Prije nekoliko dana Okružno javno tužilaštvo u Beogradu odredilo je datum suđenja šestorici anarhista i anarhistkinja optuženih za djelo međunarodnog terorizma, odnosno za bacanje molotovljeva koktela na grčku ambasadu u Beogradu 24. kolovoza 2004. godine. Datum suđenja određen je za 17. veljače. 2010, a može se odgoditi samo u slučaju „štrajka" odvjetnika, odnosno traženja odgode suđenja. U konkretnom slučaju odvjetnici optuženih su nekoliko puta zaista i „štrajkali" tokom procesa provođenja istrage, prvenstveno radi produživanja pritvora optuženima, koji sada traje već pet mjeseci. No nisu štrajkali samo odvjetnici, nego i široki spektar političkih aktivista, kulturnih djelatnika, intelektualaca i pravnika. Ovaj je slučaj privukao kritike sa svih ovih strana i sa različitih aspekta (pravnog, sociološkog i političkog). Otvorio je pitanja o odnosu pravnog sistema i političkih zatvorenika, neistomišljenika ili prijestupnika, te još jednom posjetio kako elite tretiraju svoju opoziciju i mogućnost društvenog konflikta. Drugim riječima, otvorila su se stara pitanja proizašla iz starih problema, i čini se da se odnosi zaoštravaju. Pored svih ovih aspekta slučaj je poznat i kao prvi takav u novijoj srpskoj povijesti, ali i kao definitivno najjeftiniji slučaj međunarodnog terorizma ikada, sa ukupnom materijalnom štetom u iznosu od punih - osamnaest eura!
Zašto se država na takav način odnosi spram slobodarske ljevice? Koje su pozicije tog sukoba? Koji je skriveni strah iza ovakvih državnih akata? Te na kraju, u kojem se lokalnom i globalnom kontekstu cijeli ovaj proces događa?
A zaoštravanje je ponajprije bio akt države i pravnog sistema, i to prema jednom definiranom političkom akteru - slobodarskoj ljevici. Klasifikacija "međunarodnog terorizma" sasvim jasno pokazuje dubinu te sankcije, i sasvim je opravdano zapitati se koliko je ovaj proces samo pitanje pravnog procesuiranja, a koliko je ustvari on političko pitanje, i na kraju politički proces. Mnogi intelektualci, aktivisti i pravnici slažu se da se ovdje prije svega radi o političkom procesu. Pa ipak, sa formalno-pravnog aspekta, bio je dovoljan samo kod „nasilja" i „olakotnih" okolnosti kako bi se ovakva optužnica mogla podignuti. Jer danas zakon (navodno) ne poznaje ni ljevičarsko ni desničarsko nasilje, ne pravi razliku između terorizma u kojem gine desetine nevinih civila i „terorizma" u kojem je materijalna šteta osamnaest eura. Isto tako, ne pravi razliku između zločina koji je direktan efekt mržnje spram nečijeg identiteta, i „zločina" koji je nastao kao akt solidarnosti sa čovjekom kojem je neka druga država oduzela slobodu. Po dobrim new-agerskim receptima „Zločin je jednostavno zločin!" i „Nasilje je jednostavno nasilje!". Tako se ovaj slučaj ni ne može analizirati unutar ovih tautologija. Jer istovremeno dok ta tautologija teži idealnoj (moralnoj) neutralnosti, definicija nasilja i terorizma se sve više razvlači na sve veći broj deliberativnih društvenih akcija, a i sama je stvarnost sudskih procesuiranja daleko od ove ideal-tipske tautologije. Pitanje je naravno, koliko ona uopće i može biti neutralna.
Na simboličkom i diskurzivnom nivou, ASI, kao i ostale slobodarsko ljevičarske organizacije, jesu potencijalna prijetnja. One postaju tim veća prijetnja u vremenima kada društveni konflikti, i to ponajprije samim kontradikcijama i krizom kapitalizma, rastu
I tu dolazimo do pointa cijele priče: Zašto se država na takav način odnosi spram slobodarske ljevice? Koje su pozicije tog sukoba? Koji je skriveni strah iza ovakvih državnih akata? Te na kraju, u kojem se lokalnom i globalnom kontekstu cijeli ovaj proces događa?
Onima koji koliko-toliko poznaju ljevičarski kontekst Srbije jasno je da je Anarhosindikalistička inicijativa (ASI), sa kojom se najviše i povezuje ovaj slučaj „međunarodnog terorizma", grupa vrlo ograničenog društvenog i političkog utjecaja, čija se aktivnost uglavnom svodila na publiciranje anarhističkih brošura i izdavanje časopisa „Direktna akcija". No i pored toga, ASI je sudjelovala u mnogim protestima i štrajkovima studenata, radnika i ostalih marginaliziranih društvenih skupina. Tako ASI u smislu svoje relevatnosti nije ni bio, a niti u ovom trenutku jest, prijetnja postojećem poretku u Srbiji. Uhićenim se anarhistima i anarhistkinjama, kao i toj organizaciji, ne sudi zbog njezine snage i konkretne opasnosti, niti im se sudi zbog opasnosti od ponavljanja „terorističkih radnji" i ugrožavanja nevinih života. Takve optužbe su deplasirane.
