Bliži se stogodišnjica takozvane Oktobarske revolucije, a s njom i neizbježne polemike o značaju misli Vladimira Iliča Lenjina kao mesije marksizma, socijalizma i komunizma, pri čemu je gotovo sigurno da će se ta tri termina koristiti naizmjenično kao da su međusobno zamjenjivi. Tu stvar s terminima je neophodno odmah riješiti da bi bilo jasnije zašto se društvo kojim je desetljećima upravljala komunistička partija uporno nazivalo socijalističkim.
U marksističkoj teoriji socijalizam, društveni sistem u kojem država regulira proizvodnju, distribuciju i razmjenu dobara, predstavlja prvi korak na putu prema komunizmu. Komunizam, organizacija društva u kojoj ne postoji vlasništvo niti novac, već se proizvodi dijele prema potrebama, zahtijeva da centralno upravljana proizvodnja bude dovedena do razine koja to omogućuje. Ako vas muči pitanje otkuda pretpostavka da bi Komunizam, organizacija društva u kojoj ne postoji vlasništvo niti novac, već se proizvodi dijele prema potrebama, zahtijeva da centralno upravljana proizvodnja bude dovedena do razine koja to omogućujecentralizirana proizvodnja bila efikasnija od tržišne, niste jedini. Od Marxa se može saznati tek da bi stvar trebala početi ukidanjem privatnog vlasništva nad zemljom, visokim progresivnim porezima i ukidanjem prava na nasljeđivanje, a završiti društvom u kojem "svaki član može razviti i koristiti svoje sposobnosti i snagu potpuno slobodno bez narušavanja osnovnih pravila ovog društva," kako je navedeno u Komunističkoj deklaraciji vjere (1847.) Marx je ključno pitanje odnosa između tih sloboda i ograničavajućih pravila ostavio nerazjašnjenim.
Problemi s komunizmom tu ne prestaju. Radi kultnog statusa Marxovog lika i djela, mnogi nisu primijetili da je centralna ideja komunizma pokopana prije nego što je zaživjela. Među prvim protivnicima centralnog planiranja je bio pruski ekonomist Herman Gossen (1810-1858.), koji je ustvrdio kako bi centralna vlast zadužena za planiranje i nagrađivanje rada ubrzo uvidjela kako je poduzela zadatak koji daleko nadmašuje ljudske sposobnosti. Ovu jednostavnu misao je kasnije razvio poznati kritičar socijalizma i dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju Friedrich Hayek (1899-1992.), kojemu je bilo očito kako čak niti ispravno motivirano centralno planiranje ne može uspjeti, pošto je jednostavno nemoguće prikupiti sve informacije ugrađene u cijenu određenog proizvoda. Kao posljednji čavao u lijes ideje o centralno upravljanom društvu bi mogao poslužiti zaključak ekonomista Franka Knighta (1885-1972.), koji je vjerojatnost da na vrh centralizirane vlasti neophodne za izgradnju komunizma zasjednu ljudi koji nisu zainteresirani za njenu zloupotrebu usporedio s vjerojatnošću da iznimno nježna osoba dobije posao nadzornika robova na plantaži. Drugim riječima, ne samo da komunizam u ekonomskom smislu može uspjeti samo slučajno, već je gotovo sigurno da će članovi komunističkog društva biti terorizirani od strane vlasti, što ga čini idealnim oružjem osvete za ljude koji Radi kultnog statusa Marxovog lika i djela, mnogi nisu primijetili da je centralna ideja komunizma pokopana prije nego što je zaživjelasmatraju da im je društvo nanijelo nepravdu.
