Koliko god sam bio oduševljen Žižekovim predavanjem na Filozofskom fakultetu, na kojega sam došao direktno sa brodova na Savi, utoliko me popodne, u kinu Europa, snašlo duhovno, ali i doslovno otrežnjenje.
Kada više nije bilo alkoholno-psihodeličnog durbina kroz koji je sve što je on govorio izgledalo gotovo autopoetski ostale su samo riječi "bit ću brutalno iskren", nakon kojih bi usljedila poduža analiza loših strana prošlih revolucija, isprekidana kratkim pištećim zvukom koji ispuštaju samo Žižek i vjeverice kada im u desni zapne lješnjak.
Žižek je odmah u startu srezao svaki entuzijazam i svoje popodnevno predavanje započeo sa Mao Ce Tungom i 40 milijuna umrlih od gladi zbog izvoza hrane da bi kupili oružje. Međutim, već na samom početku se pokazalo da on sam nikada nije pronašao oružje snažnije od onoga kojim je stekao svoju slavu. To je oružje perverzne dekonstrukcije kojim će bez velikog problema povezivati dijametralno suprotne pojmove, raditi nastrane, ali spektakularne kratke spojeve, nalaziti pozitivno u negativnom i obrnuto.
Tako on u nastavku govori da je iluziju nekada neophodno očuvati i da je u tom smislu sovjetska invazija na Čehoslovačku 1968. godine bila pozitivna jer Dubčekov "socijalizam sa ljudskim licem", niti bilo kakva druga (prozapadna) varijanta, nisu mogli uspjeti u pravom smislu. Ali, bilo je važno barem održati iluziju da su tadašnji komunistički državni poreci daleko od prave ideje komunizma i da je pravednije društvo realna mogućnost koju centri moći jednostavno ne dopuštaju.
Upotrijebivši njegovu logiku, koju je on pak posudio od Lacana, (Žižek otprilike kaže da komunizam koji ne funkcionira nije komunizam, kao što Lacan kaže da njegova zaručnica nikada ne kasni, jer čim jednom zakasni prestaje biti njegova zaručnica), može se reći da je san o pravednijem društvu koji nije ostvariv sanjan iz pozicije starih paradigmi kultiviranih na istom ideološkom tlu koje je iznjedrilo današnju eksploatatorsku logiku kapitala, a taj san nikako nije sanjan iz pozicije aktivne mašte koja je sposobna napustiti staru poziciju.
Zašto se onda Žižek boji za iluziju koja je samo metastaza poretka (ili ako nije još bolje), zar njenom smrću ne otvaramo prostor novoj? Jedini odgovor koji mogu ponuditi je da je tu Slavojev libido prevladao razum i da je ipak preveliki užitak predstaviti sovjetsku invaziju kao nešto pozitivno za duh Europe, a uz to radi se o veoma unosnoj praksi. Rekao je on još dosta sličnih stvari. Npr. za njega je nenasilje Gandhija koji je blokirao funkcioniranje britanskog imperija u Indiji puno viši oblik nasilja, od recimo onoga koje je sprovodio Hitler. Zar to ne zvuči odlično? Ali zašto se Slavoj ne bi udario ravnalom po propetom nježniku i priznao prepunoj dvorani kina Europa da to zapravo nije bilo nasilje nego oblik otpora tj. obrane od kolonizatora.
Što je onda sa Bugarskom i Rumunjskom gdje je prebačena gotovo sva auto industrija i ostala postrojenja čim su ušli u EU. Zar nije puno lakše pljačkati i eksploatirati ljude i prirodne resurse država čiji je suverenitet isporučen Bruxellesu. Naravno može se reći da je tržište već nadišlo bilo kakve državne okvire, ali to ipak ne znači da EU može raditi što ju je volja van svojih granica koliko joj je to omogućeno unutar njih. Ali ipak najjednostavniji mogući test je da se prvo okupate usred Splita pa onda to isto pokušate u negdje u Italiji, po mogućnosti na ušću rijeke Po i njegova ekološka teza pada u šporku vodu.
Kako je uopće moguće da iz usta istog čovjeka čujemo riječi bezuvjetne podrške hrvatskim studentima prosvjednicima, a onda nakon toga logičku konstrukciju iz koje proizlazi zaključak da nam je bolje u EU. Glavni cilj studentske inicijative koji je uostalom naveden u svim biltenima i lecima je borba protiv neoliberalizacije društva (koju sprovodi EU u punom smislu riječi) tj. pretvaranje svih vrijednosti, a prije svega znanja u lako razmijenjivu robu, uz jedini zahtjev: tržišnu konkurentnost, napustivši svaku vezu sa znanjem koje je posljedica istinske spoznaje ili rezultat obične dijalektičke igre istine koja nema totalitarne primisli.
Zapadno društvo je bez sumnje odvratno. Sinoć sam upalio televiziju i vrtio programe. Na prvom programu je bio film "Lov u Bosni", pucnjava po sokacima, američko ideološko smeće, na drugom je bila serija SWAT, američko ideološko smeće, ljudi koji se šuljaju sa ogromnim pušketinama sa laserima koji paraju mrak (koji kurac se oni šuljaju? Sigurno je lova u pitanju), na sljedećem programu tarot, a na sljedećem Nova lova, itd. I gdje je tu onda čovjek, gdje je tu subjekt koji stvara autentičan odnos sa prirodom i sa drugim. Šta se uopće desilo s tim čovjekom?