Opasnost od anarhista, ASI-ja ili slobodarske ljevice, njezina je simbolika, odnosno simbolika alternative, kako je to, braneći uhićene, navela stara 'praksisovka' Zagorka Golubović
Međutim, na simboličkom i diskurzivnom nivou, ASI, kao i ostale slobodarsko ljevičarske organizacije, jesu potencijalna prijetnja. One postaju tim veća prijetnja u vremenima kada društveni konflikti, i to ponajprije samim kontradikcijama i krizom kapitalizma, rastu. Danas su, kada se po riječima Immanuela Wallersteina kapitalizam kao svjetski sustav nalazi u strukturnoj krizi u kojoj više nije pitanje „Kapitalizam - da ili ne?" nego „Što će ga nadomjestiti?", ti konflikti vidljivi i zaoštravaju se posvuda. U Srbiji, kao zemlji peripetije zagrcnute u tranziciji i dugo utopljene u delirij nacionalizma, taj proces uništavanja društvenih dobara, rušenja radničkih prava i uklanjanja opozicije traje već desetljećima i dovodi do situacije u kojoj su radnici od gladi doslovno počeli sebi jesti prste kako bi skrenuli pozornost na svoj problem. Društveni konflikti su tako realnost, i sasvim je izvjesno da se bunt naroda povećava i da će se povećati bez obzira na relevantnost samog anarhizma (zadnji štrajkovi koji su prije deset dana potresali Srbiju samo potkrepljuju tu tezu).
Opasnost od anarhista, ASI-ja ili slobodarske ljevice, je tako njezina simbolika, odnosno, kako je to braneći uhićene navela stara praksisovka Zagorka Golubović, simbolika alternative. ASI ne simbolizira samo artikuliranu alterntivu (radničko samoupravljanje i direktnu demokraciju), već i artikulirani otpor i strategiju (razne oblike direktne akcije: sabotaže, štrajkove, blokade, preuzimanja socijalnih dobara, generalni štrajk). Ta logika ide direktno protiv duboke neoliberalne ideologije „there is no alternative" i ima potencijalnu mogućnost ponuditi spontanom buntu naroda svoju arhivu znanja i (povijesnog) iskustva. Ima priliku ponuditi takvu arhivu znanja i otpora koje se ne oslanjaju na "predstavništva" i "pomoć" od strane države i sindikata, već i njih definira kao dio problema te traži riješenje onakraj njih. Takva logika ima mogućnost pokretanja emancipatorske politike, one politike koja duboko propituje same materijalne osnove društva i traži promjene tih osnova (te u tom smislu i jest radikalna-korijenita). U tom se smislu država sa anarhizmom obračunava prije svega kao sa sablasti čija se i najmanja artikulacija treba sasjeći.
No greška je ostati samo pri lokalnom kontekstu i misliti o svemu ovome kao isključivo o slučaju srpske države. Ovakvo tretiranje ljevičarskog "terorizma" samo je kap u moru globalnog konteksta "rata protiv terorizma" i brojnih antiterorističkih zakona izglasanih diljem svijeta u zadnjih nekoliko godina. Kako je navela Maja Krek, aktivistica iz Grupe za monitoring procesa protiv šestero anarhista, antiteroristički zakoni u "razvijenim demokracijama" sve se više primjenjuju na ljevičarske i anarhističke skupine. Tako, recimo, izvještaji Europola o situaciji i trendu terorizma već ima posebna poglavlja o ljevičarskom i anarhističkom terorizmu, istovremeno statistike iste te organizacije pokazuju da je broj žrtava tih akcija jednak - nuli. Pritom ni ne treba posebno naglašavati koliko su definicije terorizma plastične (prema nekim istraživanjima ima više od sto različitih definicija terorizma) i kako se one lako koriste u političke svrhe i diskreditiranje (radiklane) opozicije. Tako na primjer austrijsko Ministartsvo pravde trenutno pokušava progurati novi antiteroristički zakon prema kojem bi se recimo jesenska studentska okupacija Sveučilišta Audimax u Beču mogla okarakterizirati kao „akt terorizma". Pored toga, ovih dana doznajemo da je Gabrielu Kuhnu, inače rodom Austrijancu, ovih dana odbijen zahtjev za ulazak u SAD-a jer se nedavnom implementacijom Electronic System for Travel Authorization (ESTA) našao na američkoj No Fly List (poznatoj i kao Terrorist Watch List). Za one koji ne znaju, Gabriel je također dugogodišnji (anarhistički) politički aktivist i prevodioc, osnivač izdavačke kuće Alpine Anarchist Productions, i jedan od zaslužnijih osoba za približavanje sjevernoameričke anarhističke misli čitateljstvu sa njemačkog govornog područja. Od svoje devete godine Gabriel je konstantno putovao i boravio u SAD-u, gdje je i studirao, a ovog je proljeća trebao održati govorničku turneju u dvadeset američkih gradova. Međutim, činjenica da je, eto, po političkom uvjerenju anarhist, te da je tokom zadnjeg posjeta SAD-u u svojoj putovnici imao žigove iz raznih zemalja Srednjeg istoka bio je dovoljan razlog da mu se zabrani ulaz i stavi ga se na "terorističku listu". Slične primjere mogli bi nizati u nedogled.
Imajući ovakve tendencije u vidu, kao i sasvim očitu fašizaciju društva kojoj danas svjedočimo, otvara se pitanje koliko će terorista uskoro biti, i što će ostati od društvenih borbi jednom kada se svi oni procesuiraju. Tako će, čini se, uskoro svatko onaj tko ozbiljno i korjenito radi na promjeni postojećeg, tražeći alternativu, jednostavno biti terorist. U tom smislu izreka "svi smo mi teroristi" i dobiva neki smisao. Ali sve su to opet jako stari problemi i pitanja.