Svaki put kada se na licu zemlje pojavi osoba od povijesne važnosti, javnost neizostavno počinje tražiti znakove predodređenosti za velika djela u njenom porijeklu i formativnim godinama. U tom smislu životopis jednog od najpoznatijih mislitelja revolucije Vladimira Iliča Uljanova mora predstavljati razočaranje. Već njegovo porijeklo i socijalni status se teško uklapaju u predodžbu o biografiji borca za socijalnu pravdu. Na primjer, vrijedi primijetiti kako je njegov otac tijekom svoje činovničke karijere dogurao do mjesta inspektora narodnih učilišta Sibirske gubernije i s time povezanog nasljednog plemićkog statusa, što znači da je drug Lenjin prema zakonima Ruske imperije smatran dvorjaninom sa svim pripadajućim pravima koja su ga svrstavala u sam vrh ruske društvene piramide. U skladu sa svojim socijalnim statusom, budući vođa proletarijata je imao vrlo malo radnog iskustva. Ako se izuzme kratko vrijeme provedeno na mjestu pripravnika u odvjetničkom uredu, Lenjin je živio od carske mirovine koju je primala njegova majka nakon smrti svojeg supruga, prihoda od iznajmljivanja zemlje u vlasništvu obitelji te partijske kase i drugih novaca iz sumnjivih izvora kojima je prilično slobodno raspolagao. Drugim riječima, Lenjin je živio kao sitni kapitalist i nešto krupniji prevarant, ali u svijetu u kojem cilj opravdava sredstva to ne bi trebalo predstavljati ništa šokantno. Međutim, najzanimljiviji detalj ranog Lenjinovog života predstavlja činjenica da budućeg ideologa revolucije u mladim danima ideje socijalizma nisu nimalo zanimale, a razlog iz kojeg se to promijenilo je sasvim prozaičan.
Najzanimljiviji detalj ranog Lenjinovog života predstavlja činjenica da budućeg ideologa revolucije u mladim danima ideje socijalizma nisu nimalo zanimale, a razlog iz kojeg se to promijenilo je sasvim prozaičanDogađaj koji je vjerojatno najviše utjecao na Lenjinov život je pogubljenje njegovog brata 1887. godine za pokušaj atentata na imperatora Aleksandra III, nakon čega je njegovu obitelj osvijetlila aura mučenika. U sredini u kojoj je socijalizam bio u modi, brat pogubljenog revolucionara je jednostavno morao postati dio studentskog kružoka terorističke organizacije Narodna volja, što ga je tek tri mjeseca nakon upisa koštalo mjesta na pravnom fakultetu Državnog sveučilišta u Kazanju. Carske vlasti su u ovom slučaju sigurno pretjerale, jer je Lenjin do kraja života ostao bojažljiv čovjek koji je doslovno bježao od nasilja koliko su ga noge nosile. Supruga Lenjinovog partijskog kolege je svjedočila kako je 1906. godine, kada se kao već poznati mislioc revolucije vratio iz emigracije kako bi zajahao val radničkih pobuna u Rusiji, Lenjin prvi zbrisao s mitinga pri pojavi Kozaka, nastojeći postići brzinu koja je očigledno nadmašivala sposobnosti njegovog nezgrapnog tijela, padajući i gubeći šešir u trku.
Nakon izbacivanja s fakulteta, Lenjin je četiri duge godine ostavljen bez zanimacije. Prema riječima njegove majke, ovakvo stanje ga je dovelo na korak do samoubojstva. Toksičan za društvo, Lenjin je postao zajedljiv, osoran i osamljen. Vrijeme je ispunjavao čitanjem progresivnih časopisa i knjiga iz sredine 19. stoljeća, ali inspiracija za osvetnički pohod na carsku Rusiju nije došla iz pisanih materijala. Britanski povjesničar Richard Pipes o karakteru mladog Lenjina piše: "Do jeseni 1888. godine, kada se sa svojom majkom preselio u Kazanj, Lenjin je postao potpuni radikal, ispunjen beskrajnom mržnjom prema onima koji su prekinuli njegovu obećavajuću karijeru i odbacili njegovu obitelj – carskom društvu i "buržoaziji." Za razliku od tipičnih ruskih revolucionara koji su bili vođeni idealizmom poput njegovog brata, Lenjinov glavni politički impuls je bila i ostala mržnja. Ukorijenjen u ovakvim emocionalnim temeljima, njegov socijalizam je od početka predstavljao prvenstveno doktrinu uništenja."
