Prvi napad se dogodio u 22. svibnja u Manchesteru kada je dvadesetodvogodišnji bombaš samoubojica, Salman Ramadan Abedi, ubio 22 te ranio 119 ljudi na koncertu Ariane Grande. Ono što je poprilično zastrašujuće je činjenica da je Grande pop zvijezda koja privlači većinom mlađu publiku. Drugi napad se dogodio 3. svibnja kada su se trojica muškaraca zaletjela kombijem na pješake na Londonskom mostu te nakon sudara napadali prolaznike noževima, sve dok ih policija nije ubila. Osmero ljudi je ubijeno, a 48 ih je ranjeno. Cijeli slučaj je još uvijek pod policijskom istragom.Islamizam u Europi nije dijagnoza problema, on je jedan od simptoma. Simptom je veće društvene atomizacije, problema integracije, raspodjele resursa te europskog imperijalizma
Ovi napadi su odjeknuli cijelom Europom i svijetom. Također, ostavili su svoj obol na izrazito nestabilnu i neizvjesnu situaciju u kojoj se nalazi Ujedinjeno Kraljevstvo nakon Brexita, te u tom trenutku u samoj završnici predizborne kampanje za parlamentarne izbore. Situaciju su vrlo vješto iskoristile one političke snage koje svaki ovakav napad iskoriste kako bi širile strah, ksenofobiju, islamofobiju i antiimigracijske politike -koje su u ovom trenutku usmjerene na izbjeglice iz Sirije, Libije i drugih krajeva zahvaćenih ratom.
No, je li dovoljno samo upozoriti na problem ksenofobnih lešinara? Hoće li to na ikoji način utjecati na smanjivanje terorizma, straha, predrasuda? Zapravo, što ćemo sa terorizmom? Radikalnim islamom u Europi? Mogu li ovi problemi samo tako nestati? Gdje je zapravo sam izvor problema?
Barbari i beskralježnjaci
Prvi problem s kojim se susrećemo u raspravi o islamskom terorizmu u Europi su interpretacije političkih elita, a nažalost možemo primijetiti kako postoji određeni konsenzus među svim važnijim političkim akterima. Za desnicu imigranti iz muslimanskih zemalja čine jednu jedinstvenu transetničku grupu povezanu isključivo islamom – bez obzira na to iz koje sredine i zbog čega dolaze u Europu. Desnica vidi isključivo apstraktni islamski identitet i za nju je riječ o Muslimanima s velikim M.
Ona je danas prvenstveno usredotočena na izbjeglice iz Sirije, Libije i drugih ratom zahvaćenih područja te širi histeriju o "opasnosti" koju oni donose u Europu. Njezin glavni argument je kako s imigrantima dolazi ISIS. Kako bi se osigurala podigla je ograde i žilet žice na granicama svojih država predstavljajući se za "odlučne ljude" koji donose "teške odluke" za koje rijetko tko "ima muda".
Njezina islamofobija je u suštini samo dio ukupne ksenofobije i šovinizma, odnosno identitetskog dogovora na svaku političku i ekonomsku krizu. Nisu samo muslimani žrtve ovog diskursa, pa je tako nakon Brexita u UK-u zabilježen porast nasilja nad Poljacima – koji su u ovom Sasvim je sigurno kako je posrijedi veliki problem same integracije, ali i identitetske politike koja je označila Muslimane velikim M, gradeći islamski identitet kao upravo ono ja unutar njih i koje ih stavlja u direktan sukob sa ostalimadiskursu percipirani kao "oni koji kradu poslove domaće radničke klase". Jedino što desnica može ponuditi vapaj je za "jedinstvom nacije", "zajedništvom" koje isključuje sve druge, spasom "radnog i malog čovjeka", obnovom "snažne nacije-države" koja se nalazi na koljenima zbog Europske unije, njezinih birokrata, korumpiranih političkih elita, bankara, [dodaj trenutno žrtveno janje] itd.
