Deseto izdanje Festivala eksperimentalnog filma i videa 25 FPS, od 25. do 28. rujna, održat će se u zagrebačkom Kinu SC, a zatim seli u riječko Art-kino Croatia u kojem će biti prikazan dio zagrebačkog programa. Povodom desete obljetnice 25 FPS-a, razgovarali smo s organizatoricama Marinom Kožul i Sanjom Grbin koje su se prisjetile proteklih godina, početaka i s nama podijelile razmišljanja o ovogodišnjoj tematici, odnosno nedostatku adekvatnog prostora za održavanje festivala ove vrste. Dotaknule su se pitanja digitalizacije i njenih posljedica, kao i opstanka nekomercijalnih filmova u današnjem iznimno komercijalnom filmskom svijetu.
Ove godine festival 25 FPS slavi 10. rođendan i to na istom mjestu odakle je krenuo, tj. u Kinu SC. Ta polazišna točka je i ovogodišnja tema koju problematizirate, odnosno navodite da je zbog neulaganja u prostor i opremu 25 FPS jedini festival koji je tu preostao. Što se dogodilo? Koliko je sanacija SC-a s tim povezana s obzirom da su se iz MZOŠ-a prije same sanacije najviše obrušili na financiranje kulture?
Kada su u SC-u bili svi festivali, imali smo osjećaj da su uvijek svi čekali da festival koji se trenutno odvija riješi sve probleme pa će ostali doći na riješenu situaciju. Naravno da se to ne događa
Marina Kožul: Ako je općenito, ne samo na lokalnoj, nego na državnoj razini, 0,49 posto nacionalnog budžeta previše novca za kulturu, onda ne znam što bismo svi trebali reći. Kad smo započinjali, u prostorijama SC-a su se održavali Zagreb Film Festival, Zagreb Dox, Human Rights Film Festival i muzički festivali poput Neba. Simptomatično je što se ti festivali više ne održavaju na ovome mjestu. Kino SC je tu najviše izgubilo jer se nije ulagalo ni u prostor, a niti u opremu, a tehnologija je neminovno napredovala. Danas gledamo filmove na svojim telefonima, a prije deset godina to nismo radili. Posljedice napretka tehnologije ne osjeća samo SC, već kina diljem Europe i svijeta koje je napredak prikazivačke tehnike progutao.
Sanja Grbin: A i preskupo je baviti se filmom. Dodatni problem je u tome što je ovdje samo jedna kino dvorana i ako želite imate festival s paralelnim platnima, to vam nije dovoljno. Bili bismo jako sretni kada bi postojala jedna prava dvorana, dobro opremljena, gdje možemo na jedan drugačiji, sustavniji način raditi i prikazivati, ali takve dvorane u Zagrebu nema. Ovdje smo ostali jer je ovo jedino moguće mjesto u kojem možemo izgraditi nama prihvatljivo, primjereno i dobro opremljeno kino. Također, cijelo ovo vrijeme želimo biti partneri s Kulturom promjene, no ne želimo biti netko tko stalno kritizira jer njima je jako teško poslovati. Kultura je ovdje na margini i meni je nevjerojatno da Kultura promjene ne može aplicirati za infrastrukturno opremanje prostora. Također, postavlja se pitanje digitalizacije kina koja se neće moći ostvariti zbog toga što Kino SC nema redovan prikazivački program, a troškovi iznajmljivanja digitalnog projektora su ogromni. S obzirom na sve to, želimo im pomoći i zbog toga ulažemo vlastite novce u opremu, analognu prije svega. Možemo reći da je u Zagrebu ovo trenutno najbolja adresa na kojoj možete imati takvu projekciju.
Je li to problem nepostojanja kulturne politike u Hrvatskoj ili...?
Marina Kožul: Lako je svaliti stvari na politiku, ali ovo su stvari koje se mogu početi mijenjati iz vlastitog iskustva. Naravno da nam treba državni okvir koji smatra da je važno imati kulturu i u nju ulagati, ali zapravo od nas sve počinje.
