Mate Kapović donosi pregled povijesti Europske Unije kao neoliberalnog projekta unutar šireg okvira drugih političkih promjena u Europi.

Kako se financijska kriza ne bi ponovila, Europska Unija uvodi niz novih regulatora financijskih tržišta. Nevidljiva ruka tržišta zamijenjena je vidljivom rukom države. Umjesto samoregulacije tržišta, na scenu stupa državna regulacija.

Hrvatska je u deset godina imala 14 rebalansa proračuna, dok su oni u Europi prava rijetkost. Irska je, recimo, u istom razdoblju imala samo jedan rebalans. Jedina „ideologija" koju hrvatska politika poznaje je klijentelizam, a rebalans je način „ulizivanja" interesnim skupinama koje političarima osiguravaju ostanak na vlasti.

Marcel Štefančič Jr. pita: Što je pandan vojničkim samoubojstvima u realnom sektoru? Zar nisu pandan upravo samoubilački pokolji na radnom mjestu?

Kampanja koju EPH zadnjih mjeseci provodi uvjeravajući nas da su lijenost i parazitizam hrvatskog radništva uzroci gospodarstvenih problema države, predstavlja zaoštravanje i novi stupanj otvorenosti u klasnom antagonizmu odozgo. Zasad se nije dogodio sličan stupanj samosvjesne mobilizacije s druge strane.

Može li se kapitalizam popraviti? Može li, ponovno, postojati neki kapitalizam s ljudskim likom, a po analogiji sa svojedobno tako zvanim socijalizmom?

Bahatost neoliberalne ideje pokazuje se kao originalni izvor bahatosti HDZ-a koja onda osmotski prelazi na sve druge aktere iluzije pluralizma i u takvoj klimi nikada se ništa ne propituje, ne postoji polemički duh, štoviše, sve reforme se provode pod najrazličitijim krinkama boljitka, bez ikakve relevantne rasprave.

Zašto to tolike mase danas ne žele prepoznati proletera u sebi? Zašto su svi identiteti - rasni, nacionalni, rodni, spolni - danas većini "atraktivniji" od onoga, činilo se donedavno bazičnog, radno uvjetovanog, klasnog?

Žižekov postmoderni diskurs kritike i bjesomučne dekonstrukcije neoliberalnog modela istovremeno ga i podržava, prikazujući čitavu eksploatatorsku strukturu kao nedodirljivu tvorevinu koja sablasno pluta iznad svih antagonizama. Žižek time samo reproducira i utvrđuje već postojeću društvenu pasivnost, hitchcockovski manipulirajući ljudima.

Nakon što se oporavimo od nostalgičnog šoka nad time da se sveučilište neumitno mijenja, da bismo procijenili Bolonjske reforme potrebno je upitati se: reforma iz čega u što? U hrvatskom kontekstu, gdje sveučilišta odlikuje reakcionarnost, oslanjanje na državu uz neregulirano poigravanje tržišnim principima, te društveni autizam - reforma je nužna i dobrodošla, ali ostavlja otvorenim pitanje što želimo njome postići.