Jelena Ostojić je asistentica na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Do sada je radila na Studiju socijalnog rada, katedri za socijalne politike te Odjelu za analitiku i istraživanje Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Bavi se pitanjima rada i zapošljavanja, socijalnim politikama te industrijskim odnosima. Članica je udruge BRID.
Radnici na određeno, sezonci, freelanceri, agencijski radnici, oni zaposleni preko raznih projekata, oni koji rade preko aplikacija i nemaju "pravog" poslodavca… Čini se da danas prevladava prekarni rad. Kakva je situacija što se tiče prekarijata u odnosu na prethodnih desetak godina, recimo od ekonomske krize?
Stabilni poslovi, odnosno rad preko ugovora na neodređeno, danas jesu dominantan oblik zaposlenosti, a prekarijat tematiziramo u kontekstu njegova porasta u novije vrijeme. I tu se jeste opravdano pitati da li je takav narativ o sveopćoj deregulaciji rada danas opravdan, dešava li se i na koje načine. Nisam zagovornik sveobuhvatnih odgovora na ova pitanja ili jednostavnih zaključaka o tome kako su svi poslovi nesigurni i da je Kad pričamo o living wage-u i općenito o preraspodjeli u društvu, u isto vrijeme pričamo i o emancipaciji ili ekonomskoj ovisnosti žena, o ekonomskom nasilju u društvu, sivoj ekonomiji, kriminalu, delinkvenciji, radu u siromaštvutakav proces deregulacije poslova dio novog doba. Stvaranje atmosfere o tome da je imati sigurno zaposlenje neki tip iznimke može biti i usluga nastojanjima dereguliranja rada te posljedično slabljenje pozicije rada.
Hrvatska je tu specifična, spada u zemlje periferije Europe, jedna je od mlađih članica Europske unije, koja prema udjelu prekarnih poslova stoji dosta lošije u odnosu na druge članice. Zašto je to tako? Dijelom je svakako riječ o velikom udjelu sezonskog rada te restrukturiranju gospodarstva prema uslužnim djelatnostima koje karakteriziraju nisko plaćeni, emocionalno i fizički zahtjevni te često kratkotrajni poslovi. Međutim, tu je i mogućnost obnavljanja kratkotrajnih ugovora na određeno vrijeme koje je u Hrvatskoj vrlo česta praksa i u drugim sektorima. Dublji uzroci ovakve situacije sežu u vrijeme kriminalne privatizacije i gašenja proizvodnje, a razlog je i nepostojanje dugoročne održive strategije razvoja i proizvodnje te slabljenje pozicije rada kroz smanjenje sindikalne gustoće ili loših sindikalnih strategija u regrutaciji članova ili obrane njihovih radničkih prava.
Koliki je udio prekarnih poslova u ukupnom zaposlenju?
Oko petina zaposlenih u Hrvatskoj zaposleni su kroz ono što zovemo prekarnim oblicima rada. Tome trebamo pridodati i samozaposlene osobe bez zaposlenika koji su često upravo prekarna kategorija rada, a nerijetko su u tom statusu jer rade za tzv. prikrivenog poslodavca na način da trošak rada preuzimaju na sebe. Osim toga, kategorija migrantskih radnika odnosno inozemnih radnika koja se paralelno s radnim emigracijama iz Hrvatske rapidno povećavala kroz godine, nedovoljno je dobro zabilježena unutar statistika o prekarnom radu - a predstavlja jedan od najprekarnijih vidova zaposlenosti u Hrvatskoj. Tako da, iako se udjeli privremenog rada prema statistikama zadnjih nekoRadnik ili radnica koji dolaze u Hrvatsku moraju imati potvrdu od poslodavca kojemu idu raditi, što znači da njihov boravak ovisi o njemu, a znamo da mu je u takvoj situaciji u praktičnom smislu onemogućena bilo kakva borba za radna pravaliko godina smanjuju u odnosu na prilično neugodne postkrizne statistike, takav trend treba uzeti uvjetno.