Sanja Grbin: Morate početi na terenu. Kada su ovdje bili svi festivali, imali smo osjećaj da su uvijek svi čekali da festival koji se trenutno odvija riješi sve probleme pa će ostali doći na riješenu situaciju. Naravno da se to ne događa. Kada smo svi sjeli za stol i dogovorili zajedničku akciju ulaganja u leće, onda smo uspjeli postići nešto. Trebate biti agilni i osviješteni, a mnogi festivali možda to i nisu, ali mi ipak jesmo jer radimo s tom tehničkom bazom, sa svim tim formatima. Same smo se bile prisiljene educirati i uputiti u to da bismo uopće mogle znati komunicirati s filmašima, kako pripremati programe, da znamo što možemo i ne možemo. Možda drugi festivali to nisu u stanju.
Sanja Grbin: "Kompanije koje se bave nadzorom sustava žele u svakom trenutku znati
koliko ima prikazivanja, žele automatizirati proces, potpuno eliminirati
ljudski faktor i prikazivaštvo staviti u svoju domenu."
Spomenule ste digitalizaciju i u tom kontekstu postavljate pitanje je li film danas još uvijek umjetničko djelo ili postaje samo puki upload i sadržaj koji se dijeli. Je li to posljedica digitalizacije ili je problematika puno dublja? Također, dovodi li to na neki način do otuđenja, u smislu da kino prestaje biti kolektivno iskustvo sudjelovanja?
Sanja Grbin: Prije svega tu je filmska industrija, Hollywood, i sama digitalizacija je nusproizvod toga. To su toliko kompleksne stvari gdje se na kraju otvaraju nova pitanja poput stvaranja novih tržišta, interesa kompanija koja ih opremaju i diktiraju kako svjetska kinematografija funkcionira. Kompanije koje se bave nadzorom sustava žele u svakom trenutku znati koliko ima prikazivanja, žele automatizirati proces, potpuno eliminirati ljudski faktor i prikazivaštvo staviti u svoju domenu. S druge strane, svjetski festivali, kao drugi najveći distribucijski kanal, uspijevaju biti korektiv da stvari ne odu u krivom smjeru. Sve vodi tome da se kino, kakvo poznajemo, izgubi i da postane okoliš u koji ćete ući i biti sa svih strana uronjeni u reklame, platna koja će vas preplavljivati, a gdje film postaje nebitan. Možemo reći da filmska industrija sama sebi kopa grob i da možda nije toga svjesna. Iako se umjetnički film ne da i nalazi na festivalima svoje mjesto, digitalizacija komplicira stvari jer se postavlja pitanje prikazivanja cijele povijesti koja nije digitalizirana. Naći će se novci za još jednu kopiju Metropolisa, ali za ove manje, opskurnije, pogotovo umjetnički vrijedne stvari neće. Kina postaju rijetka, ekskluzivna mjesta, u klasičnom smislu u kojem možete konzumirati autentično iskustvo gledanja formata. I mi postajemo takvo mjesto.
Spominjete komercijalne filmove. Koliko danas ima prostora za nešto što je nekomercijalno pa i za same festivale eksperimentalnog filma?
Marina Kožul: Primijetili smo da su unazad osam, devet godina veliki A festivali poput Canneskog, Berlinskog, Rotterdamskog otvarali programske sekcije posvećene takvoj vrsti filma. Kroz te programe promoviraju upravo filmove koji su mainstream ili vuku korijene iz punokrvnog eksperimentalnog filma. Možda je to znak da je film postao dosadan i da se treba ponovno izmišljati, ali na način da konstantno sam sebe promišlja. To je ono što eksperimentalni film radi otpočetka, znači već 120 godina. Nama je ove godine bilo zanimljivo kako je Canneski festival uz protagoniste poput Tarantina i Nolana, stao u obranu filma kao materijala i filmske vrpce kroz Savefilm.org kampanju, kojoj smo se i mi priključili. Zanimljiva je cijela ta lista organizacija, institucija i samih filmaša koji su osvijestili problem digitalizacije, odnosno svega što ona radi i kako je i dalje filmska vrpca jedni medij na kojem se stvari arhiviraju.
