"Da, oni su najobičniji huligani. Da, oni su nacionalisti i desničari. Da, oni su divljaci i primitivčine. Oni su neobrazovani besposličari. S njima bi trebalo napraviti ono što je napravila Engleska pa im više ne bi palo na pamet raditi takva sranja i ugrožavati nas ovako. Mamicu im jebem koja ih je tako odgojila. Strašno."
Ovo misli većina građanske Hrvatske. Dodavši svemu tome, medijske slike maksimirskog stadiona u krvavoj prvomajskoj utakmici između Dinama i Hajduka, sve se slaže. Oni su zaista jako loši.
O nogometu nemam pojma. O navijačima znam samo iz priča ili engleskih dokumentaraca. Kada ih vidim u tramvaju, užasno mi idu na živce. Pjevaju neke bezvezne pjesme, urlaju i agresivno zauzimaju prostor. Imam prijatelja koji je živio na Volovčici, pored BBB kvartovskog okupljališta. On je iz Srbije. Na njegovoj zgradi je pisalo: "Ubi Srbina". Prigovarao je stalno, dok se nije odselio. Drugi prijatelj kaže: "To su isti oni koji napadaju Queer festival, to su isti oni koji dočekuju ljude na Prajdu. I trebala ih je policija tući."
Za Praznik rada šačica radnika i njihovih predstavnika je demonstrirala i proklamirala na Trgu. Isti dan, u drugom dijelu grada, brojnija skupina navijača i interventne policije je proizvela potpuni kaos na stadionu i okolnim ulicama. Sukob je izgledao kao sukob dvije navijačke skupine. Rezultati su već zbrojeni, očevici su rekli svoje. Osim slika sa stadiona, u centralnom dnevniku nismo vidjeli stampedo na rotoru u kojem se s obje strane tuklo svakoga tko bi pokušao izaći sa stadiona, premlaćivalo ljude na stanicama, izvlačilo iz auta. Na pitanje o prekomjernoj uporabi sile, u Ministarstvu unutarnjih poslova objašnjavaju: "Na toj nogometnoj utakmici je došlo do narušavanja javnog reda i mira u većem opsegu, što znači da se primjenjuje sila prema većem broju osoba." Sada se za policiju traže još veće ovlasti.
Odlazim u službeno sjedište Udruge navijača Dinama da prvi puta upoznam navijače, a tamo me dočekuje skupina pristojnih dečki: Danijel - predsjednik udruge, te dvadesetogodišnjaci Teo i Jurica. Sve odaje dojam dobro organizirane udruge sa strastvenim članstvom. Prikuplja se medicinska dokumentacija povrijeđenih, fotografije i izjave, zbrajaju se ozljede; skuplja podrška privedenima; održana je i konferencija za novinare. Dečki su se organizirali. Kako se osjećaju?
Prevareno. Kao da im je namješteno. "Svi misle da smo kreteni, a još smo dobili i batina." O javnosti i načinu na koji su veliki mediji pratili priču, kažu: "Da se nismo organizirali i reagirali kako smo reagirali u zadnja dva dana - na način prikupljanja svjedočanstava, foto i video materijala, podrška policiji bi bila apsolutna. Mi smo inače šutljivi i ne reagiramo, nismo tako organizirani, ali ovdje smo skupili sve - i starije i mlade jer smo znali što bi uslijedilo da smo šutili. Prema nekim anketama koje smo vidjeli, trenutačno 53 posto ljudi misli da je odgovornost na strani policije. Kad god se dogodi nešto na stadionu, po defaultu su krivi navijači. Da se ovo dogodilo bilo gdje drugdje - izvan stadiona, policija ne bi dobila ni otprilike ovoliku podršku. Mislim da se nakon ovog incidenta u subotu, veliki dio obične publike solidarizirao s navijačima jer su vidjeli što se događa. Sreća u nesreći je da se ovo dogodilo na derbiju na kojem je bilo puno ljudi koji nemaju veze s navijačkim životom. Inače to prate samo oni koji redovito idu na utakmice, a obični ljudi ne znaju što se događa."
Teo pokazuje ozljedu na glavi koju je dobio jer ga je pripadnik interventne policije pogodio bakljom, te opisuje svoje doživljaje s utakmice: "Bacanje baklji i stolica prema publici. Cipelarenje ljudi na podu. Osveta na navijačima i publici u rotoru je bila strašna. Stampedo ljudi kroz rotor koji nemaju veze s ničim, htjeli su pobjeći od kaosa. Policija je dočekivala i tukla sve bez reda. Po Maksimirskoj se se zaletavali, izvlačili ljude iz auta, ulijetali u birceve. Na kraju se osjećaš glupo. Vidiš da će raditi što hoće. Jednostavno se glupo osjećaš, a ne možeš ništa promijeniti..."
