Dana 13. studenog 2007. Veliko vijeće Europskog suda za ljudska prava donijelo je izuzetno važnu presudu u slučaju segregacije romske djece u obrazovnom sustavu: DH i ostali protiv Republike Češke. Ova presuda prvenstveno je značajna za Rome (u cijeloj istočnoj i centralnoj Europi, uključujući Hrvatsku gdje se u pojedinim školama nastava još vodi u odvojenim razredima) jer je njome Europski sud zaključio da segregacija romske djece u posebne škole gdje dobivaju inferiornije obrazovanje u odnosu na neromsku djecu predstavlja neizravnu rasnu diskriminaciju. Pored toga, presuda je važna za sve ranjive skupine podložne indirektnoj diskriminaciji jer je u noj Europski sud napustio svoju dotad konzervativnu praksu u slučajevima dokazivanje indirektne diskriminacije te detaljno po prvi puta objasnio pojam indirektne diskriminacije i načine njezina dokazivanja. Oposebne škole Predstavku su 2001. godine Europskom sudu podnijeli zastupnici osamnaestoro romske djece iz češkog grada Ostrave koji su u to doba pohađali tzv. oposebne škole (škole za djecu s intelektualnim poteškoćama u razvoju). Podnositelji predstavke su u te škole smješteni u skladu s tada važećim češkim zakonima, prema kojima odluku o takvom razmještaju donosi ravnatelj specijalnih škola po preporuci edukacijsko-psiholoških centara gdje se djeca podvrgavaju testiranju (po preporuci učitelja ili kada se upisuju u škole), uz pristanak roditelja. Kao razlozi za njihov smještaj u posebne škole navedeni su, među ostalim, nedovoljno poznavanje češkog jezika, pretolerantni stavovi roditelja te neprikladni društveni okoliš. Prema statističim podacima koje su podnositelji predstavke podnjeli Sudu, romska djeca u to su vrijeme sačinjavala 56 posto populacije u posebnim školama, a samo 2.26 posto u osnovnim školama, dok je samo 1.8 posto neromske djece raspoređivano u posebne škole. Drugim riječima, romsko dijete u Ostravi imalo je 27 puta veću šansu da bude smješteno u posebnu školu u odnosu na neromsko dijete. Prema podacima Savjetodavnog odbora o Okvirnoj konvenciji o zaštiti nacionalnih manjina, postotak romske djece u posebnim školama bio je još i viši: romska djeca sačinjavala su čak 70 posto populacije u tim školama, a većina nisu imala nikakve intelektualne poteškoće, već su u te škole bila smještena na temelju jezičnih i kulturoloških razlika. Podnositelji predstavke su tvrdili da njihov smještaj u posebne škole, u kojima su primali znatno inferiornije obrazovanje i čime im je onemogućeno daljnje školovanje, predstavlja de facto diskriminaciju i rasnu segregaciju i time im uskraćuje pravo na obrazovanje na diskriminatoran način. S tim u vezi tvrdili su da se s romskom djecom u obrazovnom sustavu postupa različito od neromske bez razumnog i objektivnog opravdanja. Vlada je tvrdila da smještaj u posebne škole nije diskriminatoran jer nije utemeljen na etničkoj pripadnosti, već je opravdan na temelju psiholoških testova i pristanka roditelja na takav smještaj. Prva presuda u ovom slučaju donesena je 7. veljače 2006 i bila je negativna za aplikante. Diskriminacija - što je to? Prema dotadašnjoj praksi Suda (do 7. veljače 2006.) diskriminacija zabranjena člankom 14 Konvencije bila je definirana kao različito postupanje s osobama koje su u sličnoj situaciji, odnosno jednako postupanje s osobama u značajno različitim situacijama bez objektivnog i razumnog opravdanja. Namjera nikada nije bila elementom definicije; opća mjera ili program koji ima disproporcionalno štetan učinak na određenu grupu može se smatrati diskriminatornom mada nije usmjerena na tu grupu. Drugim riječima, u definiciju