Jedna od glavnih Žižekovih referenci Jacques Lacan ima jednu dobru zamisao. On postavlja rascjep između Realnog i njegove simbolizacije tj. onaj preostatak Realnog koji se uvijek opire simbolizaciji (objekt-uzrok želje) na mjesto temeljnog antagonizma koji posreduje među svim drugim društvenim antagonizmima. Što ako to sada prebacimo u koordinatni sustav živog čovjeka pa kažemo da je suvišak ljudskosti koji se opire svakoj simbolizaciji traumatska jezgra samoga čovjeka i posrednik svih drugih društvenih antagonizama i što ako sada kažemo da se taj ljudski višak, višak ljudskosti, neoliberalizacijom uništava i gazi dok trauma ne postane neizdrživa. A možemo slobodno reći da na Zapadu uopće ne postoje strategije koje bi njegovale taj ljudski višak do točke gdje on više nije ni višak ni trauma. Štoviše takve, potpuno otuđene apatične osobe koje neoliberalizam proizvodi ujedno su i najpogodniji konzumenti koji sudjelovanjem u konzumerističkoj mreži simuliraju sudjelovanje u Mreži Svemira iz koje su davno iščupani i na taj način, iako u ontološkom smislu više nisu ljudi, oni zadržavaju barem formu čovjeka.
Jednostavnije rečeno, jedino rješenje traume ljudskosti je kupnja savršeno zatvorenog proizvoda (predmeta, ali i informacije) koji je točno to što predstavlja, nema nikakva iluzorna svojstva, nikakav materijalni višak, savršeni simulakrum, a njegova tržišna vrijednost mu daje univerzalno svojstvo.
I sada nas Žižek gura u takvu EU gdje je robna razmjena dosegla savršenstvo i gdje su ljudska prava postavljena daleko ispod korporativnih prava ili bolje rečeno podmuklo zamijenjena njima.
I on točno govori da je to također jedan oblik produkcije pasivnosti gdje čovjek kupnjom proizvoda kupuje dio avanturističkog identiteta, doživljaj ili stav (npr. kupnjom šalice kave u Starbucksu pomažete djecu Afrike), ali to već skoro svi znamo. Više nije dovoljno stvarati etičko-cinički prijezir prema industriji stvarnosti, nego aktivno raditi na njezinom ukinuću.
Žižek je odličan analitičar, ali on je postao toliko dobar da svojom kritikom stvara hitchcockovsko-kafkijanske pejzaže straha u kojima oslikava ljude kao plutene čepove u mutnoj bujici povijesnih zakona kretanja na koje nitko nema utjecaj. Nema oslobođenja nego samo jedan osjećaj straha i nemoći, isti onaj koji je kao nevidljiva nebula lebdio dvoranom kina Europa za vrijeme predavanja. Njegov postmoderni diskurs kritike i bjesomučne dekonstrukcije na isti perverzan način kojim kritizira neoliberalni model, istovremeno ga i podržava, prikazujući čitavu eksploatatorsku strukturu kao nedodirljivu autonomnu tvorevinu koja sablasno pluta iznad svih antagonizama. Žižek time samo reproducira i utvrđuje već postojeću društvenu pasivnost hitchcockovski manipulirajući ljudima i njihovim osjećajima i ne pruža zapravo nikakvu strategiju.
On kao da je zaboravio Marxa i Engelsa i Njemačku ideologiju u kojoj oni nemilosrdno ismijavaju ideju mladohegelovaca da se sa pogrešnim predodžbama koje ljudi imaju može obračunati u samim mislima, u filozofiji. "Nijednom od ovih filozofa nije uopće palo na pamet da postavi pitanje o vezi njemačke filozofije s njemačkom stvarnošću, o vezi njihove kritike s njihovom vlastitom materijalnom okolinom."(str. 364) Žižek podsvjesno zna da je subjekt u kapitalizmu poželjan dok se god kreće u postojećim okvirima zbilje i ne narušava normalno funkcioniranje mašinerije. Ali čim pokažeš naznake mašte ili slutnje da bi micanjem velike guzice ekonomske oligarhije sa okna (medijske) stvarnosti društvo moglo dobiti potpuno nove fondove mogućnosti, tada nisi više poželjan i oduzima ti se prostor.
Dok god ostaješ samo na interpretiranju ti si upravo ono što suvremena demokracija treba - generator lažnog pluraliteta - i zato se Žižek odlučio svoje predavanje završiti riječima: "Dosta smo nabrzinu mijenjali svijet, sada nam predstoji razdoblje temeljite interpretacije". Time je zapravo htio reći - sad ću ja još malo interpretirati, a vi ćete kupovati knjige i kupovati privid etičke distance.
Kada dakle imamo na umu hindu definiciju svemira koja kaže: "Svemir je mreža dijamanata u kojoj svaki reflektira svakoga" i kada shvatimo da smo i mi jedan od tih dijamanata i da u sebi zrcalimo divljački koloniziranu prirodu, ljude i stvarnost, tada čitavim organizmom pružamo otpor tom kolonizatoru i pretvaramo taj otpor u umjetnost življenja.
Istina nije nešto što se desilo, nego nešto što se uvijek tek treba desiti, kroz aktivno preoblikovanje stvarnosti. Sigurno ne kroz prekapanje deponija beskrajnih varijacija starih koncepata slobode, istine i pogotovo demokracije. Jedina pozicija otpora je pozicija mašte koja mašta sa potpuno druge scene i koja koristi čitav svemir kao vlastito tijelo.
Autorova crtica o sebi: Rođen sam u Splitu 1983. godine. Na Fakultetu sam elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje, gdje apsolviram elektroniku i gdje sam iz prve ruke uvidio razmjere političke i socijalne apatije koju reproducira upravo neoliberalizam.
Pišem slabo recipiranu poeziju i kratke priče koji ipak ponekad bivaju negdje tiskane. Izlazio sam u "Zarezu", "Vijencu", časopisu "Knjigomat" (br. 4-5, 6), zborniku "Reč u prostoru" i po nelinearnim bespućima interneta. Sviram trubu.
