Referendum o arbitražnom sporazumu je iza nas - rezultati su dobro poznati. I predizborna kampanja je iza nas - njene slavne mudrosti su također dobro poznate. Pitanje je samo koja je od tih mudrosti, izrečenih u vrijeme predizborne vrtoglavice, bila najiracionalnija - ili čak najlunatičnija. Koja se predizborna mudrost, dakle, kvalificira za najveći retorički blef? Najprije, naravno, pomislite na sve one koji su arbitražni sporazum proglašavali kolaboracijom s okupatorom. Zaboravite - to nije to.
Premijer Pahor može sada, kad je sve gotovo, narodu priznati: da, istina je, izgubit ćemo Krk i Zadar
To izjednačavanje arbitražnog sporazuma s kolaboracijom više je relativiziranje domobranske kolaboracije s okupatorom. Budući da to nije to, pomislite na one koji su zaključili: Ako arbitražni sporazum bude prihvaćen, izgubit ćemo Krk i Zadar! Ne, ni to nije to. Onima koji su trubili da ćemo arbitražnim sporazumom izgubiti Krk i Zadar, premijer Pahor može sada, kad je sve gotovo, narodu priznati: da, istina je, izgubit ćemo Krk i Zadar. Budući da ni to nije to, pomislite na one koji su obznanili: Može nam biti žao što nismo napali Savudriju! Reći ću samo ovo: prije napada bilo bi dobro one u Savudriji pitati što misle o tome. Dodao bih još i ovo: prije napada na Irak barem su po svijetu hodali irački disidenti, bjegunci i lobisti koji su pozivali na rušenje i promjenu iračkog režima - prije našeg napada na Savudriju nisam upoznao nijednog savudrijskog disidenta koji bi pozivao na rušenje savudrijskog režima, kao što nisam čuo da se u Savudriji dogodio nekakav skup na kojem bi tamošnje stanovništvo zahtijevalo priključivanje Savudrije matičnoj domovini. Znam, bit ćete iznenađeni, ali ni to nije to.
Čekali smo samo još da se oglasi Planinarski savez Slovenije i kaže: Ljudi, Nepal ima tooooliko visokih planina, što svakako nije pravedno, pa bi bilo lijepo kad bi nam neku ustupio. Podton je bio: kad bismo mi imali tooooliko mora koliko ima Hrvatska, i kad bi ga Hrvatska imala maaalo, kao što ima Slovenija, mi bismo kao dobri susjedi s veseljem dio ustupili Hrvatskoj
A budući da ni to nije to, polako ste došli do Radovana Žerjava koji je narodu - kao učenik učenicima - kazao kako puuuuuno mora imaju Hrvati i kako maaaalo ga imamo mi Slovenci, što svakako nije pravedno, pa bi bilo lijepo kad bi nam dio ustupili. Čekali smo samo još da se oglasi Planinarski savez Slovenije i kaže: Ljudi, Nepal ima tooooliko visokih planina, što svakako nije pravedno, pa bi bilo lijepo kad bi nam neku ustupio. Podton je bio: kad bismo mi imali tooooliko mora koliko ima Hrvatska, i kad bi ga Hrvatska imala maaalo, kao što ima Slovenija, mi bismo kao dobri susjedi s veseljem dio ustupili Hrvatskoj. Šur, još jednom pročitajte Aškerčev "Međaš", Jakličevu "Seosku parnicu" i Finžgarovu novelu "Za ništa". Ali, zaboravite - ni to nije to. A ovo: Ako arbitražni sporazum bude prihvaćen, to je kraj Slovenije, slovenske neovisnosti i slovenske suverenosti! To je to, pomislili ste. Na kraju svim onima koji su arbitražni sporazum izjednačavali s propašću Slovenije možete mirno odgovoriti: da je to bila istina i da je narod stvarno mislio da arbitražni sporazum znači propast Slovenije, na referendum bi izišli svi Slovenci. Svi! Stopostotni izlazak! I mrtvi! Tko bi bio za to da Sloveniji dođe kraj. Skoro da bih rekao da je to to, ali, nažalost, nije.