diskriminacije prema dotadašnjoj praksi Suda bile su uključene i izravna (direktna) diskriminacija (nepovoljno postupanje utemeljeno na zabranjenim osnovama, kao što su spol, rasa, bez opravdanog razloga) i neizravna (indirektna) diskriminacija (koja postoji kada neutralna pravna norma, kriteriji ili praksa ima negativan učinak na pripadnike skupine određene po zabranjenim osnovama bez opravdanog razloga). Međutim, u dotadašnjoj praksi Suda nije postojala niti jedna presuda u kojoj je nađena indirektna diskriminacija: u slučajevima u kojem su se aplikanti žalili na indirektnu diskriminaciju Sud je ili odbacio tvrdnje pozivajući se na nedostatak diskriminatorne namjere ili je postavio tako visok standard dokazivanja, odbacujući statističke podatke kao relevantne, da je praktički spriječio dokazivanje. Takvu prasku Sud je primijenio i u ovom slučaju, u presudi iz 2006. Češka izvješća podnesena tijelima u okviru UN-a i Vijeća Europe u kojima je Vlada priznala da se romska djeca smještaju u posebne škole gotovo automatski, da mnoga romska djeca smještena u posebne škole imaju prosječnu ili čak natprosječnu inteligenciju te da testovi ne uzimaju u obzir specifična iskustva romske djece, kao ni izvješća tih tijela, nisu bila dovoljna da potvrde prima faciae diskriminaciju i prebace na Vladu teret dokazivanja postojanja objektivnog i razumnog opravdanja. Osim toga, Sud je naglasak stavio na nepostojanje diskriminatorne namjere ističući da se pravila o selekciji djece u posebne škole ne referiraju na rasnu pripadnost, već su usmjerena postizanju legitimnog cilja prilagodbe obrazovnog sustava potrebama, sposobnostima i onesposobljenostima djece. (paragraf 49) Također je našao relevantnim da su roditelji djece dali svoj pristanak, odbacujući navode aplikanata da pristanak nije bio informiran. Objašnjenje pojmova Na ovu presudu aplikanti su podnijeli žalbu Velikom vijeću (koje prihvaća razmatrati presude samo kada se radi o pitanjima važnim za interpretaciju Konvencije), tražeći da ponovo razmotri njihove tvrdnje te da pojasni pojam indirektne diskriminacije i načina dokazivanja. Podnositelji predstavke su se pozvali na definicije indirektne diskriminacije u međunarodnom pravu i pravu EU, prema kojima u slučajevima indirektne diskriminacije namjera nije relevantna, niti nepovoljan tretman mora biti utemeljen na zabranjenim osnovama. Također su se pozvali na pravila o teretu dokazivanja, kojima se propisuje da tužitelj mora dokazati samo fakte na temelju kojih se može presumirati diskriminacija (između ostalog na temelju statističkih podataka), a da tuženik dokazuje da postoji objektivno i razumno opravdanje. Veliko vijeće pojasnilo je da se u ovom slučaju ne radi o izravnoj diskriminaciji (s obzirom da zakonski kriteriji ne referiraju na rasnu, tj. etničku pripadnost), već je ključno pitanje je li način na koji su zakoni implementirani u praksi rezultirao smještajem disproporcionalno većeg broja romske djece – uključujući podnositelje predstavke - u škole za djecu s posebnim potrebama i jesu li time podnositelji predstavke stavljeni u nepovoljni položaj bez objektivnog i razumnog opravdanja. Veliko vijeće također je pojasnilo da su dokazna pravila manje stroga u slučajevima dokazivanja indirektne diskriminacije te da statistički podaci čine prima faciae dokaze (što je već bilo primijenjeno u slučaju Zarb Adami protiv Malte, donesene 20. lipnja 2006.) te da u slučajevima kad postoji prima faciae dokaz, Vlada mora dokazati postojanje opravdanog razloga za nepovoljan tretman. Konačno, Veliko vijeće je pojasnilo da je postojanje diskriminatorne namjere irelevantno. Nakon