Turist ne prodire kroz površinu - on se zadržava na njoj, možda zagrebe tu i tamo ili se zagleda prema dnu mora, no njegova svrha i nije da ode dublje: turizam je industrija koja prodaje površinske odraze i zrcalne simetrije.
Prema onome što svakodnevno promatram, lokalna kultura blijedi i briše se pred uvoznim brendovima, razvikanim trgovinama i blještavim šoping centrima. Najgore od svega, kultura blijedi pred programiranim ljudima, rutiniziranim svakodnevnicama i manijakalnim lovom na profit
Još uvijek sam turist, premda imam hongkonšku osobnu iskaznicu i prolazim kroz imigracijske punktove za stanovnike Hong Konga u hongkonškoj zračnoj luci. Ali nisam više na površini, premda sam i daleko od dna. Moje mjesto u Hong Kongu i mjesto Hong Konga u meni kao pridošlici najviše do izražaja dolazi u kontrastu s drugim kulturama i zemljama koje posjetim: Japan, Macau, Singapur, Tajvan, Tajland... Kao kulturalna antropologinja i osoba koja je pridošla u lokalni kulturni kontekst imam prednost jer očuđujem i objektiviziram intenzivnije nego što insajder može. S druge strane, između ostalih, moj je nedostatak taj što nisam insajder i čini mi se da odlučujem zadržati taj status, svjesno i namjerno, i dalje.
Kada sam prvi put (turistički) stigla u Hong Kong, preplavila me količina energije kojom grad pršti: svjetla, neoni, brujanje, gomile, izlozi, centri, mješavina svega zamislivog s Istoka, Zapada i svega između. Kaos. Turističke atrakcije su me zanimale jer su bile drugačije od atrakcija kakve se mogu vidjeti po Europi, obojane pričama o Orijentu, mističnome Istoku i dalekome gradu na rasjeklini (ili spoju) dvaju različitih svjetova koja se u procesu globalizacije počinju sve više dodirivati. Osim toga, našla sam se u Hong Kongu za vrijeme kineske Nove godine koju sam provela s lokalnom obitelji Wong i sve se činilo novim i neobičnim. No sjećam se da me najviše privukla energija grada: kao što kukci budu privučeni bojama cvjetova ili noćne bube kućnim svjetlima. Trebalo je vremena da otkrijem da grad tom energijom napaja ravno iz ljuštura njegovih građana. I uvezenih kineskih energetskih resursa. Da bi grad prštio svjetlima, brujao i fascinirao turističke prolaznike, potrebni su mu životi građana u matriksovskom, biopolotičkome smislu.
S hongkonškom iskaznicom došla je i spoznaja da je grad izgrađen na sustavu koji ne postoji zbog ljudi, premda je stvoren kako bi ljudima olakšao život. Negdje na pola puta, ili već u početku, procesa racionalizacije dogodilo se da su svi završili na fordovskoj pokretnoj traci. Na traci se proizvode kultura, životni stil, snovi, metafore dobroga života i - energija, puno energije. Energija je skupa pa je i grad skup, stoga se profilirao u destinaciju za turiste dubokih džepova. Istina je da grad mnogo nudi prolaznicima koji se kreću površinom no grad mnogo košta one koji tonu prema dnu ili se nalaze negdje između: noćnoj bubi koja se previše približi svjetlu toplina sprži krila. Nije čudo stoga da njegovi stanovnici bježe iz svojih skučenih životnih prostora u nebulozno velike šoping centre: šoping centri su se profilirali kao antičko-rimski forumi gdje se odvija život, upravo zato što je u intimi svakoga život fragmentiran u kutije za cipele koje se broje u milijunima.
Hong Kong i na površini zrcali nešto od neposredovane zbilje: da je to grad koji je stvoren modernim tehnologijama po nepopularnim biopolitičkim cijenama
Ishod intenzivnih gradskih razmjena energije i emanacije mješavine energija preuzetih s Istoka i Zapada jesu automatizirani stanovnici koji pred gradom bježe na odmor u Europu, na studij u Australiju, na vikend u jeftine i opuštene jugoistočno azijske zemlje i, uvijek i većinom - u posredovanu zbilju internetskih portala, socijalnih mreža, digitalnih medija i avatara. Ljudi su se naučili ponašati poput sprava, stoga su užurbani, programirani i nesvjesno (metaforički) gladni. Prema onome što svakodnevno promatram, lokalna kultura blijedi i briše se pred uvoznim brendovima, razvikanim trgovinama i blještavim šoping centrima. Najgore od svega, kultura blijedi pred programiranim ljudima, rutiniziranim svakodnevnicama i manijakalnim lovom na profit.
Ironično, budući da je kultura unovčena i dobro se prodaje, najintenzivnije lokalnu kulturu doživljaju upravo turistički prolaznici koji plivaju na površini. Za njih je lokalna kultura pomno osmišljena u konkretniju zbilju, omeđena u sferu zaštićenu novčanim šiframa, nanovo proizvedena i izolirana te zaštićena od vanjskih utjecaja i znakova propadanja. To nije kulturalno plagiranje: to je kulturalna konzervacija i restauracija, i događa se posvuda u svijetu. No lokalna kultura je i ono izvan sfera zaštićenih cifrastim kodovima: ona je sve i posvuda, samo što se ističe ono tradicionalno i posebno, ono što je ''specifično''. Kultura je i ''isprana'' zbilja: globalizirana hongkonška kulinarska scena, noćni klubovi krcati pridošlicama poput mene u Lan Kwai Fongu, skupi kvadrati stanova na pedesetim i sedamdesetim katovima, Coca Cola sa sokom od đumbira i englesko-indijski čaj s gustim mlijekom. Sve je to kultura, sve je to Hong Kong.
Prva stvar koja zapljusne svakoga porvšinskog plivača jest energija grada: bez obzira na sve njegove mješavine, Hong Kong je azijski grad koji se na valovima globalizacije silom pokušava izdignuti iznad toga. No Hong Kong i na površini zrcali nešto od neposredovane zbilje: da je to grad koji je stvoren modernim tehnologijama po nepopularnim biopolitičkim cijenama.
