanska „diplomatska" inicijativa, naime, niti ne pokušava riješiti medudržavni problem, ili konflikt, za što nema ni legitimitet, niti aparat. Ona pokušava nešto drugo: promijeniti fokus iz kojeg se problem (konflikt) sagledava i uočiti rješenja koja nisu zabetonirana tzv. državnim razlozima ( famoznim raison'd etat). Države, naime, unatoč svim promjenama u globalnoj politici i dalje tradicionalno podrazumijevaju suverenu vlast nad državnim teritorijem i narodom, odnosno definirane granice i niz institucija koje upravljaju tom političkom tvorevinom i štite granice, ponekad ne pitajući za cijenu.

Građanska diplomacija, s druge strane, pokušava sagledati potencijale za transformaciju konflikta iz državo-centricnih interesa prema potrebama i interesima građana. Ti se interesi ponekad poklapaju, a ponekad su instrumentalizirani u notornu spoznaju da se medudržavni problemi potiču i napuhuju - zbog izbora. Sudeći po anketama, ali i stavovima koje smo čuli na obje tribine, većina građana Slovenije vjeruje da je izlaz na otvoreno more vitalni i dugoročni interes Slovenije koji neće biti razriješen time da obje zemlje udu u „Evropu bez granica", ili jednostavnom činjenicom da je izlaz na otvoreno more pomorskim zemljama zajamčen medunarodnim konvencijama. Ogromnom broju građana Hrvatske, ali i BiH i drugih država nastalih raspadom Jugoslavije, njihovi novci zarobljeni u Ljubljanskoj banci mnogo su vredniji od „dva lavora vode i tri lignje" u Piranskom zaljevu/Savudrijskoj vali. Lokalnim ribarima i pograničnom stanovništvu s jedne i druge strane, koji su u ovom konkretnom slučaju najviše zakinuti, dugoročni je interes ekološka održivost zaljeva i cijelog pograničnog pojasa, te slobodno kretanje tim područjem.

Diplomacija prvog kolosijeka, ona državna, uglavnom kreće iz pozicije moći - Slovenija u ovom slučaju, kao aktualna članica EU-a ima moć veta nad pregovorima, međunarodnog prava, koje je, po svemu sudeći, ovoga puta više na strani Hrvatske, i koncepta pravde i pravednosti koji, u medudržavnim razmiricama, ne mora uvijek voditi zadovoljavajucim rješenjima, što je to na tribini u Cankarevom domu naglasio
Damir Grubiša, prizvavši staru latinsku sentencu fiat jiustitia, pereat mundus (nek se vrši pravda, makar propao svijet).

Diplomacija drugog kolosijeka nudi alternativni put traženja rješenja koji u obzir uzima interese, potrebe i vrijednosti svih zainteresiranih strana. I ako ništa drugo, unapređuje demokratsku kulturu i participativno rješavanja problema. Sve to može zazvučati kao puste floskule bez sadržaja, ali u mnogim slučajevima takva su nastojanja uspjela doprinijeti rješavanju problema, barem na lokalnoj razini.

Ratovi na podrucju bivše Jugoslavije bili su tako krvavi izmedu ostaloga i zato što u Jugoslaviji nije postojalo civilno društvo koje bi bilo u stanju dici glas protiv manipulacije, redukcionizma i državno sponzoriranog nacionalizma.

Pokušajmo biti realni. Rat izmedu dvije države gotovo je nezamisliv u trenutnom evropskom kontekstu. Do težih incidenta medu građanima jedne i druge države još nije došlo, auti nisu letjeli u more, nije zabilježeno niti jedno bušenje guma. Koliko je poznato, nije još došlo ni do alkoholiziranih birtijaških pograničnih obračuna. Do sada su „zaratili" uglavnom raznih internetskih platformi, komentatori, blogeri i forumaši, ali dinamika njihove komunikacije uvijek je nešto žešca od one u realnom svijetu. Liberalne demokracije, a takvima se deklariraju obje političke zajednice, međusobno ne ratuju. One uglavnom ratuju protiv zemalja koje same percipiraju kao nedemokratske i neliberalne. Ipak, svojim gradanima ponekad vole zagorčavati svakodnevicu. Glupe i grube, u svojoj suštini nepolitične riječi, ako politiku shvaćamo u izvornom smislu kao način upravljanja zajednicom i disciplinu koja bi trebala rješavati, a ne stvarati probleme, pale su već s obje strane. A građani nisu nužno imuni na retoriku svojih politicara i lidera. Potpora slovenskog javnog mnijenja ulasku Hrvatske u EU ovih je dana spala na mršavih 50 posto, a u Hrvatskoj je ipak zabilježen pad prometa u slovenskim trgovinama.

Problem je dakle, stvaran i ne bi ga trebalo minorizirati. Evropa je, s granicama ili bez njih, i dalje integracija država, a ne regija ili etničkih kuhinja i folklora. Zanimljivo je da su se na oba susreta mogli čuti „euro-skeptični" tonovi (od kritike tradicionalnog evropskog političkog diskursa koji ostaje kolonijalan, „prezriv" i pokroviteljski prema autsajderima, napose Balkanu, do nesposobnosti i same Evrope da razriješi neka ključna pitanja vlastitog ustrojstva, poput donošenja ustava.

Sve bi možda bilo barem malo jednostavnije kad bi i u hrvatskoj i u slovenskoj javnosti postojala jasna svijest o tome da problemi medu državama mogu imati višestruka rješenja i legitimne perspektive. Njihovo jednostrano prikazivanje nosi ogroman potencijal pretvaranja nacionalnih javnosti u nacionalne navijače koji, napumpani emocijama, reduciraju društvo na dva neprijateljska tabora „Slovence i Hrvate". Nije to nikakav balkanski, sjevernobalkanski, južno-evropski specifikum, ali ratovi na području bivše Jugoslavije bili su tako krvavi izmedu ostaloga i zato što u Jugoslaviji nije postojalo civilno društvo koje bi bilo u stanju diči glas protiv manipulacije, redukcionizma i državno sponzoriranog nacionalizma. Tome je u prvom redu usmjerena diplomacija drugog kolosijeka, a ne bi bili ne odmet i dodatni, rezervni kolosijeci, pogotovo ako se od obje javnosti očekuje da prihvate rješenja koja im njihove vlade ponude kad se jednom dogovore.

<
Vezane vijesti