Biznis na honkonški način

Honkonžani su "poslovni ljudi" i slijedom toga, imaju volju za biznis

Osim luksuznih zapadnjačkih brendova koji su kolonizirali skupe ulice Centrala na Hong Kong Islandu i Tsim Sha Tsui u Kowloonu (dva mega-šoping središta Hong Konga), grad je specifičan i zbog velikoga broja međunarodnih trgovina i restorana koji su iznikli dijelom zahvaljujući useljenicima iz cijeloga svijeta koji su se ovdje odlučili nastaniti, a dijelom zahvaljujući honkonškoj "moving" kulturi. Ono što nazivam "moving kulturom" formiralo se kao posljedica prenapučenosti malenoga grada-države, a označava gotovo urođenu potrebu Honkonžana da se neprestano kreću između Hong Konga i ostatka svijeta. Bilo da je riječ o vikend-putovanjima (koja su vrlo pristupačna zbog geografske pozicije Hong Konga), godišnjim odmorima, medenim mjesecima, studiranju u inozemstvu ili radnome odmoru, gotovo svaki post-80-e Honkonžanin je bio negdje vani i u pravilu se vratio (budući da u kineskoj konfucijanskoj etici obitelj dolazi na prvo mjesto), i to "vratio" sa mnoštvom utisaka, ideja i zamisli koje će se pretvoriti u biznis i zaradu.

Volja za profit je stil života u gradu čije su ekonomija i bogatstvo izgrađeni, ne na plećima Cai Shena nego na često beskrupuloznom načinu poslovanja lokalnih tajkuna

Nakon gotovo dvije godine u Hong Kongu i nakon kratkoročnog udomljavanja Honkonžana u Hrvatskoj, zaključila sam da se prosječnom Honkonžaninu neprestano glavom vrzmaju misli koncentrirane oko profita i eskapizma. Profit dakako zbog kineske kulture u kojoj je stjecanje bogatstva jedan od postulata, a to je sfera za koju je zadužen kineski bog Cai Shen, vjerojatno jedno od najposjećenijih božanstava u kineskome panteonu tijekom četverodnevnih novogodišnjih svečanosti (koje su ove godine trajale od 31. siječnja do 3. veljače, u znaku konja). Osim religioznih pobuda, stjecanje bogatstva u skupome gradu jedna je od egzistencijalnih pokretača Honkonžana kojima su obrazovanje i karijera, brak i etički kodeks podešeni na maksimalno unovčavanje. Druga instanca koju sam spomenula jest eskapizam: premda broji gotovo osam milijuna stanovnika, Hong Kong je malen grad i s kolonijama šoping centara, skupih trgovina, parkova s patvorinama kineske tradicionalne kulture (uslijed nagle modernizacije i urbanizacije, staro i tradicionalno se rušilo kako bi se gradilo nebulozno velike i luksuzne rezidencijalne četvrti, uglavnom povezanih sa šoping centrima), morem i plažama koji su zagađeni i sa sve manje zelenih površina, a sve više buke, stanovnika i zagađenja, svom svojom globaliziranom raznolikošću guši svoje stanovnike i čini ih klaustrofobičnim pacijentima koji na kratkoročne terapije odlaze u jeftine zemlje jugoistočne Azije, romansirane zemlje Europe, obližnju Australiju ili Ameriku i Kanadu. Honkonžani su "poslovni ljudi" i slijedom toga, imaju volju za biznis.

Tu honkonšku volju za biznis sam prvi put uočila kada sam ugostila jednu honkonšku poznanicu u Hrvatskoj prije četiri godine. Trebalo je dva dana da grafička dizajnerica koja stalno proizvodi poslovne zamisli, a koja nije imala praktičnoga iskustva, odluči da će pokrenuti biznis uvoza hrvatskih tradicionalnih proizvoda u Hong Kong. Za oko su joj posebno zapeli maslinovo ulje i medovača, ali sve je dolazilo u obzir, rekla mi je dok je računala koliko bi skupo mogla prodati proizvode svojim sunarodnjacima kojima je Europa simbol prestiža, a maslinovo ulje se počelo u Aziji koristiti zamalo u istim količinama kao i sezamovo ili ulje od kikirikija. Naravno, ideja se rasplinula na pola puta realizacije, budući da su volja za profit i eskapizam povezani, pa sve uglavnom stane na snovma i idejama, jer zapinje na praktičnim dijelovima kao što su ulaganje truda, vremena i rada u nešto u što treba mnogo ulagati prije nego povrati profit. Na sreću, naišla sam i na realizirane poslovne ideje dok sam tražila dobru kavu u gradu prepunom kavana, Pacific Coffeja, Starbucksa, McCafea i sličnih međunarodnih "rješenja".

