Priča o Hong Kongu nipošto nije lokalna specifičnost: to je univerzalna priča koja se u različitim sociokulturnim varijacijama ponavlja posvuda i stalno. Što doslovno, a što simbolički, graddržava razdijeljena je između velikih korporacija, gradskih tajkuna i vlade, po principu divide et impera.
Ma Wan se osjeća na onaj transcendentalan način postojanja koji je nadogradnja ljudskoj prirodi, a koji podsjeća da je ljudski život mnogo značajniji od sniženih proizvoda na rasprodaji
Bipolitički gledano, kroz posjedovanje šoping centara, lanaca restorana i trgovina, pa čak i cjelovitih dijelova grada, nekolicina moćnih dizajnira svakodnevnicu i stvarnost maloga čovjeka. Oni fragmentirano određuju cijenu življenja kroz manipulacije tržišnih cijena svakodnevnih proizvoda, luksuzne robe, stanovanja i prirodnih resursa. Kao posve liberalizirano tržište, Hong Kong je par excellence primjer Darwinove borbe za opstanak koja uvjetuje evoluciju.
Bez imalo empatije vlade čiji su članovi uglavnom usredotočeni na vlastitu financijsku dobit, privatni interesi građana stoje potpuno obnaženi i nezaštićeni pred udarima i naletima bure globalizacije, urbanizacije, komercijalizacije i kapitalizma. Dapače: dok se privatne ekonomije i državna politika vole javno, ljubav dvaju usko povezanih sektora izravno i neizravno utječu na obnažene ljudske živote čija je egzistencija uvjetovana voljom korumpiranih vlastodržaca i tajkuna, a koja do izražaja najviše dolazi u nebuloznim urbanim projektima u ime kojih običan čovjek gubi svaku vrijednost pred kapitalom.
Ukratko: čovjekova egzistencija je uvjetovana njegovom okolinom kojoj se on, da bi preživio, mora prilagoditi. U tome smislu, pod iluzijom slobode, odabira i volje, čovjek sve što mu je potrebno za život od svakodnevnih namirnica do stambenoga prostora i banalnih stvari kao što je voda kupuje pod uvjetima koje mu nudi osoba koja kontrolira ponudu.
Hong Kong je u biopolitičkome smislu jedan od najpoučnijih gradova koji nemilosrdno probavlja malene i naizgled nevažne dijelove geografskoga prostora kako bi ih pretvorio u megalomanske fantazije za konzumaciju, ali ne i za egszistenciju. Jedan od takvih probavljenih prostora je selo (ili općina) Ma Wan koju sam nedavno posjetila na jednom od manjih honkonških otoka, udaljenom dvadesetak minuta vožnje trajektom od grada. Otok na kojemu se Ma Wan nalazi posve bukvalno nosi naziv Park Island, koje je dobio prema jednoj od megalomanskih fantazija koja je u ovome slučaju našla svoj nebulozni izričaj, simbolično, u Noinoj Arci.
Nešto obitelji ostalo je raštrkano oko sela, a neke su ostale živjeti u svojim domovima ilegalno. Njihove kuće propadaju i nestaju, a uskoro će selo biti sravnjeno sa zemljom kako bi se utrlo put novim projektima koji nisu namijenjeni ljudima, već konzumentima
Noina arka je doslovna replika biblijske arke u koju je Noa potrpao svu živinu kako bi preživjela sveopći potop rezultat Božjega gnjeva i nezadovoljstva ljudskim ponašanjem. U ovome slučaju, Noina arka je evangelička tvorevina (u kojoj spas od potopa može pronaći svatko tko kupi ulaznicu po cijeni od 110 kuna) nastala pod mostom Tsing Ma koju je osmislio Thomas Kwok, predsjednik korporacije Sung Hung Kai Properties, koja je zaslužna za smrt jedne lokalne zajednice i koja posjeduje zamalo cijeli Park Island, otok po kojemu razvija svoje psihodelične projekte i gradi rezidencijalne četvrti uz potporu i blagonaklonost honkonške vlade. U toj perspektivi, Noina arka pored utrnuloga sela Ma Wan djeluje kao transcendentalna šala na račun kompletnoga stanovništva vrlog novog svijeta.
Nakon što trajekt iskrca putnike na pristaništu naizgled pitomoga rezidencijalnoga otoka čiji mir kvare buka aviona što neprestano polijeću iz obližnje zračne luke, te buka s dvaju masivnih visećih mostova što spajaju nekoliko honkonških otoka (uključujući i onaj na kojemu se nalazi zračna luka), većina posjetitelja nahrupi upravo prema evangeličkobožanskoj turističkoj atrakciji okruženoj psihodeličnim poučnim vrtovima i "prirodnim" stazama načičkanim predimenzioranim plastičnim bubamarama, drvenim pčelama, raznobojnim bajkovitim vilama i renesansnim kamenim anđelima. Taj dio megalomanskog projekta Sung Hung Kai Properties svakako je poučan: Baudriallrdova punokrvna teorija simulakruma i simulakre u praksi. U prijevodu: kako kroz proizvodnju i konzumaciju snova i ideja, bez koje komercijalizacija i kapitalizam ne bi bili mogući, simuliramo život. Šoping centri i "komforne" velike trgovine virtualizacija su života kojom zamjenjujemo nepoželjnu stvarnost gologa života razočaravajuće svakodnevnice. Kapitalizam je privlačan upravo stoga što kroz konzumaciju silnih proizvoda konzumiramo virtualan život kakav nam je podnošljiviji. Simbolično, potrebno je proći kroz vrt užitaka da bi se došlo na drugi kraj otoka, u mrtvu, sumornu i predivnu stvarnost: Ma Wan.