Naravno, govorimo isključivo o populističkim frazama bez mogućnosti ikakve programske realizacije u praksi. Ovaj diskurs je ojačao u zadnjih nekoliko godina, a mnoge su ga desne stranke i pokreti "unovčili" u vidu raznih političkih funkcija i foteljama u EU i državnim parlamentima.
Dugo je vremena postojao mit o Angeli Merkel kao Mutti - zaštitnici imigranata, ideje "otvorenih vrata" i europskog humanizma pri rješavanju izbjegličke krize. No, dok je većina ljudi bila koncentrirana na napade radikalne desnice i desnih populista na samu Merkel, izgleda da su zaboravili slikovit i emotivan susret palestinske djevojčice i Merkel iz 2015. koja joj je jasno na televiziji izjavila kako ju nikakve suze neće spasiti od deportacije. No da ne bi sve bilo na "anegdotama", valja istaknuti činjenicu je da je Njemačka deportirala 80.000 izbjeglica 2016. godine. Isto tako, prema izjavama šefa Merkeličinog kabineta, Njemačka je 2016. odbila azil za više od polovice od 700 tisuća tražitelja azila.
Isto tako, Europom se raširilo uvjerenje kako je upravo Europa ona koja ispašta zbog rata na Bliskom istoku. Eto, Europa ni kriva ni dužna se našla na udaru mora izbjeglica… No, nisu li europske države upravo one koje bombardiraju Bliski istok uzduž i poprijeko zajedno sa Sjedinjenim Američkim Državama? Ne financiraju li upravo one islamističke bande poput Al-Nusre ili pak kurdske nacionaliste? Ne sudjeluju li upravo one već desetljećima aktivno u destabilizaciji i proizvodnji rata na Bliskom istoku?
S druge pak strane najviše je izbjeglica iz Sirije, njih 6.5 milijuna, smješteno unutar vlastite države ili u susjednim državama koje imaju manje kapacitete u apsolutno svim mogućim segmentima od EU potrebnim za zbrinjavanjem izbjeglica. Tako je u Jordanu registrirano 628.427 (podatci iz svibnja 2015.), u Libanonu 1.048.275 (podatci iz ožujka 2016.), u Iraku 245.543 (podatci iz veljače 2016.), u Turskoj 2.688.685 (podatci iz veljače 2016.), u Egiptu 119.665 (podatci iz ožujka 2016.) te u Armeniji 20.000 izbjeglica (podatci iz rujna 2016.). U EU je od početka tzv. izbjegličke kritze azil dobilo 884.000 Sirijaca.
Idealisti bi pomislili kako bi upravo europska ljevica trebala upozoriti na neke diskrepancije između desnog diskursa i pravog stanja stvari. Kažem idealisti zato je su oni vjerojatno jedini koji još uopće polažu neke nade u ljevicu. Naime, većina je europskih lijevih političara također prigrlila islamofobiju i antiimigracijsku politiku.Bez intencije da se opravda bilo koji akt terorizma, može se ustvrditi kako upravo sistematsko sagledavanje problema – od korijena do krošnje – može jedino pridonijeti rješavanju problema. No, ono će za sobom uvijek povući i određena pitanja o političko-ekonomskom sustavu u kojem trenutno živimo
Uzmimo za primjer komentare nekadašnjeg francuskog predsjednika Francoisa Hollandea o imigraciji, Sahra Wagenknecht iz njemačkog Die Linke koja je napala njemačku politiku prema izbjeglicama smatrajući ju osnaživanjem ISIS-a, Thomasa Oppermanna iz njemačkog SPD-a koji je "predložio" vraćanje izbjeglica nazad u Sjevernu Afriku, nekadašnjeg vođe britanskih Laburista Eda Millibanda koji je predlagao "kontrolu imigracije", dok je pak Tony Blair poznat po svojim islamofobnim komentarima prema kojima "muslimani nisu kompatibilni s modernim svijetom". Štoviše, postoje ozbiljne inicijative za pokretanje postupka protiv Blaira o njegovoj odgovornosti za ratne zločine u Iraku.
