Crnačka teologija

H-Alter nastavlja serijal o kršćanskim teologijama Trećeg svijeta. U drugom nastavku naš suradnik Branko Sekulić piše o Crnačkoj teologiji.

^{Odsutnost diskusije o rasizmu je teološki problem.}

^{James Hal Cone}

Kontekst

Začetak Crnačke teologije, mogli bismo reći, svoje korijene vuče još iz 15. st. kad je prvi brod s afričkim stanovništvom doplovio do europskih obala kako bi njegovi tamnoputi putnici postali besplatnom radnom snagom tadašnjih velikih država kao što su Portugal i Španjolska. Tom su se trendu nešto kasnije priključile Engleska, Nizozemska i Francuska, a ubrzo je ovaj vid zapošljavanja uočen i kao najbolji mogući podstrek za brz gospodarski razvoj kolonija na novootkrivenom američkom tlu. Tako je Novi svijet načinio svoj simboličan zaokret ka onom Starom - robovlasničkom, i načelno započeo svoju povijest poguravši kalendar okvirno tisuću i po godina unatrag. Kao službeni datum sužanjstva crnačkog stanovništva u Amerikama uzima se 1619. kada je nizozemska fregata na dokove Jamestowna isporučila dvadesetak crnih robova. Od tog trenutka pa sve do formalnog ukinuća ropstva 1863. sakupilo se dvjestoipedesetgodišnji fundus otpora okovima koji je udario temelje za koncipiranje Crnačke teologije kao takve. Ako ovome još pridodamo i rasizam koji se preko segregacijske politike sredinom prošlog stoljeća protegao, pa slobodno možemo reći sve do današnjih dana, uviđamo kako ova teologija uistinu ima izuzetna iskustva iz kojih može crpiti inspiraciju i snagu za svoj govor. Približno trideset milijuna crnaca, koliko ih prema procjenama danas živi u Sjedinjenim Američkim Državama, atavističkom ostavštinom svojih okovanih predaka mogu neminovno posvjedočiti o tom, a još dvaput toliko ih može na prostoru Južne Amerike.

Početak i razvoj 

Solidarnost i briga oko zajedničkog problema, rasizma i uzništva, na neki je način stvorila vjerski i društveni identitet crnaca.

Tragovi ovog prvog značajnijeg svjedočenja vode u 18. st. ka crnačkoj kršćanskoj Crkvi kao jednoj značajnoj formaciji unutar čijih međa je crnačka teologija počela napokon zadobivati svoju uočljivu konturu. Razlog poradi čega je evangelizacija tek tada doprla do crnog stanovništva se ogledava u činjenici što su oni dotad u velikoj mjeri bili smatrani nižom rasom nedostatnom uzvišenosti Kristove objave.¹ Slobodne crkve, koje su tada bile već donekle etablirane na prostoru Sjedinjenih Američkih Država, ponajviše su doprinijele razbijanju ove diskriminacije i rastu kršćanske poruke među afroameričkim pučanstvom. Ovo je uzrokovalo stvaranje čitavog niza od bijelačke klerikalne hijerarhije neovisnih crnačkih Crkvi koje su "prvi primjer crnačkog nacionalizma i crnačkog separatizma u Americi".² Solidarnost i briga oko zajedničkog problema, rasizma i uzništva, na neki je način stvorila njihov vjerski i društveni identitet koji je svoju, možda ponajveću, afirmaciju zadobio kroz Pokret građanskih prava (1955.-1965.) kojeg su obilježila imena poput Martina Luthera Kinga i Malcolma X i pokreti, kao primjerice Pokret crnačke moći.

Zaoštravanjem društveno-političke situacije, što je rezultiralo i atentatom na netom navedene istaknute ličnosti afroameričke borbe za slobodu, ustanovljuje se Nacionalni komitet crnačkih crkvenih dostojnika (The National Committee of Black Churchmen) koji je ubrzo po osnivanju, preciznije 13. lipnja 1969. izdao Deklaraciju o crnačkoj teologiji. U njoj se, slično kao i kod latinoameričke teologije oslobođenja, kroz četiri točke pomno analizira i obrazlaže ovaj teološki pravac. Prije svega kroz pitanje zašto crnačka teologija obrazlaže se nužnost ovog govora o Bogu napominjući kako on nije plod nametnute vjere od strane bijelih gospodara, već rezultat crnačkog promišljanja u svijetlu Evanđelja. Nadalje, kroz stavku što je crnačka teologija definira se kao ona koja potvrđuje identitet crnca kao jednakovrijednog i egalitarnog ljudskog bića, a u stavku broj tri, što znači crnačka teologija, okarakterizirana je kao ona koja se mora suočiti sa stvarnošću ugnjetavanja koje ih okružuje. Posljednja stavka, koja je cijena crnačke teologije, govori o poistovjećivanju crnačkog naroda s osobom Isusa Osloboditelja i slobode koju narav njegova puta proklamira. Ubrzo nakon ovog proglasa izniknula su i prva značajna djela za ovu teologiju od kojih je neprikosnoveni prvak James Cone sa svojim rukopisima "Crnačka teologija i crnačka moć" iz 1969. i "Crnačka teologija oslobođenja" iz 1970. godine.³ Ovo je bio snažan vjetar u leđa za daljnju akademsku nadogradnju ovog pravca koji je u narednim godinama postavio itekako krucijalna pitanja od iznimne važnosti za cjelokupno kršćanstvo.