Svi ovi radnici koje smo nabrojali, zaposleni na nesigurnim radnim mjestima, prva su meta kod otpuštanja. Imate li informacije kako je tzv. korona-kriza utjecala na sigurnost radnih mjesta, na kojim radnim mjestima su ljudi najčešće dobivali otkaze?
Korona-kriza zasigurno je utjecala na tu periferiju rada. Osim direktnih otkaza, ovakve krize mogu utjecati i tako da se veći udio kratkoročnih ugovora ne obnovi, to je direktna posljedica krize na daljnje zapošljavanje, odnosno na izostanak zaposlenosti. Osim toga, mi trenutno imamo jako velik udio ljudi sezonski zaposlenih u turizmu, dio tih zapošljavanja je izostao. To su ljudi koji rade ljeti i žive od te zarade ostatak godine.
Studentski rad također bi se mogao smatrati prekarnim radom. Izmjenama Zakona o studentskom radu dana je mogućnost izvanrednim studentima, koji bi inače trebali biti zaposleni preko ugovora o radu, da rade preko studentskog ugovora, potom je ista mogućnost odobrena i studentima na razmjeni. Kako biste komentirali te izmjene Zakona?
Studentski rad nije nešto što je poznato u drugim zemljama. Hrvatska i Slovenija jedine imaju takav oblik rada za studente. Svakako se može podvesti pod prekarni rad, jer iz njega ne proizlazi gotovo nikakav tip sigurnosti za radnika: od isplata do stalnosti radnog mjesta i zaštite od prekida radnog odnosa, zatim staža i mirovinskog koje ide za taj rad.
Proširivanje te kategorije na izvanredne studente može bit problematično jer ne postoje ograničenja za studentski rad. Niskom cijenom rada U pozadini mnogih novih oblika rada ustvari je snižavanja cijene radne snage i to je ono što je najproblematičnije u njima, jer snižavanje cijene rada često znači prebacivanje troška rada na radnicu ili radnika, pogoršanje uvjeta rada i snižavanje sigurnosti zaposlenjakonkuriraju drugim radnicima koji bi mogli biti stalno zaposleni, npr. u dućanima se jako često zapošljavaju studenti na kasama, a to je zanimanje koje je podrazumijevalo puno radno vrijeme i stalni radni odnos za masu ljudi. Ako je u periodima kad je teže naći posao lakše dobiti posao kao student, možemo zamisliti situaciju u kojoj se studenti upisuju izvanredno s namjerom da se zaposle preko studentskih ugovora, a ne nužno da studiraju. Tada i dio njihove nadnice ide za plaćanje studija pa se iz ovakvog jednog primjera vidi sva nelogičnost situacije.
Kako komentirate problem studentskog rada općenito? Uz to što studenti često zapinju u začaranom krugu rada da bi pokrili troškove studiranja i nemogućnosti ispunjavanja studentskih obaveza zbog posla, taj rad se čak ni ne priznaje kao radni staž…
Jako je teško objasniti sve probleme koji proizlaze iz studentskog rada - studenti s jedne strane imaju povlašteni tip zapošljavanja koji proizlazi iz smanjenih troškova njihove radne snage za poslodavca u odnosu na standardnu zaposlenost, ali su i dalje zakinuti za mnoga prava koja proizlaze iz rada. Ako studenti naiđu na probleme u isplati plaća za svoj rad, posrednik u rješavanju trebao bi biti student servis, jer studenti sklapaju ugovor sa student servisom. No, rijetko kad student servis pokreće sudske procese zbog neisplate plaća studentima od strane poslodavaca. To je dosta nesređeno područje rada koje itekako treba dodatno promisliti i urediti na korist onih koji rade. Sigurno treba promišljati o nekom modelu, možda skraćene radne satnice standardne zaposlenosti za studente, koja obuhvaća sve obaveze koje proizlaze iz njega. Idealno bi bilo da studenti mogu studirati, a ne raditi. Neka istraživanja pokazuju da su oni koji rade u nepovoljnijem položaju za završavanje fakulteta u roku, postizanje studentskog uspjeha i sl. što nadalje perpetuira već postojeće nejednakosti. Treba stoga stremiti stipendijama i poticajima koji nisu fokusirani na izvrsnost nego puno obuhvatniji od tog kriterija.