Govoreći o ljevici potrebno je, doduše, odvojeno istaknuti trenutnog vođu britanskih Laburista Jeremya Corbyna i kandidata "radikalne ljevice" na francuskim predsjedničkim izborima Jean-Luca Melenchona. Bez obzira na činjenicu da niti jedan od njih nije ponudio apsolutno ništa supstancijalno po ovim pitanjima, odnosno Corbyn je poput Poncija Pilata oprao ruke od ovih pitanja izjavama poput "sloboda kretanja će prestati s Brexitom", a Melenchon se odlučio skrivati između praznih gesta "solidarnosti" s izbjeglicama, niti jednog od njih se ne može teretiti za antiimigracijske i islamofobne poruke. To je prepoznalo i biračko tijelo, pa je tako Melenchon u prvom krugu predsjednički izbora osvojio 37 posto glasova dekliniranih muslimana u Francuskoj. No, očito je da mu to nije bilo dovoljno da prođe u drugi krug.
Činjenično stanje je kako je antiimigrantski i islamofobni diskurs u Europi nešto u potpunosti "normalno" i sveprisutni politički diskurs. Pomalo je tužno kada shvatimo da je zapravo najviša razina progresivnosti što ju je visoka (lijeva) politika došla guranje problema pod tepih i pretvaranje da će se oni "već nekako riješiti". Postoje još i drugi diskursi koji, doduše, pripadaju marginalnim političkim snagama, te zbog toga nisu ovdje obrađeni jer nisu uopće društveno relevantni.
Pozadina terorizma u Europi
Drugi problem s kojim se potrebno pozabaviti je histerija masovnih medija o „porastu islamskog terorizma" u Zapadnoj Europi. Bilo da je riječ o ciljanom političkom djelovanju pojedinih medijskih kuća ili pak pukom žutom senzacionalizmu s ciljem privlačenja čitatelja, te zarade kao takve, ovi medijski narativi stigmatiziraju muslimane – posebice izbjeglice iz ratom zahvaćenih dijelova Bliskog istoka.
I upravo je velik problem činjenica koliko masovni mediji oblikuju političke narative svojim lažnim i površnim "informacijama" te koliko je teško progurati znanstveno utvrđene činjenice do šire publike. U ovom članku su korišteni podatci Global Terrorism Database od 70-ih pa sve do 2015. godine, izuzev zadnjeg grafa koji ima i podatke za 2016. godinu.
Naime, broj terorističkih napada u Zapadnoj Europi je opao od kraja 70-ih. Dakako, tada nije bila riječ o islamističkim teroristima nego o raznim grupama koje su proizašle iz poraza raznih socijalnih i "narodnooslobodilačkih" pokreta 60-ih te "anti-kolonijalne" borbe (grupe poput IRA-e, Prvi problem s kojim se susrećemo u raspravi o islamskom terorizmu u Europi su interpretacije političkih elita, a nažalost možemo primijetiti kako postoji određeni konsenzus među svim važnijim političkim akterimaETA-e, RAF-a, Crvenih brigada, JRAF-a PFLP-a itd.), dok je današnji islamizam zapravo vezan uz poraz sekularnog arapskog nacionalizma koji se polako rastočio raspadom Sovjetskog Saveza koji ga je podržavao. Terorističkim akcijama prije 90-ih možemo pridodati i domaće primjere od Bugojnske grupe pa sve do Zvonka Bušića koji se danas slave kao kojekakvi "vitezovi", "heroji" i "borci za slobodu".