James Cone/ Foto: Sfbayview.com

Doprinos

Prije svega tu se nameće svojevrsna problematika o Božjoj boji kojom se nastoji istaknuti kako Bog nije daltonist, a samim time nije ni ravnodušan niti pravi razliku s obzirom na ljudsku boju kože. Crnački teolozi smatraju kako su bijelci pokušali privatizirati Kristovu poruku davši mu blijedoputo naličje, no s obzirom da je crnoća od Stvoritelja dana fiziološka datost neupitno je, smatraju, kako je Krist i crnac jer se njegovo poslanje i manifestira kroz spašavanje najpotrebitijih što crnci kroz povijest itekako bijahu. Ne jedini, ali jedni od najugroženijih svakako. Stoga Bog je i crn, a Objava je i crnački događaj koji marginaliziranu formu jednog ljudskog postojanja, određenu bojom puti vraća u prvi plan teološkog promišljanja. Kao onih i dostojnih služenja u vjeri drugima i da u istoj toj vjeri i bivaju služeni. Bez skrupula i omalovažavanja. No, kako bi se to dogodilo, ističe James Cone u "Crnačkoj teologiji oslobođenja", crnci moraju u zajedništvu s Bogom prvotno postati crni poistovjećujući se s njegovim naporima oslobođenja potlačenih koji će im dati jasan uvid u nužnost vlastite preobrazbe namijenjene prihvaćanju vlastite i tuđe različitosti kao mnogih vidova jedne predanosti.

"Veliki grijeh Crkava, crnačkih i bjelačkih je", smatra upravo u tome, "što nakon građanskog rata nisu održavale nadu živom i što je svaka na svoj način postala dio procesa ponovnog porobljavanja".⁴ I mnogih prijepora. Obostrani rasizam je dominantan faktor ovog promašaja te najbolje predočava taj kamen spoticanja. Svojatanje Svevišnjeg na bazi boje kože je više maloumna igranka no ikakav putokaz za svrsishodnu raspravu. Stoga je važno istaknuti kako teza o Božjoj crnoći isključivo predmnijeva određenu teološku simboliku, a nipošto fizičku oznaku, jer mnoge kritike ove teologije idu upravo u pravcu prenaglašavanja Kristove crnoće na uštrb njegove uloge spasenja i oslobođenja. Što donekle i stoji kao opaska, no to nije niti približno toliko sporno koliko i nužnost obračunavanja sa gotovo petstoljetnom prošlošću ispunjenom raznim ugnjetavanjima koji su nemali broj puta završavali kako smrću pojedinaca tako i čitavih obitelji, zajednica, naselja. Crnačka teologija spomenute bitke je vodila putem raznih svojih smjerova nastalih sedamdesetih godina 20. st. kao što su crnačka teologija nade, crnačka politička teologija, crnačka teologija kao religiozna teologija i putem, i danas prisutnog, Pokreta crnačke svijesti (The Black Consciousness Movement), pokreta čija je glavna uloga bila i ostala posvješćivanje vlastita crnačka identiteta. Rezultat svih ovih napora, vjerojatno se ponajbolje zrcali u Deklaraciji o crnačkoj teologiji teološke komisije Nacionalnog komiteta crnačkih crkvenih dostojnika (NCBC) koji donosi nekoliko važnih stavki o odnosu crnačke teologije spram svijeta u kojem obitava. Tako se ističe crnačka duhovnost kao bitan element ukorijenjen u iskustvo crnačke zajednice, potvrđuje crnački ekumenizam kojim se planira sprovesti jednakost svih članova Crkve bez obzira na fizičke razlike, također potvrđuje i ideju crnačkog Mesije kao onog koji se solidarizira s borbama za slobodu crnaca te donosi politički program spreman u duhu vjere konstruktivno kritizirati i stvarati promjene. Sve ovo, slično kao i kod drugih teologija Trećeg svijeta, u velikoj mjeri kroz partikularne borbe otvara nadu u cjelokupnu sliku pomirbe koja se iz ove pozicije čini itekako nemogućom, no razlika između ovih teologija i mnogih drugih je upravo u tome što one barem pokušavaju.

Prvi dio serijala Branka Sekulića pročitajte ovdje:

^{1 Opravdanje za ropstvo i diskriminaciju bijeli robovlasnicu su mahom izvlačili iz konteksta biblijskih tekstova kao što je Post 9,18-27 ili pak Lev 25,44-46.}

^{2 Rosino Gibellini, Teologija dvadesetog stoljeća (Zagreb: KS, 1999.), 388.}

^{3 Uz Jamesa Cona valja još spomenuti ljude kao što se Henry Mc Neal Turner, Marcus Garvey, Albert Cleage, Vincent Harding, Deotis Roberts jer njihov doprinos je itekako vrijedan za ovaj vid teologije Trećeg svijeta.}

^{4 Major J. Jones, Black awareness: a theology of hope (Nashville: Abingdon Press, 1971.), 61.}