Spomenuli smo ranije da su ugovori na neodređeno ipak još uvijek dominantni. Zanima me da li takav ugovor može zaštititi radnika ili Rad u vrtićima, u djelu koji se odnosi na nesigurnost zaposlenja, nalikuje stoga više na privatni sektor nego na javniposlodavac ipak može relativno jednostavno napisati otkaz? Što bi trebalo napraviti da se zaštita radnika poboljša?
Ugovor na neodređeno trebao bi biti standard zapošljavanja, i on ima elemente zaštite radnika od neopravdanog otkaza, ali sama činjenica da postoji ogromna razlika u zakonskoj definiciji ugovora i njegovoj primjeni u praksi, govori o tome koliko se lako mogu kršiti zakonske odredbe o radu pogotovo onda kad ne postoji sindikat da radnike štiti od neopravdanih otkaza. Npr. postoji značajna razlika u poštivanju radničkih prava u javnom sektoru i u malim privatnim firmama u kojima su prava iz ugovora o radu zbog nepostojanja sindikata i radničkih predstavnika mrtvo slovo na papiru.
Kad smo kod prava u javnom sektoru, jedna ste od autorica istraživanja o uvjetima rada u ranom i predškolskom odgoju i obrazovanju, koje su proveli Sindikat obrazovanja, medija i kulture Hrvatske (SOMK) i Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID). Možete li opisati kakva je situacija u vrtićima - koji oblik zapošljavanja dominira, koliko dugo traje period nesigurnog zapošljavanja, događa li se često zapošljavanje putem zamjena?
Vrtići većinom funkcioniraju u javnom sektoru, oko 20 posto vrtića je u privatnom ili vjerskom vlasništvu. Riječ je o feminiziranom sektoru, što često znači veću frekvenciju odsustva zaposlenica zbog porodiljnih dopusta ili brige za djecu i starije kojom su još uvijek neravnomjerno Ugovor na neodređeno trebao bi biti standard zapošljavanja, ali sama činjenica da postoji ogromna razlika u zakonskoj definiciji ugovora i njegovoj primjeni u praksi govori o tome koliko se lako mogu kršiti zakonske odredbe - pogotovo onda kad ne postoji sindikat da radnike štiti od neopravdanih otkazaopterećene žene. Među ukupno zaposlenima, njih oko petina radi privremeno, na ugovore na određeno ili u statusu zamjena. U praksi takav rad može biti izrazito prekaran, npr. nekim radnicama se godinama obnavljaju kratkoročni ugovori o radu; u ugovorima zamjena stoji da se ne zna do kad traje njihov angažman odnosno on ovisi o povratku osobe na čije su mjesto došle kao zamjene; postoji praksa davanja otkaza preko ljeta, kad je radno opterećenje u vrtićima manje - privremeno zaposlene osobe već računaju da nemaju posao preko ljeta, što znači izostanak plaće i sigurnosti koja proizlazi iz radnog odnosa i kontinuiteta rada, i onda slijedi ponovno zapošljavanje u rujnu kad se intenzitet posla poveća. Sve su to načini za izbjegavanje postojećih odredbi Zakona o radu, koji je kroz svoje izmjene u velikoj mjeri deregulirao rad na određeno vrijeme. Rad u vrtićima, u ovom djelu koji se odnosi na nesigurnost zaposlenja, nalikuje stoga više na privatni sektor nego na javni. Kreativnost oko zaobilaženja zakonske regulative pitanje je za inspekciju rada, a ne trebamo zaboraviti ni odgovornost poslodavaca za umanjivanje radničkih prava kroz zaobilaženje postojeće zakonske regulative.
Slična situacija je i u nastavničkom sektoru, neki nastavnici godinama rade na zamjenama...
Dječji vrtići su primjer za funkcioniranje periferije rada u obrazovnom sektoru. Takva praksa angažmana zamjena kao pričuvne radne snage prijeti da postane zamka za neke radnike i da ostanu u začaranom krugu privremenog rada. U tom smislu mora se osmisliti puno bolja kadrovska politika unutar obrazovanja gdje se treba težiti povećanju kapaciteta te preraspodjeli posla među zaposlenima u sustavu u slučaju odsustva radnika i radnica.