objašnjenja pojmova, Veliko Vijeće razmatralo je li opravdanje koje je Vlada navela - da je smještaj učinjen na temelju testova te da su roditelji pristali na smještaj- objektivno i razumno. U vezi s testovima, Veliko vijeće je, napominjući da nije zadatak Suda da procjenjuje testove, ipak, na temelju brojnih faktora u predmetu (uključujući činjenicu da su osmišljeni za većinsko pučanstvo i ne uzimaju u obzir potrebe i iskustva romske djece, da su kritizirani od strane međunarodnih organizacija i same češke Vlade), donijelo odluku da se ti testovi ne mogu smatrati opravdanim razlogom za nepovoljan tretman romske djece. U vezi s pristankom roditelja, koji je u ovom slučaju imao učinak odricanja od prava zajamčenog Konvencijom, Veliko vijeće je prvo naglasilo da odricanje od prava zajamčenih Konvencijom, ukoliko je uopće dopušteno, mora biti uspostavljeno na nedvosmislen način i biti dano na osnovu potpuno informiranog pristanka. Vijeće je zatim zaključilo da se u ovom slučaju ne može sa sigurnošću utvrditi da su roditelji, pripadnici ranjive, marginalizirane skupine i često nedovoljno obrazovani, bili u mogućnosti procijeniti sve aspekte situacije i učinke pristanka, budući da im predstavnici škole nisu detaljno objasnili razlike u kurikulima između škola, niti alternative, a često je postojao i pritisak na roditelje da se djeca prebace u posebne škole, odnosno strah roditelja da će djeca biti marginalizirana u redovnim školama. Veliko vijeće je također iznijelo stajalište da se pristanak, kada bi se i smatrao informiranim, ne bio mogao priznati kao odricanje od prava na slobodu od diskriminacije jer se tog prava ne može odreći, zbog njegove fundamentalne važnosti za društvo. Prekretnica u praksi Suda Ova presuda predstvalja prekretnicu u praksi Suda u više područja. Prvenstveno, značajna je za pitanje prava Roma u području obrazovanja. Njome je definitivno zaključeno da je segregacija romske djece u škole za djecu sa intelektualnim poteškoćama nedopuštena po Konvenciji. Nadalje, na osnovu mnogih izreka u presudi te izvadaka iz raznih međunarodnih instrumenata i izvješća međunarodnih tijela, dade se zaključiti da je svaka praksa odvojenog obrazovanja za romsku i neromsku djecu (uključujući odvojene razrede) problematična jer može rezultirati osjećajem inferiornosti kod romske djece i njihovom daljnjom stigmatizacijom. Osim toga, odvojeno obrazovanje, prema riječima tadašnjeg Povjerenika za ljudska prava, oduzima i romskoj i neromskoj djeci šansu da se upoznaju i žive zajedno kao jednakopravni građani (Konačno izvješće Alvaro Gil-Roblesa o situaciju u vezi ljudskih prava Roma, Šinta i nomada u Europi, 15. veljače 2006). Posebno su problematična odvajanja romske djece kada je program koji oni pohađaju inferioran jer im se time, po mišljenju Suda, stvaraju prepreke za daljnje obrazovanje, zapošljavanje i općenito za integraciju u zajednici. Odvojeno obrazovanje romske djece, koje rezultira stvaranjem osjećaja inferiornosti i stvara prepreku daljnjem obrazovanju, razvoju i integraciji, problematično je čak kada je proizašlo iz namjere države da odgovori na različite potrebe romske djece (kao što je nedovoljno poznavanje službenog jezika, nepohađanje predškolskih obrazovnih programa). Njihove potrebe, uključujući učenje vlastitog jezika, povijesti i kulture, ne se smiju se zanemariti, no odgovori na njih ne smiju rezultirati segregacijom; država mora naći nediskrimnatorne načine rješavanja pitanja obrazovanja Roma. S tim u vezi, Sud je pohvalio mjere koje Češka provodi od 2000, kao na primjer uspostavu (besplatnog) predškolskog obrazovanja