Prekjučer je u Ljubljani, u popodnevnim satima, jedanaest radnika-imigranta "zauzelo" zgradu Ministarstva za rad, obitelj i socijalna pitanja. Tom su akcijom ovi migrantski radnici nastavili svoj štrajk glađu kojeg su započeli prvog ožujka i tako ga premjestili u zgradu Ministarstva. Radnici zahtijevaju isplatu svojih neisplaćenih plaća i tvrde kako će sjediti u Ministarstvu sve dok im se ti zahtjevi ne ispune.
Ti radnici čine manjinu od sto trideset radnika koji su zaposleni u privatnoj graditeljskoj tvrtki Prenova iz Kočevja (mjesta na jugu Slovenije) i kojima šef tvrtke, Zoran Perković, nije isplatio plaću već petnaest mjeseci te tako samo ovim radnicima duguje oko pedeset-šezdeset tisuća eura. Radnici ni sami ne znaju točan iznos duga jer im od 2008. godine nije na račun uplaćeno ništa, a šef bi im ponekad dao na ruku trideset, deset ili čak tri eura da se do isplate "pobrinu" za sebe. No isplate ni do danas nije bilo. Radnici dalje navode kako ni tokom isplaćivanja plaća nisu primali nikakve platne liste. Nakon više od godinu dana trpljenja, ponižavaja i gladi, većina radnika je napustila Sloveniju uvjerena kako nikada neće vidjeti plaću.
Međutim, njih jedanaest se odbilo predati i odlučili su ići do kraja. Nakon kontaktiranja raznih državnih službi i inspektora za rad, koji im osim obećanja i tvrdnje "kako su oni svoje napravili" nisu konkretno pomogli, radnicima Prenove nije ostalo ništa drugo nego da stupe u štrajk glađu. Tako su do prekjučer štrajkali u Kočevju na gradilištu, na otvorenom, a od oštre ih je hladnoće čuvala samo jedna trošna baraka.
64670732_0ore.jpg
Prema riječima jednog od radnika iz BiH, Mevludina Mostarlića, ti su radnici preko ove tvrtke radili na mnogim objektima (autocestama, stambenim prostorima itd.) koji su bili sufinancirani od strane ne samo slovenske države, nego i Europske unije. Politička elita tako poručuje da se oni ne žele miješati u odnos rada i kapitala kada se radi o potraživanju radničkih prava, dok istovremeno ista ta država financira i sklapa ugovore sa privatnim tvrtkama, ili recimo to otvoreno - kapitalistima, te time regulira sam protok kapitala i to, očekivano, na štetu radnika i radničkih prava.
U ovom se slučaju radi o migrantskim radnicima za koje se već odavno zna da su jednie od najdirektnijih žrtvava pohlepnih kapitalista, da su potplaćeni za svoj rad i da žive u nemogućim uvjetima. Sasvim je logično zapitati se zašto je država izabrala baš tvrtku sa uvezenom jeftinom radnom snagom da gradi njezine projekte "razvoja od vitalne važnosti", u grani ekonomije u kojoj je koncentracija kapitala ogromna? Odgovor se naslućuje i čini se da ovakva politika nije iznimka nego pravilo ne samo u slovenskoj, nego i u europskoj regulaciji (politici) migrantske radne snage.
U pojedinačnom slučaju to izgleda otprilike ovako. Mevludin je inače radnik iz okolice Tuzle, a kod ovog je poslodavca u Sloveniji zaposlen već godinu i pol dana. Na ministrovo pitanje kako to netko može raditi kod poslodavca (kapitalista) koji ga toliko dugo iskorištava, Mevludin svojim iskustvom odgovara: "Zato jer postoji institucionalizirani kruti sistem osobne ovisnosti migrantskih radnika od kapitalista!" Mevludin je, kao strani državljanin "treće države" (schengenska klasifikacija za države izvan EU), u Sloveniji zaposlen preko privremene radne dozvole, što drugim riječima znači, da je njegova viza ovisna o njegovom zaposlenju, ili jednostavnije, da je njegova viza izjednačena sa njegovim radnim ugovorom. Ovakvim je viznim režimom Mevludin vezan uz kapitalista, jer ako mu kapitalist otkaže ugovor, Mevludinova viza po tom otkazu ističe, i on treba odmah napustiti zemlju, jer više nema kapitalista (radni ugovor) koji bi mu osigurao boravište. On je tako isključen iz mnogih sfera regulacijske hijerarhije rada (sindikalnog organiziranja, prava iz rada) - a najosnovnija je ta da Mevludin u Sloveniji nema pravo biti na tržištu rada bez vize, odnosno, on nema pravo ni na onu "slobodu" koju je radnička klasa u kapitalizmu uvijek imala - da ponovno izabere onoga koji će ga eksploatirati, tj. novog kapitalistu.