Sve vodi tome da se kino, kakvo poznajemo, izgubi i da postane okoliš u koji ćete ući i biti sa svih strana uronjeni u reklame, platna koja će vas preplavljivati, a gdje film postaje nebitan
Kada pogledate posljednjih deset godina, što biste posebno izdvojili?
Marina Kožul: Na stranici smo ljetos objavili dvije top liste - jednu negativnu i pozitivnu, u koje smo saželi najbolje i najlošije stvari. Bilo je dosta situacija koje su danas smiješne, a tada su bile tragične.
Sanja Grbin: Najljepši je dio cijele priče upoznavanje s umjetnicima, sve komunikacije koje su se dogodile, naše odrastanje i mijenjanje uz autore i praćenje njihovog rada i razvoja.
Marina Kožul: Na početku niste ni svjesni da otkrivate neke filmaše, ali onda, kako vrijeme ide, to se kristalizira i jako ste sretni kada vidite da su postali traženi u arthouse miljeu.
Sanja Grbin: I to je naš zadatak, da takvim umjetnicima dajemo prostor, promoviramo ih jer je svjetska eksperimentalno-filmska zajednica mali krug i svi se vrlo dobro međusobno poznajemo. Našeg profila, gdje su tematski fokusirani i pročišćeni programi, koji nisu samo sekcija na festivalu sa strane, ima malo, i umjetnici su zaista sretni kada dođu u Zagreb i vide način na koji pristupamo prezentaciji njihovih filmova. Zapravo njihove reakcije potiču nas da vjerujemo, riskiramo i onda znamo da dobro radimo.
Kada ste krenuli s Festivalom, koliko je bio posjećen u odnosu na danas?
Marina Kožul: Bio je jako posjećen zato što smo se pojavili kao još jedan festival na sceni koji je imao jako ambiciozan, pomalo provokativan, vizualni identitet. S obzirom da smo festival eksperimentalnog filma i videa, htjeli smo malo provocirati i ljudima je to bilo interesantno. Međutim, nakon te početne znatiželje broj posjetitelja se počeo osipati, ali dosta publike je ostalo i prošle godine smo primijetile novu publiku, što nam je prekrasno.
Sanja Grbin: Nemamo tipičnu, stalnu festivalsku publiku koja odlazi na još jednu manifestaciju koju doživljava kao društveni događaj. Ipak je to za malo zahtjevnije gledatelje, jer kako kažemo, umjesto zabave nudimo učionicu, a to nije baš privlačno. Ne želimo biti ograničeni i borimo se protiv te predrasude da znamo što je eksperimentalni film. Ne znamo što je to i jako nam je nejasno kada krenu komentari da neki rad nije dovoljno eksperimentalan jer ne postoji jasna metrika koliko je čistokrvnog, odnosno slabokrvnog eksperimenta u nečemu. Jednostavno želimo otvoriti prostor za umjetničke rizike i pomicati granice.
Marina Kožul: "Na početku niste ni svjesni da otkrivate neke filmaše, ali onda, kako vrijeme ide, to se kristalizira i jako ste sretni..."
Na plakatu ističete citat Louisa Lumièra da je film izum bez budućnosti, a opet, ustrajete u ponovnom kreiranju filma i festivala. Je li postojao trenutak kada se mislili odustati i prihvatiti njegovu izjavu kao ostvareno proročanstvo?
