Među tekstovima koje sam objavio u Feralu, a nisu izazvali reagiranja kolika sam želio i očekivao, posebno mi je žao jednog o Thompsonu. Napisao sam ga nakon što mi je došao ruku izvrstan ratni dnevnik 1941-45. Nikole Adžije, predratnog HSS-ovca, gradonačelnika Drniša i brata poznatog komuniste Božidara Adžije. U njemu on, uz obilje čudesno zanimljivih i poučnih podataka o ratnim godinama u drniškom kraju (osobito o suradnji ustaša i četnika), kaže neku i o Čavoglavama.
Glavaš upravo postaje medijska superzvijezda oko koje se omata pređa javne radoznalosti i pažnje isto kao svojedobno u Srbiji oko masovnog ubojice Arkana
Naravno, nema čovjek pojma da će to seoce pet-šest desetljeća poslije postati mitski toponim, takoreći Meka hrvatskih novoustaša i o tome progovara neopterećeno i čista srca. I tako saznajemo da te Čavoglave nisu bili nikakva utvrda rasnih hrvatskih muževa, kako danas egzistira u blentavom imaginariju velikih Hrvata. Da je bilo tako, ne bi se baš nikako moglo dogoditi, kako opisuje Adžija, da tzv. divlji ustaše napadnu selo a da ga po uhodanoj talijansko-četničkoj suradnji (poslije posebnim ugovoromproširenoj i na vlasti NDH) ode braniti jedna četnička jedinica. Iako sam svjestan rizika da se nekima od toga zavrti u glavi, pa možda i pozli, ponovit ću. Tobožnji dalmatinski Siget u Čavoglavama napali su ustaše, a branili četnici! Točka, novi red.
Spominjem sve ovo zato da pokažem kako i najtvrdokorniji mitovi umiru poput vampira čim ih osvijetli snop jednostavnih činjenica, ali i da konstatiram da ni to kod
glavas.jpg
Ima goreg od iritantnog estradiziranja zločina i smrti, a to su oni naizgled uzorni i razorni tekstovi moćne gomilice liberalno-lijevih novinara (uglavnom iz EPH) koji se s tolikom strašću obaraju na najnoviju Glavaševu odluku da proda svoja ratna odlikovanja da ispada kako je on time napravio neko naročito, dosad neviđeno i nepojmljivo svetogrđe
Dakle, Glavaš upravo postaje medijska superzvijezda oko koje se omata pređa javne radoznalosti i pažnje isto kao svojedobno u Srbiji oko masovnog ubojice Arkana, i izgleda da se Hrvatskoj ništa gore od toga ne može dogoditi. Ipak, ima goreg od tog iritantnog, ali bezglavog estradiziranja zločina i smrti. To su oni naizgled uzorni i razorni tekstovi moćne gomilice liberalno-lijevih novinara (uglavnom iz EPH) koji se s tolikom strašću obaraju na najnoviju Glavaševu odluku da proda svoja ratna odlikovanja da ispada kako je on time napravio neko naročito, dosad neviđeno i nepojmljivo svetogrđe. Neću brzati sa zaključcima, ali nekako mi izgleda da mu se to čak uzima i kao najveće zlo koje je napravio u svom nimalo svetačkom životu. Evo, uzmite Antu Tomića, koji Glavašev igrokaz s odličjima naziva "lažljivom predstavom bestidnika", jer se prebjeg iz Drinovaca, biva, "obijesno ruga pravdi i istini, naopako izvrće i dobrotu i poštenje i čast i domoljublje". Ha, je li baš tako? Ili je, crni Tomiću, sasvim obratno, pa je Glavaš dobio svoja ratna odlikovanja sasvim u skladu s onim kako se tada u Hrvatskoj doživljavalo pravdu, čast i domoljublje, a dobrim dijelom tako se doživljava i danas.