Nakon 1995. dolazi do smanjivanja i postupne stagnacije u broju napada. Ovaj trend stagnacije i opadanja je naglo prekinuo teroristički napad u Madridu 2004. godine kada je ubijeno 196 ljudi, a više od 1850 je ranjeno. Odgovornost je preuzela grupa inspirirana Al-Kaidom. Osim ovog napada, ističu se pariški napadi ISIL-a iz studenog 2015. koji su usmrtili 137 ljudi, napad desničarskog ekstremista Andersa Breivika u Norveškoj 2011. godine koji je usmrtio 77 ljudi, te napad četvorice islamista (povezanih s Al-Kaidom) u Londonu 2005. godine, koji je usmrtio 52 čovjeka. Isto tako, nije na odmak niti primijetiti kako su napadi nakon 1995. odnijeli manje žrtava nego oni prije, a jedino se ističe napad u Madridu po broju ranjenih. Kako obrađeni podatci završavaju sa 2015. potrebno je još istaknuti napad kamionom u Nici koji je usmrtio 87 ljudi.
Mediji često povezuju priljev izbjeglica s Bliskog istoka s porastom terorizma u Zapadnoj Europi i terorizmom uopće. U članku objavljenom za Haartez Olivier Roy, vodeći francuski stručnjak za islamski terorizam, koristeći se slučajem Salmana Abedia objašnjava motivaciju islamskih terorista u Europi: "Procjenjuje se da su 60 posto onih koji se zalažu za nasilni džihadizam u Europi muslimani druge generacije koji su izgubili svoju vezu sa svojom matičnom državom te se nisu uspjeli integrirati u zapadna društva."
Roy napominje i kako 25 posto fundamentalista čine ljudi koji su se preobratili na Islam bez ikakvog prijašnjeg kulturnog konteksta, ali i kako su imigranti treće generacije obično puno bolje integrirani u europska društva te čine manje od 15 posto džihadista. Drugim riječima, u potpunosti je neopravdano povezivati izbjeglice sa terorizmom i ISIS-om, pogotovo kada upravo oni bježe od ISIS-a i raznih drugih terorista.
Naravno, svrha prikaza ovih statističkih podataka ni u kom slučaju nije umanjivanje žrtava islamističkog terorizma u odnosu na prijašnji terorizam samo zbog činjenice da su "brojevi manji". Cilj je isključivo diskvalificiranje određenog medijskog diskursa. Diskursa koji u fokus stavlja muslimansko stanovništvo, koji promovira ideju o njihovoj "sklonosti ka terorizmu" pri tome marginalizirajući, ignorirajući ili reducirajući ljude poput Breivika na "vukove samotnjake", "društvenu alijenaciju" u eri Interneta, "psihičke probleme", itd.
Multikulturalizam i islamizacija
Ni u kom slučaju ne možemo govoriti o zajedničkom europskom pristupu problemu imigranata i integracije jer, bez obzira na samu EU, države se u mnogočemu razlikuju. Također, ni u kom slučaju niti jednu od ovih država ne možemo poistovjetiti sa SAD-om. Ja sam se u ovom tekstu stoga odlučio skoncentrirati na Francusku.Naime, broj terorističkih napada u Zapadnoj Europi je opao od kraja 70-ih. Dakako, tada nije bila riječ o islamističkim teroristima nego o raznim grupama koje su proizašle iz poraza raznih socijalnih i "narodnooslobodilačkih" pokreta 60-ih te "anti-kolonijalne" borbe
Nakon Drugog svjetskog rata dolazi do povećane imigracije u Francusku, što je dakako odgovaralo francuskom kapitalu zbog kroničnog nedostatka radne snage. Prva dva velika imigracijska vala vezana su uz Vijetnamce i Alžirce. Prije izbijanja Alžirskog rata 1954. u Francuskoj se već nalazilo 200.000 Alžiraca. No, ubrzo dolazi do tenzija koje su završile Pariškim masakrom 17. listopada 1961. kada je francuska policija ubila, prema procjenama, između 150 i 200 alžirskih prosvjednika. Ubrzo je zabranjeno useljavanje Alžircima koje je tek obnovljeno po koncu rata. Tada njihova populacija u Francuskoj raste s 350.000 na 700.000 doseljavanjem tzv. harkisa, odnosno Alžiraca koji su se borili na strani Francuskog Alžira te su bili prisiljeni napustiti Alžir.