Vjerojatno je postojala neka šansa da se Lenjinovi stavovi promijene nakon što mu je dopušteno da kao izvanredan student završi pravni fakultet u Sankt-Peterburgu, ali frustracija se ubrzo vratila kada je postalo jasno kako njegova odvjetnička karijera nema perspektivu. Lenjin se u kasnijim godinama navodno i sam šalio na račun svoje jedne jedine pobjede na sudu za čitavo vrijeme odvjetničke prakse u Samari i Sankt-Peterburgu, i to u predmetu koji se ticao njega osobno. Po svoj prilici, Lenjinova plaća odvjetničkog pripravnika je bio jedini novac koji je vožd proleterske revolucije zaradio svojim radom. Otprilike od kraja 1893. godine, Lenjin provodi život u marksističkim krugovima te piše teoretske i agitacijske radove, što krajem 1895. godine sasvim očekivano završava istražnim zatvorom i trogodišnjim progonstvom u Sibir.Jedan od kanoniziranih Lenjinovih eseja napisan povodom 30. godišnjice smrti Karla Marx a, Tri izvora i tri sastavna dijela marksizma, zvoni od ispraznosti svojstvenoj srednjoškolskim člancima o nejasnim filozofskim konceptima
Par riječi o zatvorskom režimu u carskoj Rusiji: Lenjin iz istražnog zatvora u mjesto progonstva putuje samostalno, bez policijske pratnje, slobodno vodi prijepisku s članovima svoje obitelji i socijaldemokratima te vodi prilično zdrav život. Iz pisma majci iz lipnja 1897. godine: "Ja ovdje živim dosta lijepo, puno se bavim lovom, upoznao sam se s mjesnim lovcima i s njima idem u lov. Počeo sam se kupati, za sada moram hodati prilično daleko, oko dvije i pol vrste, a kasnije ću moći ići bliže, oko vrstu i pol." Stvari počinju graničiti s fantastikom kada se Lenjin žali majci kako je "U čitavom Sibiru teško pronaći poslugu na selu, a po ljeti je to jednostavno nemoguće."Nakon oslobađanja 1900. godine, Lenjin odlazi u emigraciju. S iznimkom kratke posjete Sankt-Peterburgu tijekom koje su zabilježene njegove trkačke sposobnosti, Lenjin se ne vraća u domovinu do travnja 1917. godine. Velikom društvenom misliocu na trulom zapadu također nije loše. Iz spiska njegovih prebivališta je moguće izdvojiti London, Berlin, Pariz, otok Kapri (u gostima kod Maksima Gorkog) i Ženevu, iz koje Lenjin piše: "...još uvijek vodim ljetni način života, šetam, kupam se i besposličarim." U takvom ritmu prolaze godine.
Čovjek koji je tijekom čitave karijere revolucionara živio na tuđi račun je iskoristio svoje slobodno vrijeme da ispiše otprilike pet tomova papira ispraznim teoretiziranjem i žučnim obračunima s umjerenim socijalistima. Niska intelektualna razina Lenjinovih tekstova stvara dojam da je autor jeftinih pamfleta nekim nesporazumom zalutao u posao pisanja akademskog rada. Na primjer, jedan od kanoniziranih Lenjinovih eseja napisan povodom 30. godišnjice smrti Karla Marxa, Tri izvora i tri sastavna dijela marksizma, zvoni od ispraznosti svojstvenoj srednjoškolskim člancima o nejasnim filozofskim konceptima. Međutim, kada je vrijeme za obračun s političkim protivnicima, pred nama se ukazuje jedan sasvim drugi, puno koncizniji Lenjin. A kada je 1917. godine kucnuo čas za konačni obračun s buržoazijom, Lenjin otkriva svoje pravo lice: za vrijeme skrivanja u Finskoj nakon što je Privremena vlada izdala nalog za njegovo uhićenje radi veleizdaje i organizacije srpanjskih nereda, Lenjin piše esej Država i revolucija u kojem njegov odnos prema postojećem društvenom uređenju postaje jasniji nego ikada.
Pisana nakon pada ruske monarhije, u vrijeme kada je Privremena vlada u velikoj mjeri ovisila o Petrogradskom savjetu radničkih i vojnih deputata, Država i revolucija na trenutke ostavlja dojam paničnog pokušaja uspostavljanja nove teorije države za slučaj da boljševicima nekim čudom vlast zaista padne u rukeDržava i revolucija počinje standardnim Lenjinovim napadom na mekušce u redovima revolucionara koji su spremni na demokratski kompromis (Lenjin ne može dočekati početak sveopćeg klasnog pokolja) i navođenjem čitavog spiska imena socijalista koji u stvari predstavljaju lakeje buržoazije u Rusiji, Njemačkoj, Belgiji, Francuskoj i Engleskoj. Lenjin jasno daje do znanja da nikakva demokracija ne dolazi u obzir. Država i svi njeni instituti moraju propasti, jer ona predstavlja simptom nepomirljivih klasnih podjela (to ne znači da ukidanje države znači ukidanje klasnih razlika – za ovo drugo će biti potrebno strijeljati i strijeljati) i služi kao alat za zaštitu eksploatatora. Kao pravi marksist, Lenjin vjeruje da bi ukidanje klasnog društva dovelo do efikasnije proizvodnje te je nestanak klasa stoga ionako neminovan.