Hazel & Hershey jedna je od realiziranih poslovnih ideja Honkonžanke koja je bila na godišnjem odmoru na Baliju. Tamo se rodila i poslovna ideja o kavani koja se sada nalazi u Centralu i specijalizirana je isključivo za kavu, za razliku od većine kavana koje nude i hranu. Osim te kavane, nabasala sam  i na drugu, The Cupping Room, čiji je honkonški vlasnik na ideju došao za vrijeme boravka u San Franciscu. Zatim je tu Antipodean čija se vlasnica školovala na Novom Zelandu i sada uvozi aparate za kavu iz te zemlje. Osim spomenutih kavana (spominjanje kojih je posljedica moje potrage za dobrom kavom), mnogo je sličnih primjera (i dolaze uglavnom sam online shopping web-stranicama) u Hong Kongu - bilo da se radi o gastronomskoj ponudi, o uvoznim proizvodima, uključujući namještaj, ili modi - čini se da je jedan od preduvjeta bogate honkonške raznolikosti lokalna potreba za bijegom od skučene i monotone honkonške svakodnevnice koja se odvija po principu poso-kuća (bez birtije, što bi pjevalo Zabranjeno pušenje, ili bismo u ovome slučaju "birtiju" mogli nadomjestiti "šoping centrom"). To "monotono" odnosi se, dakako, na stil života: na činjenicu da se nužno rade prekovremeni sati, da su stanovnici automatizirani, da se slobodno vrijeme provodi u šoping centrima i restoranima i to da su ljudi non-stop uključeni u svoje elektroničke naprave koje im pružaju drugu vrstu eskapizma - virturalnog eskapizma.

Honkonški Soho

Na žalost, takav se stil života odrazio na kulturu i na onaj segment čovjeka koji nazivamo "humanitas". Često, kada hodam ulicama skučenoga, a praznoga grada, prisjetim se starogrčkoga kinika Diogena koji je živio u bačvi i danju hodao ulicama Atene s upaljenom lanternom, jer da "traži čovjeka". Ne čudi stoga što poneki Honkonžani želi pri povratku u rodni grad ponijeti sa sobom dašak ostatka svijeta, što mi se čini kao pokušaj unošenja raznolikosti u svakodnevno sivilo grada. Usto, ne vole svi automati biti automatizirani, stoga se poneki Honkonžanin odluči na otkaz u svojoj tvrtki, da bi osnovao vlastiti biznis s kavom iz Balija ili aparatima za kavu s Novoga Zelanda. Ili s medovačom iz Hrvatske koja osim eskapizma nudi i zaborav pa se dvostruko isplati. Takvi i ini pokušaji ujedno doprinose međunarodnome strukturiranju grada čije se ulice, trgovine i izlozi pretvaraju u svaštarsku kombinaciju koja nudi ponešto za svakoga. Jedan od problema s kojime se akteri toga procesa susreću jest taj što bog Cai Shen nije uvijek brz, bez obzira koliko mu mirisnih štapića zapališ prilikom molitve. Isto tako, eskapizam ponekad nije isplativ, no iz iskustva znam da se akteri uvijek dočekaju na obje noge i već sljedeće putovanje će pokrenuti perepetuum mobile kantonskog uma koji će zauzvrat besprekidno generirati poslovne ideje. Volja za profit je stil života u gradu čije su ekonomija i bogatstvo izgrađeni, ne na plećima Cai Shena nego na često beskrupuloznom načinu poslovanja lokalnih tajkuna.