Zapadnoeuropski multikulturalizam je oduvijek bio krnji projekt kojeg u suštini nije pretjerano zanimala integracija imigranata u društvo. Zapravo, sustav je u većini slučajeva zahtijevao potpunu asimilaciju umjesto integracije. Dok mu je to bilo potrebno koristio je imigrante kao radnu snagu, a kada je uslijedila neoliberalna reforma Zapada odbacio ih je u geto kao "višak populacije". On je u svojoj suštini uvijek bio licemjerna afirmacija dominirajućih političkih elita – međusobno tapšanje po ramenu: "kako smo si liberalni i progresivni". Zadovoljio se tokenizacijom i politikama identiteta, usisavanjem "sretnika" u svoju političku močvaru te guranjem stvarnih problema pod tepih.
Govoreći o prvoj generaciji imigranata u Francusku, bez obzira o "imigracijskom valu", potrebno je istaknuti kako je često riječ o ljudima koji su bježali od određene političke i/ili ekonomske situacije, etničkih i sektaških sukoba, pritiska "zajednice", prisilnih brakova, seksualne kontrole, patrijarhata i upravo su vidjeli budućnost za sebe i svoju djecu u Francuskoj (ili nekoj drugoj europskoj državi).
Danas se pak često može čuti kako su upravo imigrantske zajednice rasadnik islamista i džihadista. Tako možemo čitati analize o radikalizaciji mladeži čije obitelji već generacijama žive u Francuskoj, ali se na njih svejedno gleda kao na imigrante. Naravno, ovdje se isključivo govorio imigrantima iz Afrike, bez obzira što većina imigracije u Francusku dolazi upravo iz Europe (čak 46 posto 2016. godine), no njih je, ako ne zbog ičega onda zbog same boje kože, lakše asimilirati u društvo.Roy napominje i kako 25 posto fundamentalista čine ljudi koji su se preobratili na Islam bez ikakvog prijašnjeg kulturnog konteksta, ali i kako su imigranti treće generacije obično puno bolje integrirani u europska društva te čine manje od 15 posto džihadista
Kako su 60-ih, 70-ih i 80-ih imigranti kroz svoja radna mjesta i zajednice dolazili u kontakt sa raznim sindikatima te radničkim i društvenim pokretima njihova aktivacija u istima je postala veliki problem za vlast. Aktivist za pitanja zatvorenika alžirskog podrijetla, Hafed Bentoman, inače i sam nekadašnji zatvorenik i osnivač mjesečnika L'Envolée posvećenog pravima zatvorenika, ističe kako su vlasti 90-ih poticale islamizaciju zatvorenika jer je ona uvodila mir u zatvore. Zatvorenici se više ne bi bunili zbog kršenja njihovih ljudskih prava te ne bi zahtijevali bolje uvjete života već bi jednostavno skrušeno uzdahnuli: "sve je volja Alaha". Danas pak možemo čitati dugačke analize o tome kako su francuski zatvori regrutacijska mjesta za islamiste.
Francuska pak odgovara svojim "beskompromisnim" republikanizmom i sekularizmom. Dakako, sama vrijednost sekularizma 2017. godine ne bi trebao nikome biti upitna i odstupanje od nje je problem mnogih društava – npr. hrvatskog. No, određene vrijednosti i njihovo provođenje često ovisi o određenim kontekstima. Tako ne možemo negirati mizogenu i patrijarhalnu pozadinu hidžaba u islamu, ali ne možemo niti negirati kako zabrane na razini EU su isključivo plod šireg islamofobnog narativa. Također, francuski je republikanizam omogućio Nacionalnoj fronti Marine Le Pen da ublaži imidž stranke kao neo-fašističke, antisemitske i rasističke te da se predstavi kao nova Ivana Orleanska – braniteljica francuskog sekularizma.