Rezultati istraživanja pokazali su da i u tom sektoru raste nesigurnost zaposlenja, a sindikalna organiziranost pada.
Sindikalna gustoća je u konstantnom padu u većini zemalja u Europi, pa i u Hrvatskoj. Izuzetak su nordijske zemlje. Međutim, utjecaj sindikata još uvijek je razmjerno jak u obrani nekih radničkih interesa. Vidljivo je to iz uspješnih sindikalnih inicijativa poput peticije za raspisivanje referenduma vezanog za mirovine. Takva situacija pokazuje potencijal da se sindikalna snaga održi ili ojača, no ona zahtjeva nove metode i snažna Niskom cijenom rada izvanredni studenti konkuriraju drugim radnicima koji bi mogli biti stalno zaposleni, npr. u dućanima se jako često zapošljavaju studenti na kasama, a to je zanimanje koje je podrazumijevalo puno radno vrijeme i stalni radni odnos za masu ljudinastojanja u regrutaciji onih skupina čije probleme do sada sindikati nisu adekvatno adresirali - a to svakako jesu različite grupacije prekarno zaposlenih radnika i radnica.
Kako novi oblici rada, poput platformskog (Uber, Wolt itd.) utječu na sigurnost radnih mjesta?
U pozadini mnogih novih oblika rada ustvari je snižavanja cijene radne snage i to je ono što je najproblematičnije u njima, jer snižavanje cijene rada često znači prebacivanje troška rada na radnicu ili radnika, pogoršanje uvjeta rada i snižavanje sigurnosti zaposlenja.
Kod novih platformi možemo primijetiti točno tu šprancu, kad se npr. odgovornost za rad prebacuje velikim dijelom na radnika. Tako se rad organiziran kroz neke konvencionalne obrasce istišće, često se koriste studentski ugovori i to famozno samozapošljavanje, gdje osoba postaje vlastita mala firma koja najčešće radi za jednog prikrivenog poslodavca, koji na taj način izbjegava plaćanje izdataka koje je kao poslodavac obavezan plaćati.
Jednom prilikom sam se prijavila za rad u dostavi preko neke od tih platformi - nema fiksne satnice, startaš s 10 kn, a dalje se računa 2 kune bruto po kilometru. Ako na biciklu prijeđeš desetak kilometara na sat, možeš zaraditi jedva 20 kn.
Upravo to, takvi oblici rada praktički su istisnuli dostavu koju su restorani financirali iz budžeta restorana i za tu svrhu zapošljavali ljude. Da se razumijemo, to može biti u svakom od ovih oblika naporan i slabo plaćen posao. Ali problem je taj što se kroz ovakve modalitete taj posao čini još nesigurnijim i u konačnici slabije plaćenim, uzmemo li u obzir da se plaća po isporuci i ne garantira nikakav oblik sigurnosti. Platforme računaju na deregulirano tržište rada.
Rad migrantskih radnika također spada u nesigurne oblike rada, a zadnjim izmjenama Zakona o strancima kvote za zapošljavanje su gotovo ukinute. Koje probleme donosi ukidanje kvota i kako se taj tip rada odražava na migrantske radnike?
U zadnjih par godina, dok su kvote bile aktualne, povećavale su se rapidno u postkrizno vrijeme. Taj proces odvijao se paralelno s prilično Kategorija migrantskih radnika odnosno inozemnih radnika koja se paralelno s radnim emigracijama iz Hrvatske rapidno povećavala kroz godine, nedovoljno je dobro zabilježena unutar statistika o prekarnom radu - a predstavlja jedan od najprekarnijih vidova zaposlenosti u Hrvatskojmasovnom radnom emigracijom iz Hrvatske koja se otvorila kao mogućnost kad je Hrvatska pristupila EU te u narednim godinama otvaranja tržišta rada određenih zemalja EU radnicima i radnicama iz Hrvatske. Nakon perioda izrazito visoke nezaposlenosti u Hrvatskoj došlo je do paradoksalnog problema - nedostatka radne snage većinom na privremenim, sezonskim poslovima, bez kojih uslužni sektor gotovo ne funkcionira.