Kapitalizam je privlačan upravo stoga što kroz konzumaciju silnih proizvoda konzumiramo virtualan život kakav nam je podnošljiviji. Simbolično, potrebno je proći kroz vrt užitaka da bi se došlo na drugi kraj otoka, u mrtvu, sumornu i predivnu stvarnost: Ma Wan
Selo Ma Wan doima se poput filmske scenografije sa seta nekog postapokaliptičnoga filma: to je mjesto ispražnjeno od ljudske egzistencije, a istodobno toliko bučno od života donedavnih stanovnika koji su svoje obnažene priče ostavili tek u tragovima - i osjećaju živosti. Male stambene zgrade i kuće; mali restorani i mjesta okupljanja više stotina stanovnika - predivni arhitektonski primjeri starine tradicionalnoga Hong Konga - sada su posve prazni, ogoljeli i ruinirani, s jezovitim (uncanny) mrakom što izbija iz zjapećih crnih rupa namjesto vrata i prozora u sumrak. Većina dvorišta zagrađena su čeličnim mrežama i ogradama s tablama na kojima piše da je prolaz zabranjen i u vlasništvu vlade Hong Konga. Iste one nimalo empatične vlade koja ograđuje ljudske domove željezom i prijetnjama sankcijama u ime razvoja i urbanizacije. Ma Wan djeluje kao da su ljudi preko noći naprosto izbrisani: kao da nikada nisu postojali i kao da uopće nisu važni u cijeloj priči. No zapravo nisu izbrisani - 2011. su prisilno izmješteni iz vlastitih domova: u nekoliko nevažnih trenutaka jurećega života, vlada je izbrisala stanovnike sela koje se od 1995. profiliralo kao ribarsko selo poznato među Honkonžanima po intimnoj ponudi plodova mora - male farme za sušenje i preradu škampa sada zjape prazne. I premda je 28 obitelji premješteno na sjevernu stranu otoka na kojoj su im ponuđeni novoizgrađeni stanovi, ostaje činjenica da su te obitelji izgubile osjećaj doma i sigurnosti i da nikakva zamjena nije u stanju reproducirati ono što se godinama stvaralo i čuvalo u malenoj zaokruženoj, pitomoj i samodostatnoj zajednici. Nešto obitelji ostalo je raštrkano oko sela, a neke su ostale živjeti u svojim domovima ilegalno. Njihove kuće propadaju i nestaju, a uskoro će selo biti sravnjeno sa zemljom kako bi se utrlo put novim projektima koji nisu namijenjeni ljudima, već konzumentima.
Posebno upečatljivo mjesto u selu je prazno dječje igralište: radikalni kontrast mladosti, života i nade te mrtvila i besmisla. Na pješčanoj plaži se izvan konteksta uzdiže hladna statua dupina koji se ljeska na zalazećem suncu: metalna ljuštura dupina ironično djeluje življe u kontrastu sa selom u kojemu se po dvorištima još mogu pronaći napuštene dječje igračke i bicikli, a na balkonima ružičaste vješalice za rublje dok se bezvoljno njišu na vjetru. U sumrak se počinje paliti žuta ulična rasvjeta koja pomaže sjenama napuštenih kuća da narastu i postanu groteskne. Crne duplje na mjestu prozora i vrata tada postanu još dublje, crnje i sablasnije.
Dok se vraćam kroz selo prema pristaništu, već je posve mrak i meni se čak i tada, paradoksalno, čini da to ispražnjeno postapokaliptično mjesto sadrži više života u sebi nego cijeli Hong Kong.
Ma Wan se osjeća na onaj transcendentalan način postojanja koji je nadogradnja ljudskoj prirodi, a koji podsjeća da je ljudski život mnogo značajniji od sniženih proizvoda na rasprodaji. Ma Wan mi se čini utoliko bogatijim, što odiše životom, dok se nove moderne urbane tvorevine u ime kojega su stara honkonška mjesta poput Ma Wana nestala, čine praznima jer nude samo virtualnu stvarnost nastanjenu praznim ljudskim ljušturama koje se radije zavaravaju materijaliziranim idejama dobroga života nego da si priznaju da su postali nalik lutkama u izlozima trgovina u kojima provode svoje slobodno vrijeme.
Priča iz Hong Konga nipošto nije kulturalno specifična: to je univerzalna priča koja se varijabilno mijenja. Šačica bogatih u sprezi s politikom dizajnira život maloga čovjeka. I taj mali život tog maloga čovjeka ne odgovara njegovim stvarnim dimenzijama, jer nije skrojen po njegovoj mjeri, već po mjeri onih koji posjeduju moć i sredstva.