Marina Kožul: On je to rekao u kontekstu da nema budućnosti u komercijalnoj perspektivi, a zapravo je to film koji mi prezentiramo. Ne možete podijeliti film Petera Kubelke na svom pametnom telefonu jer ga jednostavno nema, već morate doći i pogledati ga. Lumièrovo proročanstvo je možda za nas istinito. On nije želio drugim studijima prodavati opremu koju je izumio, jer je smatrao da ju nema smisla komercijalizirati.
Sanja Grbin: Mislili smo odustati sto puta. Stalno se preispitujemo, nekad nam se učini da je deseti, okrugli broj dobar da zaključimo ciklus, međutim kad krene cijela gungula, kada komuniciramo s autorima, slažemo program, istražujemo, pišemo, onda vidimo koliko to volimo i koliko nas to nadahnjuje. Također, nismo jedini koji pate od problema - festivali generalno, prolaze kroz krize i možda smo čak sretni što smo ovako mali i što uspijevamo na svoj način oblikovati stvari.
Uz festival također djeluje istoimena udruga. Što je bilo prije, udruga ili festival? Osim organizacije festivala i edukacije, čime se još u sklopu udruge bavite?
Ne želimo biti ograničeni i borimose protiv te predrasude da znamo što je eksperimentalni film. Ne znamo što je to i jako nam je nejasno kada krenu komentari da neki rad nije dovoljno eksperimentalan jer ne postoji jasna metrika koliko je čistokrvnog, odnosno slabokrvnog eksperimenta u nečemu
Sanja Grbin: Prvo je bila udruga, a prije nje televizijska emisija. Imamo bazu filmova i izdavaštvo u sklopu kojeg izdajemo knjige koje pokrivaju rupu u literaturi ili kojima želimo malo opsežnije popratiti zanimljive fenomene poput npr. austrijske avangarde ili proširenoga filma. U planu nam je objavljivanje povijesti eksperimentalnog filma, zaista udžbenički važnoga naslova, i tu smo nekakav supstitut.
Marina Kožul: Trudimo se pokrivati teme kojima se i sami bavimo na festivalu, ali i teme koje nam se čine dosta zanimljive i za sadašnji trenutak. Primjerice, 2007. godine smo objavili zbornik tekstova o animaciji i kompozitnoj slici jer smatramo da je važno imati teorijsku pozadinu svega toga. Primjer toga je Jurassic Park koji je postavio pitanje izrade dinosaura i njegovo uklapanje u žive slike, te radi li se o animaciji ili igranom, i to su također neka od pitanja koja su nas kopkala tako da smo izdali zbornik o tim temama.
Sanja Grbin: Također organiziramo radionice u sklopu kojih se pokušavamo povezati, pomoći, te ohrabrivati Klubviziju kao jedini nezavisni DIY (uradi sam) filmski laboratorij u Zagrebu. Želimo omogućiti autorima, ali i sceni da kroz naše kontakte, iskustvo i znanje nešto nauči.
Marina Kožul: Čini nam se važni održavati Klubviziju, jer je jedan od dvadesetak DIY filmskih laboratorija u Europi i svijetu, ali i zato jer upoznajemo mlade, hrvatske umjetnike i animatore koji pohađaju radionice crno-bijele fotografije i 16mm filma i iskazuju volju za uključivanje analognog filma u svoj rad.
Sanja Grbin: Također tu je i Kratka baza, projekt koji je izrastao iz pročišćene desetogodišnje arhive prikupljanja filmova prijavljenih na Festival. Dovršili smo višegodišnji proces obrade i katalogizacije, napravili smo internetsko sučelje, te modus za pretraživanje gdje možete sve filmove u bazi prema ključnim riječima, odrednicama i pododrednicama tražiti i slagati si liste prema vlastitim preferencijama. Taj modus je ustvari namijenjen za istraživanje i edukaciju studentima koji pišu radove ili primjerice kritičarima. Tu nisu samo eksperimentalni filmovi, nego i animirani, dokumentarni, te čisti igrani filmovi i zaista bismo željeli motivirati Hrvate da počnu i takve neformalne načine i vidove edukacije uključivati u vlastitu.