Da bi izborio to pravo (odnosno da bi bio punopravni član najamnog ropstva) Mevlduin treba najprije dvije godine raditi kod istog kapitalista, te tek nakon toga ima pravo zatražiti osobnu radnu dozvolu i tako ostati u Sloveniji na sljedeće tri godine, imajući samo neka prava koja proizlaze iz rada. Čak i sa tom "boljom" opcijom, Mevludin se ne bi izjednačio sa ostatkom radne snage u Sloveniji. Tako njemu i ostali radnicima nije ni ostalo puno izbora nego da slušaju i trpe, onoliko dugo koliko izdrže. Sve bi to ministar rada trebao znati jer je on dio one elite koja je uspostavila ovakvu "rasističku" klasnu kompoziciju - stvorivši svojim zakonima sve prepreke za njihova prava, omogućujući njihovu eksploataciju i marginalizirajući ih od ostatka društva. Jer "rasizam" - činjenica da su to neki "drugi" radnici iz "drugih" zemalja, naravno, ima svoju funkcionalnost - da državi i kapitalistima omogući jeftinu, ali i nužnu, radnu snagu.
64672179_delavci-protest-prenova-nevdini.jpg
Migrantski radnici, kako je upozorila Irina Vinčić, aktivistkinja pokreta migrantskih radnika i radnica organizacije Nevidljivi radnici svijeta u Ljubljani, nisu tek bilo koji radnici. Oni čine bitan postotak radno aktivnog stanovništva (u Sloveniji je to oko deset posto). Oni pored toga stvaraju društveno bogatstvo od krucijalne važnosti, a istovremeno su isključeni iz svega. Nevidiljivi radnici svijeta, kao i mnogi aktivisti i aktivistkinje koji su došli podržati radnike, pitaju se pristajemo li "da se vozimo autocestama i živimo u zgradama koje su izgrađene na iskorištavanju?", te poručuju da vlasti trebaju prestati sa ignoriranjem i priznati da su migranti diskriminirani i u nejednakom položaju spram ostatka društva.
Barbara Beznec, aktivistkinja Socijalnog centra Rog, upozorila je kako ova borba nije samo sudbina migrantskih radnika već da su oni najdirektnije pogođeni onim procesom koji je istovremeno i tendencija suvremenog kapitalizma - prekarnim (precarious) radom. Rad na određeno vrijeme, rad na autorske ugovore, studentski rad, privremeni profesorski rad - sve su to primjeri te tendencije i sasvim se sigurno ne zaustavljaju samo na skupini imigranata.
Čak i nakon trosatnog pregovaranja u Ministarstvu radnici Prenove nisu uspjeli postići dogovor sa predstavnicima Ministarstva, te su samo dobili obećanje kako će im država urediti osobne radne dozvole. U logici sažaljenja koju je pojasnio premijerov tajnik, isti onaj koji je ovaj problem sveo tek na sirotinjsko pitanje "teškog socijalnog položaja", predstavnici su radnicima poručili kako im je Crveni križ ponudio pomoć. Radnici-imigranti su na to odgovorili kako u Sloveniju nisu došli da ih hrani Crveni križ, već da rade, a ne da kradu kao njihov šef, te da neće napustiti Ministarstvo dok se njihovo pitanje ne riješi. Zajedno sa aktivistima dali su ultimatum da se to pitanje riješi u roku od pola sata. Kako se ono ni tada nije riješilo, radnici su uz pomoć aktivista okupirali dio hodnika u Ministarstvu i rekli da tamo ostaju do daljnjeg.
I prekjučer ujutro, nakon prvog noćenja u Ministarstvu nastavili su svoj štrajk glađu. U međuvremenu aktivisti i aktivistkinje su pokrenuli i peticiju kojom se nastoji vršiti pritisak na vladu, te zajedno sa radnicima čekaju riješenje.