Najveći predizborni retorički blef je zapravo bilo mantranje: Referendumsko pitanje je bilo preteško pa ga ljudi nisu razumjeli! O arbitražnom sporazumu morala je odlučiti politika, a ne mučno odlučivanje prepustiti narodu! To nije dobro! To je zlobno! To je cinično! Što narod zna! Za početak, tko kaže da je politika mudrija od naroda? Krk, Nepal, propast Slovenije: ne, to narod ne može smisliti - to može smisliti samo politika. Je li zato mudrija od naroda? Da vam pomognem: nije. Definitivno ne. I dalje, zašto politika to referendumsko pitanje ne bi prepustila narodu? Lijepo molim: ako je narodu prepustila odlučivanje o umjetnoj oplodnji žena bez partnera i ako je narodu prepustila odlučivanje o RTV-u, onda je posve logično da je narodu prepustila i odlučivanje o arbitražnom sporazumu. Ili bolje rečeno: puno je iracionalnije i lunatičnije bilo to što je narodu prepustila odlučivanje o RTV-u i o umjetnoj oplodnji žena bez partnera, tim više jer je na referendumu o umjetnoj oplodnji žena bez partnera, alias oplodnji uz biomedicinsku pomoć, stanovništvu prepustilo odlučivanje o pravima pojedinca, okej, pojedinke, kao da prava žena nisu samorazumljiva i jasna i kao da su još uvijek nešto za što je potreban milosrdni pristanak kompletnog slovenskog općinstva. I, zamislite, i kod referenduma o oplodnji uz biomedicinsku pomoć, desnica je pompozno i apokaliptično obznanila: Ako se prihvati oplodnja uz biomedicinsku pomoć, to će biti kraj Slovenije.
Lijepo molim: ako je narodu prepustila odlučivanje o umjetnoj oplodnji žena bez partnera i ako je narodu prepustila odlučivanje o RTV-u, onda je posve logično da je narodu prepustila i odlučivanje o arbitražnom sporazumu
Da je referendumsko pitanje o arbitražnom sporazumu bilo preteško i da ga narod nije razumio? Nemojte, pitanje je bilo posve jednostavno i razumljivo: hoće li o slovensko-hrvatskoj granici odlučiti netko treći, recimo arbitražni sud, ili da svi skupa i dalje drkamo o slovensko-hrvatskoj granici? To je bilo sve. Je li bilo preteško? I nerazumljivo? Da je referendumsko pitanje bilo preteško i nerazumljivo, desnica ne bi tako divlje agitirala protiv arbitražnog sporazuma. Nadalje, da je to pitanje bilo preteško i nerazumljivo, desnica ga ne bi proglašavala preteškim i nerazumljivim, takoreći elitističkim, što je u populističkom lingu inače sinonim za sve što nije patriotsko. Na koncu se iskazalo da je dobra polovica Slovenaca za to da o slovensko-hrvatskoj granici odluči treći, a da je slaba polovica Slovenaca za to da se oko slovensko-hrvatske granice i dalje drkamo. I to je sve. Da je pitanje bilo preteško ili nerazumljivo, onda bi jedna ili druga strana glatko pobijedila. Je li ovo što se dogodilo znak slovenske "podijeljenosti"? Nadam se. Pa ne želite opet imati samo jednu stranku, samo jednu partiju? Pa ne želite opet živjeti pod čizmom jednopartijskog sistema, jednoumlja, "tamne strane mjeseca" i takvih stvari? Pa ne želite da se, uz gospodarstvo, i politika počne "kartelno" dogovarati? Ali smiješno je to kako se desnici kulturna i politička podijeljenost Slovenaca čini težom i važnijom od one prave slovenske podijeljenosti - socijalne, klasne. U vrijeme kad sve više Slovenaca socijalno tone i na svojoj vlastitoj koži osjeća klasnu podijeljenost Slovenije, napuhavanja kulturne podijeljenosti Slovenaca - ili strašenje njome - samo je demagogija i teško falsificiranje povijesti.
Prava pitanja
A s druge strane - zašto ne? Prihvatimo igru. Pretvarajmo se da je referendumsko pitanje stvarno bilo preteško i nerazumljivo. I da je stvarno bilo previše kompleksno i prestručno. Ali to onda sve skupa još više zakomplicira. Ako, naime, pristanemo na tu igru, brzo se nađemo pred puno neugodnijim pitanjem: Je li narod razumio prijašnja referendumska pitanja? Jesu li prijašnja referendumska pitanja bila laka, jednostavna, razumljiva? Bila su nekompleksna i nestručna? Je li pitanje o izbornom sustavu bilo jednostavno i razumljivo? Je li bilo lako i jednostavno i nestručno referendumsko pitanje o izgradnji trećeg bloka termoelektrane u Trbovlju? A što je s referendumskim pitanjem o preoblikovanju slovenskih željeznica? Je li bilo nestručno i nekompleksno i razumljivo? A referendumsko pitanje o vraćanju ulaganja u telekomunikacijsku mrežu? Je li bilo jednostavno, lako, razumljivo, nestručno? A referendumsko pitanje o radnom vremenu trgovina, osnivanju općina i pokrajina? Zar nisu bila preteška i nerazumljiva i prestručna? Zar nisu bila tako kompleksna i tako nerazumljiva i tako stručna kao referendumsko pitanje o RTV-u? A referendumsko pitanje o izbrisanima? Zar nije bilo tako kompleksno kao referendumsko pitanje o umjetnoj oplodnji žena bez partnera?