Ipak, jasno je i da ste i vi, ponegdje brutalno - napadali policajce? "Istina, neki jesu. Ali bilo je i obične publike koja je uzvratila. Šta tjera čovjeka od pedeset godina da napada policajca? Osim izgrednika, postoje i ljudi koji su izrevoltirani, dosta im je da ih se godinama tretira kao stoku. Kada mi dolazimo na stadion, za policajce to nije - gospodine dobar dan, nego - stoka, mrš, gubi se... a mi nismo više balavci da nam murja lupa ćuške. Priča da nitko ne ide na utakmice zbog nas jednostavno nije istina. Nikome se ne prolazi kroz maltretiranje."
Ipak, od navijanja se teško odustaje, a veća represija obično izaziva i veći otpor: "Neki sad idu iz inata. Sustavno se ubija kultura organiziranog navijanja u Hrvatskoj i optužuje navijače koji jedini dolaze na utakmice - da su oni krivi što nikoga nema. Pogledaj zadnjih deset godina da li je bilo većih izgreda na Maksimiru. Drugdje nemaš di otići, imaš možda četiri gostovanja na koja vrijedi ići. Ali onda putuješ ko' kofer, samo po autoputu, bez stajanja. Kad se ide za Split, dečki organizirano idu busom i ne staju do Splita, interventna ide kraj njih. Pa onda skidanje tamo. Tenisice, čarape sve. Nismo se nikad bunili, išli smo na utakmice iz ljubavi. Navijači su sada motivirani više inatom nego ičim drugim. Doći ću ti na najgoru moguću utakmicu, pa stoj na suncu cijeli dan zbog mene. Sada se ne odustaje.."
U Hrvatskoj je - za razliku od europskih država - vijek navijača kratak. On počinje oko četrnaeste, petnaeste te traje desetak godina. Ubrzo slijedi prekid, pa se najveća rupa u članstvu pojavljuje između 25-te i 35-te godine, kada počinju prvi stalni poslovi, a pritisak obitelji i društva postaje veći. "Familija te drugačije gleda - misle šta ti to treba, a ako te poslodavac evidentira kao navijača - nije dobro. Neki skrivaju da idu na utakmice, posebno ovi koji rade bolje poslove."
Suprotno prevladavajućoj slici, navijačke skupine - osim unutarnjih frakcija odlikuje i velika raznolikost članstva. Ne potječu svi iz predgrađa i radničkih obitelji kako je to bio slučaj devedesetih. "Ima klinaca šesti ili sedmi razred koji dođu tu - striček jel treba šta pomoći, ima starije ekipe od četrdeset i pedeset godina koja dođe popit cugu i vidjet šta ima. Imamo punkera i skinsa, sociologa i radnika."
Osim zaluđenosti nogometom, pripadnosti grupi i "masom koja te ponese", rat i branitelji su možda jedina zajednička, neupitna kategorija. A rat u Zagrebu nije počeo s prvim granatama. Počeo je na Maksimiru, s utakmicom Zvezde i Dinama, s nasiljem policije koja se smatrala srpskom. Tada su Boysi bili hrvatska budnica. Oko sedamdeset posto starijih pripadnika Boysa su vojnici koji su gradili hrvatsku neovisnost. Veze između branitelja i navijača su čvrste.
"Ima jako puno klinaca koji stalno dolaze čiji roditelji su bili u ratu ili dolaze iz područja zahvaćenih ratom, puno starijih su sami bili branitelji. Neke događaje organiziramo zajedno s Hvidrom - među njima ima puno ljudi koji idu na utakmice."
U danima ponosa i slave bili su neizostavni dio državnog suvereniteta. Bila je frka jedino kada bi pretjerali u inozemstvu. Sada, opsada policijskih auta i nasilje prema pripadnicima reda ne govori samo o dugogodišnjoj mržnji prema policiji. To je i reakcija na državu koja ih je izdala. Klubu koji vode nečiji privatni interesi. Sve u što su vjerovali - toga više nema. Nema više ni tapšanja po leđima, plaćenih buseva i ulaznica. Političari su uglavnom sretni novonastalom situacijom - koja se bi se mogla opisati kao kamenja i igara - jer je izdašnija za manevre od radničkih prigovaranja. Jaca najavljuje brutalni obračun, još oštriji zakon i istrebljenje ovih "marginalaca koji nam kvare ugled". A isti su ti Boysi kao što su bili. Samo su se sada okolnosti promijenile. O preventivi se ne govori ništa. Klincima se ne nudi ništa drugo za šta bi se uhvatili.
Između teorija zavjere i nekih posve realnih paranoja, u naslijeđu rata i države koja mijenja samo dlaku, s policijom koja proširuje svoje ovlasti i klubom koji već odavno ne diše u istom ritmu, sami sa sobom ostaju navijači, klinci i veterani.