Ako je država tek alat za represiju potlačenih klasa, tada je za rješenje ovog problema potrebno zamijeniti mjesta potlačenih i privilegiranih, to jest proletarijata i buržoazije. Ovo je klasični Lenjinov non sequitur: po čemu je društvo u kojem su njegovi do jučer privilegirani članovi postali objekt represije bolje od društva u kojem su oni provodili represiju? Etička pitanja otpadaju kada politički trenutak zahtijeva hitnost, pa Lenjin brzo prelazi na opis prve faze na putu prema komunizmu, organizacije socijalističkog društva. To je trenutak u kojem se lome sve naše predstave o organizaciji ljudske zajednice: nestaju instituti poslodavca i zaposlenika, svi građani se pretvaraju u najamne radnike države, a sigurnost je povjerena radničkim milicijama, koje ujedno garantiraju zaštitu radničkih prava od još uvijek neophodnih centralnih vlasti.
Vjerojatno je suvišno napomenuti kako je neophodno da se ova revolucija obavi nasilno, jer većina ljudi još nije dosegnula visine na kojima se nalaze Marx i njegovi sljedbenici te ne vide što je dobro za njih. Sa svakom sljedećom stranicom Lenjinovog teksta, vizija socijalističkog društva postaje sve mutnija. Nakon revolucije, u upravljanju državom bi trebali sudjelovati apsolutno svi, što po Lenjinu garantira da se kapitalizam više nikada neće pojaviti. Nakon toga se počinju nizati zbunjujuće pretpostavke: radnici više nisu sputani zahtjevima svojeg radnog mjesta, pojedinci dobivaju priliku za svestrani razvoj (osim u političkom smislu, naravno), okrupnjene proizvodne snage zahvaljujući ekonomiji razmjera izbacuju do tada neviđenu količinu dobara. Stvar funkcionira toliko efikasno da je moguće ostvaritinevjerojatan model u kojem svatko doprinosi u skladu s mogućnostima i prima u skladu s potrebama. Ako se sve navedeno slučajno nekome ne sviđa, tu je zlokobno upozorenje: "naoružani radnici su praktični ljudi, a ne sentimentalni intelektualčići, i teško da će dopustiti da ih netko zafrkava."
Država i revolucija predstavlja beznadežni ideološki kaos. Lenjin nije Dostojevski, on se neće mučiti pitanjem da li je pravedno izgraditi sreću Prije oproštaja s Lenjinovom političkom filozofijom, mora se priznati da ona zadržava određenu privlačnost u svjetlu činjenice da problem nejednake raspodjele društvenog proizvoda do danas nije riješenčitavog čovječanstva ako to zahtijeva smrt tek jednog nedužnog bića, jer na to pitanje ima spreman odgovor: broj mrtvih tijela koje je Lenjin spreman tolerirati u ime revolucije je ograničen samo ukupnom ljudskom masom na planeti. Diktatura proletarijata je u stvari podvala, jer Lenjin inzistira na diktaturi – štoviše, teroru – mikroskopske manjine nad ogromnom većinom. Tu će biti manipulacija, laži, privremenih uzmaka, ubojstava, pljački i masovnih strijeljanja, ali na kraju će svi biti natjerani u tor. Lenjin je od ideje socijalne pravde napravio grotesknu okrvavljenu karikaturu, učinivši ju istovremeno odbojnom i strašnom. Pisana nakon pada ruske monarhije, u vrijeme kada je Privremena vlada u velikoj mjeri ovisila o Petrogradskom savjetu radničkih i vojnih deputata, Država i revolucija na trenutke ostavlja dojam paničnog pokušaja uspostavljanja nove teorije države za slučaj da boljševicima nekim čudom vlast zaista padne u ruke.