Je li narod razumio prijašnja referendumska pitanja? Jesu li prijašnja referendumska pitanja bila laka, jednostavna, razumljiva? Bila su nekompleksna i nestručna? Je li pitanje o izbornom sustavu bilo jednostavno i razumljivo?
Ergo: ako je referendumsko pitanje o arbitražnom sporazumu bilo preteško i nerazumljivo, onda su sva prijašnja referendumska pitanja kvantna fizika. Ili bolje rečeno: ako je referendumsko pitanje o arbitražnom sporazumu bilo preteško i nerazumljivo, onda su sva prijašnja referendumska pitanja bila ilegalna. Što znači da bi sve prijašnje referendume trebalo proglasiti nevažećima. Ili jednostavno treba priznati da je desnica propustila povijesnu priliku da si kaže ono što je jednom - u doba zloglasne afere Iran-Contra - rekao američki predsjednik Ronald Reagan: "Srce i moje najbolje namjere još uvijek mi govore da je to istina, ali činjenice i dokazi mi govore da to nije istina."
Tada je referendum jednom za promjenu dobila ljevica. A kad već baš svi raspredaju o razjedinjenosti: ima li što razjedinjenije od slovenske ljevice? Referendumska pobjeda mogla bi biti znak za promjenu - to je prilika da ljevica nadvlada svoje podjele. Da se, dakle, ujedini. Ne, jedinstvenost ljevice ne bi bila naodmet, ali ne samo zato što smo usred teške krize, već prije svega zato jer ova referendumska pobjeda - baš kao i svaki hit - upravo zove na nastavak, na sljedeće korake koji će promijeniti Sloveniju, tako da konačno dobijemo promjenu u koju bismo mogli vjerovati. Preciznije: referendumska pobjeda je prilika da ljevica narodu postavi prava referendumska pitanja. Da još jednom naglasim: prava referendumska pitanja!
Pitanja koja će ljudi lako razumjeti. Pitanja na koja narod jedva čeka. Pitanja koja nisu ni preteška ni nerazumljiva ni stručna. Daleko od toga. Do sada je referendumska pitanja postavljala uglavnom desnica. Vrijeme je da ih počne postavljati ljevica.
Recimo:
"Jeste li za to da se menadžerima zabrani i onemogući da budu plaćeni stoput bolje od radnika?"
Ili:
"Jeste li za to da se prihvati zakon po kojem plaća menadžera više ne ovisi o profitu i napuhanim vrijednostima dionica, već o visini plaća radnika?"
Ili:
"Jeste li za to da se menadžerima ukinu basnoslovne otpremnine i opsceni bonusi ili da ih se drastično oporezuje, ali tako da porez ne plaća poduzeće, nego sam menadžer?"
Ili:
"Jeste li za to da se bogate bogato oporezuje?"
Ili:
"Jeste li za to da se financijske institucije (koje obično vode špekulanti i hazarderi) i banke (koje vode preplaćeni menadžeri) ne spašavaju više novcem poreznih obveznika?"
Ili:
"Jeste li za to da se osnuje financijska policija koja će provjeravati porijeklo imovine?"
Ili:
"Jeste li zato da se socijalnoj državi u Sloveniji da prednost pred slobodnim tržištem?"
Ili:
"Jeste li za prihvaćanje zakona koji bi zabranio svako privatno financiranje predizbornih kampanja?"
Ili:
"Jeste li za prihvaćanje zakona koji bi gradonačelnicima onemogućio da budu ujedno i zastupnici?"
To su prava referendumska pitanja. I, kao što je rečeno, riječ je o pitanjima koja bi narod lako i odmah razumio. Jedva čeka da mu ih netko postavi, a posebno na referendumu. Narod je takoreći rođen da razumije ta pitanja. I vjerojatno mu upravo zato nikad nisu bila postavljena, posebno ne na referendumima. Kad bi ta referendumska pitanja bila postavljena, slovenska podijeljenost odmah bi nestala. Jasno, ljevica bi mogla nabaciti i posve razumljivo, jednostavno i ne-prestručno referendumsko pitanje:
"Jeste li za ukidanje slovenske vojske?"
Sad kad smo otkazali napad na Savudriju, vojsku očito više ne trebamo.