Ukidanje kvota za inozemne radnike ujedno znači i masovniji priljev inozemnih radnika koji su zbog regulative propisane za njihov rad vrlo nezaštićena skupina. Radnik ili radnica koji dolaze u Hrvatsku moraju imati potvrdu od poslodavca kojemu idu raditi, što znači da njihov boravak ovisi o njemu, a znamo da mu je u takvoj situaciji u praktičnom smislu onemogućena bilo kakva borba za radna prava. Da ne govorimo o kontekstu strane zemlje, nepoznavanja jezika, regulativa, institucija kojima se može obratiti, rada tih institucija i sindikalne organiziranosti...
Uz prekarni rad, jedan od problema u Hrvatskoj je i minimalna plaća. Europski parlament je u listopadu 2020. objavio prijedlog Direktive o minimalnim plaćama na razini EU: plaće bi u roku od dvije godine trebale doseći otprilike 60 posto medijalne plaće, vrijednost koja je u Hrvatskoj jednaka tzv. pragu siromaštva. Vlada RH je skeptična prema Direktivi - kako komentirati tu njezinu reakciju?
Neophodno je dizanje minimalne plaće iz vrlo jasnih razloga, ali i stvaranje mehanizama kojima će plaća pratiti kupovnu moć i standard koji izdiže iz siromaštva osobe koje rade. Danas se već razmatra i nešto što se naziva living wage, a ne samo minimalna plaća. To su užasno važna pitanja, jer kad pričamo o living wage-u i općenito o preraspodjeli u društvu, u isto vrijeme pričamo i o emancipaciji ili ekonomskoj ovisnosti žena, o ekonomskom nasilju u društvu, sivoj ekonomiji, kriminalu, delinkvenciji, radu u siromaštvu itd.
Direktiva sadrži i odredbu da pokrivenost kolektivnim ugovorima mora biti 70 posto u svim državama članicama. Naša vlada taj prag smatra smatra "previsokim idealom", "ničim opravdanim".
Naravno da je previsok ideal kad se već 30 godina ne bavite radničkim pitanjima, nego se iznalaze načini kako da se snizi cijena radne snage i Stvaranje atmosfere o tome da je imati sigurno zaposlenje neki tip iznimke može biti usluga nastojanjima dereguliranja rada te slabljenje pozicije radakako da se neka gospodarska strategija zamijeni stvaranjem profita na osnovu snižavanja cijene radne snage. Onda je normalno da se povećanje minimalne plaće i prag pokrivenosti kolektivnim ugovorima čine ambicioznim.
Trenutno imamo jako puno malih i mikro poduzeća koja nemaju nikakvih doticaja sa sindikalnom organiziranosti. Odgovornost za srozavanje radnih uvjeta trebaju preuzeti i mediji koji imaju hajku na preostala radna prava, npr. u javnom sektoru itd. bez ikakvog proučavanja stvarne situacije.
Također, problem s minimalnom plaćom jest i što se minimalna plaća može odrediti, a kroz razne načine deregulaciju rada lako se može zaobići puno radno vrijeme na koje se onda minimalna plaća ne odnosi.
Koje su, prema vašem mišljenju, mogućnosti za poboljšanje položaja radnika općenito, s obzirom na sve probleme koje smo nabrojali. Što bi trebalo napraviti, kakve inicijative pokrenuti?
Mislim da se svi trebamo aktivno boriti za naša i općenito radnička prava jer nas prošlost uči da su ona uvijek bila izborena i uvijek se za njih moralo iznova boriti. Kada govorim o radničkim pravima - govorim istovremeno o sigurnosti koja mora proizlaziti iz rada, ali i očuvanju zajedničkih dobara i očuvanju i unapređenju javnog sustava zdravstva, o dostupnom javnom obrazovanju, o progresivnim stambenim politikama, inkluzivnim socijalnim mjerama i naknadama za nezaposlenost itd. itd. Svaka komodifikacija bilo kojeg od ovih aspekata udar je na radnička prava i to ne treba zaboraviti.