Sasvim je sigurno kako je posrijedi veliki problem same integracije, ali i identitetske politike koja je označila Muslimane velikim M, gradeći islamski identitet kao upravo ono ja unutar njih i koje ih stavlja u direktan sukob sa ostalima. I uskoro su djeca počela promovirati upravo ono od čega su njihovi roditelji djelomice bježali. Naravno, ovi klinci ne žive nužno u skladu sa islamskih dogmama, pa tako konzumiraju alkohol i droge, promiskuitetni su te, pošto su lumpenizirani, bave se sitnim kriminalom.
Dakako, to nije spriječilo da usvoje određene druge "vrijednosti" religije poput mizoginije, patrijahata, potpune počinjenosti pojedinca "zajednici" itd. Pop kultura koja im se servira, počevši od glazbe pa nadalje, zajedno sa raznim religijskim i lokalnim vođama, policijskom represijom, rasizmom, onemogućavanjem pristupa političkim, društvenim i ekonomskim institucijama i servisima, kao i vojnim intervencijama na Bliskom istoku upravo promiče ovaj "sukob civilizacija". Zapadnoeuropski multikulturalizam je oduvijek bio krnji projekt kojeg u suštini nije pretjerano zanimala integracija imigranata u društvo. Zapravo, sustav je u većini slučajeva zahtijevao potpunu asimilaciju umjesto integracije
Ovdje je zanimljivo spomenuti film La journée de la jupe (2008.) u kojem Isabelle Adjani glumi učiteljicu u školi u jednom od ozloglašenih pariških predgrađa. Film je sam po sebi vrlo zanimljiv komentar na samu (ne)integraciju imigranata u francusko društvo, rasizam, ksenofobiju, odnos "etničkih Francuza" spram imigranata, ali i diskrepanciju između islama kao same religije i kao određenog kulturnog identiteta. Jedna scena tako prikazuje sukob dvojice učenika koji se oboje smatraju muslimanima, no na kraju se ispostavi da jedan od njih ne zna niti jednu molitvu te da ne prakticira islam uopće. Za njega je islam isključivo identitet koji ga povezuje s određenom zajednicom, ulicom i stavlja u sukob sa Francuskom koja je odgovorna za probleme s kojima se nalazi. Nažalost, film u svojoj analizi problema ne izlazi iz okvira francuskog republikanizma.
O postavljanju dijagnoze
Islamizam u Europi nije dijagnoza problema, on je jedan od simptoma. Simptom je veće društvene atomizacije, problema integracije, raspodjele resursa te europskog imperijalizma. Tako je većina europskih islamističkih terorista isticala sudjelovanje svojih država u bombardiranju ili ratnim operacijama u nekoj od država Bliskog Istoka. Na kraju krajeva,Jedna scena tako prikazuje sukob dvojice učenika koji se oboje smatraju muslimanima, no na kraju se ispostavi da jedan od njih ne zna niti jednu molitvu te da ne prakticira islam uopće. Za njega je islam isključivo identitet koji ga povezuje s određenom zajednicom, ulicom i stavlja u sukob sa Francuskom koja je odgovorna za probleme s kojima se nalazi teroristički napadi se upravo događaju u tim državama.
Bez intencije da se opravda bilo koji akt terorizma, može se ustvrditi kako upravo sistematsko sagledavanje problema – od korijena do krošnje – može jedino pridonijeti rješavanju problema. No, ono će za sobom uvijek povući i određena pitanja o političko-ekonomskom sustavu u kojem trenutno živimo. Upravo pravilnim postavljanjem pitanja, umjesto preduhitrenog traženja zaključaka i upiranja prstom, možemo postaviti i pravilnu dijagnozu problema. A ponekad je upravo to što nam je potrebno: pitati, a ne odgovarati – slušati, a ne urlikati.
Jer suprotno ni u kom slučaju ne vodi ka napretku društva i ideja humanizma i prosvjetiteljstva, već nas vodi natrag u identitetske sukobe civilizacija te aktualizaciju i oživljavanje zaostalih ideja koje ne bi trebale više postojati u 21. stoljeću.
__________________________________________________________________________________________