Prije oproštaja s Lenjinovom političkom filozofijom, mora se priznati da ona zadržava određenu privlačnost u svjetlu činjenice da problem nejednake raspodjele društvenog proizvoda do danas nije riješen. Kao i krajem 19. stoljeća, mnogi danas smatraju kako je za rješavanje ovog problema potrebna revolucija u vidu intervencije kojom bi se izbrisali dugovi siromašnih zemalja, zatvorile porezne oaze i uvele visoke kazne za bankare koji omogućuju nelegalne transfere. Činjenica da bi bilo koja od tih mjera izazvala tvrd otpor poslovnih elita ponekog čitatelja može još više približiti Lenjinu – ukoliko se netko opire uvođenju pravednijeg sustava (ako ostavimo sve ostalo po strani, činjenica da korporacija može izbjeći porez na načine koji su pojedincu nedostupni se čini očiglednom nepravdom), tada se svakako čini opravdanim upotrijebiti silu.Baš kao i Marx, Lenjin je bio napola u pravu: on je ispravno dijagnosticirao problem, ali rješenje koje on predlaže ne ubija samo virus, već i pacijenta.
Četvrt stoljeća nakon pada socijalizma, industrijska infrastruktura iz vremena Sovjetskog Saveza leži u hrđi i truleži, a standardi javnih usluga i stanovanja u ruskoj provinciji izazivaju mučninu. Lenjin se i sam prepao ekonomske katastrofe u koju je odjednom počela srljati zemlja te je pristao na privremeni kompromis u vidu NEP-a (nove ekonomske politike), smjese planske i tržišne ekonomije, motiviran prije svega sve otvorenijim otporom sela prema rekvizicijama te oružanim ustankom kronštadtskog garnizona. Lenjin je vjerojatno tek počeo naslućivati da makroekonomija nije cijepanje drva kada je umro od moždanog udara. Nije jasno kojim je smjerom on namjeravao nastaviti da je poživio – bi li , kao što piše ruski povjesničar Eduard Radzinski, najveće entuzijaste njegove vlastite nove ekonomske politike kasnije povješao ili bi krenuo u smjeru daljnje liberalizacije malog poduzetništva? Optimist bi mogao pretpostaviti kako bi stvar završila nelagodnim kompromisom između upravljane i tržišne ekonomije i skrušenim priznanjem kako situacija još "nije zrela” za uvođenje komunizma. Pesimist bi prognozirao zaoštravanje borbe na političkom vrhu kao posljedicu neuspjeha i ishod sličan onome koji je uslijedio nakon smrti Lenjina – raspad partije na umjerenu i radikalnu frakciju te posljedičan vrtlog političkih čistki i masovnih strijeljanja.
Mnogi će htjeti odgonetnuti uzroke Lenjinovog odnosa prema ljudima kao sirovini za stvaranje novog društva čija pravila stoje u toliko izraženoj suprotnosti s ljudskom prirodom da je istrebljenje velikog dijela građana na osnovi njihovog stanja svijesti moralo biti dijelom službene politike. Odgovor na ovo pitanje zavisi o tome u kojoj mjeri promatrač smatra Lenjinovu politiku patološkom. Za ljude koji vjeruju kako je socijalizam imao šanse za uspjeh, Lenjinova politika se može učiniti praktičnom i čak opravdanom. Onima koji vide socijalizam kao neuvjerljiv izgovor za nasilje u ime neostvarivih ciljeva, Lenjinova djela se moraju učiniti odrazom psihičke poremećenosti.
Pred kraj Lenjinovog života, njegova psihologija je postajala sve zlokobnija. Pisac Aleksandar Kuprin je o svojem susretu s Lenjinim u Kremlju zapisao: "...ovaj jednostavan, pristojan i zdrav čovjek je puno strašniji od Nerona, Tiberija, Ivana Groznog... on je poput kamena, stijene koja se otrgnula od planinskog lanca i strelovito pada, rušeći sve na svojem putu. On nema osjećaje, želje niti instinkte. Samo jednu britku, suhu, nepobjedivu misao: padajući – uništavam." Sociopatski profil karaktera je upotpunjen aterosklerozom koja je Lenjina pred kraj života pretvorila u nijemu isušenu lutku u invalidskim kolicima. Tadašnji Narodni komesar zdravlja Nikolaj Semaško je nakon smrti Lenjina rekao kako je skleroza krvnih žila u njegovom mozgu toliko uznapredovala da su doktori prilikom autopsije metalnom pincetom kuckali po kalcificiranim žilama kao po kamenu. Stoga bi ideja Narodnog komesara za vanjsku trgovinu Leonida Krasina da se Lenjinovo tijelo zamrzne radi eventualnog oživljavanja u budućnosti bila od malo koristi, ali u trenutku kada se Krasin oglasio sa svojom plemenitom inicijativom, neke nove sile u Kremlju su za svaki slučaj već uredile da Lenjinov mozak i srce zaplivaju u teglama s formalinom.