Kako bilo, ovom prevažnom moraliziranju koje pluta bez ikakvog povijesnog sidra predao se i predsjednik Josipović, koji s Pantovčaka uvrijeđeno poručuje odbjeglom zločincu da su odlikovanja stvar časti, a ne metala, a čast se, veli gordo navlaženih očiju, ne može prodati, pokloniti ili otuđiti. Bože, ako te ima, čuješ li tu raskošnu paradu cendrave i beskorisne patetike. O kakvoj to časti govori predsjednik i je li moguće da je po njemu ona više pogažena time što je Glavaš prodao svoja odlikovanja nego time što ih je dobio? Ovako kako je izašlo iz Josipovićevih usta, ispada da je ta čast neka apstraktna lenta s kojom svaki Hrvat izlazi iz rodilišta i na kraju životnog puta liježe u grob, a sada se, evo, našao jedan neviđeni drznik da tu lentu proda kao kravu ili komad zemlje. Pa, čovječe božji, bolju i točniju definiciju časti dao je sam Glavaš, koji je, bacivši odličja na hreljićki štand, praktički priznao da on te časti nema i još efektno poentirao Josipoviću u brk da mu ono čega nema ne može ni oduzeti.
Ovo bi svakome bilo dovoljno dobar razlog da prestane braniti osječkog zločinca i warlorda od samoga sebe. Ali, šipak, nastavlja se i dalje ta moralistička litanija nad Glavešem, pa tako čuješ ljutite prigovore da, ako se on tako prezrivo odnosi prema državi u pogledu svoje presude i odličja, zašto je od nje uredno ubirao plaću, a ubuduće će i saborsku mirovinu. Da, vrag je to, Glavaš nikada nije držao do sklada u tim stvarima. Lako možeš zamisliti da je, dok je naređivao mučenja osiječkih Srba elektro-šokovima i likvidacije na Dravi, uredno plaćao državi svoje privatne račune za struju i vodu. Problem je jedino što taj nesklad dugo, predugo nikome nije smetao, a kada je dva desetljeća poslije napokon osuđen, i to je učinjeno tako bezvoljno (osam godina zatvora) da je Anto Nobilo presudu prokomentirao ovako. "Morali smo ga osuditi, ali on je ipak naš". Da groteska ode do kraja, o ovome je opet otvorenije i točnije od bilo koga progovorio Glavaš, izjavivši da je za sedmoricu likvidiranih osiječkih Srba svakako morao dobiti puno veću, maksimalnu kaznu.
O kakvoj to časti govori predsjednik Republike, i je li moguće da je po njemu ona više pogažena time što je Glavaš prodao svoja odlikovanja nego time što ih je dobio?
Svi ostali, od Josipovića naniže, nemaju petlje reći nešto takvo, kao da je to nevažna, rubna stvar u ovoj priči, što u neku ruku zbilja i stoji. Puno važnije, zapravo glavno, je da se hrvatski zločini devedesetih tretiraju kao nešto nebitno i slučajno, što ne baca "ni najmanju mrlju na Domovinski rat" (to je sramotno obilježilo i ovogodišnju proslavu godišnjicu Oluje u Kninu), pa onda ni presuda Glavašu nikako nije mogla ispasti drukčije. Naravno da domovinski rat nije izgledao tako i naravno da Srbe u Osijeku i drugdje nije gutala noć samo zato što je izolirana grupa luđaka željela da tako bude. Ali, badava ti, o tome u Hrvatskoj postoji tako tupo ustrajan i mitologiziran konsenzus kakav ne postoji o ničem, baš ničem drugom.
I zato, za kraj pitanje za koje nikada nisam mislio da ću ga postaviti: Je li moguće da će Glavaš u mahnitom batrganju dolijalog ratnog ubojice napraviti više od ikoga u vlasti i provladinim medijima na demontaži tog lažnog mita? I je li moguće da će mu se to možda uzeti čak i za veće zlo od ratnih zlodjela koja je napravio?