za romsku djecu, dodatnu individualiziranu nastavu te upošljavanje učitelja tj. njihovih pomoćnika te pedagoških savjetnika iz romskih zajednica. Te mjere preporuča i veći broj međunarodnih tijela, uključujući i Vijeće Europe. Osim postavljanja standarda u vezi s pravom na obrazovanje, kao što je već navedeno, ova presuda ima i širu važnost jer je prva presuda u kojoj se Sud (i to Veliko vijeće) potanko izjasnio o definiciji indirektne diskriminacije i pravilima dokazivanja (prije toga indirektna diskriminacija nađena je u slučaju Zarb Adami v Malta). Time je otvorio put preispitivanju mnogih neutralnih praksi koje imaju negativni učinak na pripadnike i pripadnice određenih skupina, kao npr., u području civilnih prava, pravila o nužnoj samoobrani i provokaciji (odnosno njihovoj interpretaciji koja često idu na štetu žena), tj. u području socijalnih prava (s čim u vezi je važan Protokol 12 koji generalno zabranjuje diskriminaciju, a nije supsidijarno pravo kao članak 14), nepovoljnog položaja part-time radnica, kriterija zapošljavanja kojima ne mogu udovoljiti u proporcionalnom broju pripadnici/e određenih skupina itd. Nadalje, ovom se presudom nastavlja trend kontekstualiziranog definiranja pristanka, osjetljivog na društveni položaj grupe u pitanju, započet u slučajevima nasilja nad ženama od 2001 godine, kao na primjer MC protiv Bugarske, Siliadin protiv Francuske i YF protiv Turske. Konačno, ovom presudom otvara se pitanje dopuštenosti posebnih škola općenito, odnosno pristupa školovanju djece s posebnim potrebama koje bi bilo u s skladu s Konvencijom.
Ivana Radačić, autorica ovoga članka, završila je pravni studij na Sveučilištu u Zagrebu 2001. godine sa summa cum laude. Godine 2002. magistrirala je kriminologiju na Sveučilištu u Cambridgeu, a 2003. godine pravne znanosti na Sveučilištu u Michiganu. Završava doktorski studij iz prava, područje ljudskih prava žena, na University College London (UCL), a naslov rada je (En)gendering inlcusiveness in the jurisprudence of the European Court of Human Rights. Tijekom školovanja primila je nekoliko nagrada (tri Dekanove nagrade na Pravnom fakultetu u Zagrebu, te nagradu Pravnog fakulteta u Michiganu) i mnoge stipendije (trenutno je stipendistkinja UCL-a).Piše i predaje o sadržajima feminističkih pravnih teorija, ljudskih prava žena te općenito ljudskih prava. Tijekom doktorskih studija u Londonu na UCL-u predavala je feminističku pravnu teoriju, međunarodno kazneno pravo i ljudska prava žena. Također je ljudska prava žena predavala u Centru za ženske studije u Zagrebu, te predmet Rod/spol, žene i ljudska prava u sklopu eksperimentalnog sveučilišnog programa za ljudska prava i demokratsko građanstvo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Članica je i predavačica Instituta za ljudska prava žena, kojeg su organizirali Network for East and West Women i Bulgarian Gender Research Foundation za pravnice iz centralne i istočne Europe te Zajednice neovisnih država. Objavila je nekoliko članaka iz područja ljudskih prava žena i sudjelovala na mnogim konferencijama iz istog područja. Osim akademskog, bavi se i aktivističkim radom u području ljudskih prava, posebice ljudskih prava žena. Godine 2003. radila je u Human Rights Watchu u New Yorku, Odjelu za ženska prava, a od lipnja 2005. do lipnja 2006. u INERIGHTS-u, međunarodnom centru za pravnu zaštitu ljudskih prava, u Londonu. Trenutno radi na INTERIGHTS-ovom projektu edukacije za hrvatske odvjetnike u suradnji s Centrom za mirovne studije, te u Institutu Ivo Pilar. S nevladinom organizacijom B.a.b.e. surađuje na projektu o seksualnom nasilju.
