Shvaćanje bioetike od kojega se ovdje polazi u sadržajnom se i metodološkom smislu protivi još uvijek postojećim tendencijama sužavanja pojma bioetike na (bio)medicinsku ili čak kliničku bioetiku, kao i onim tendencijama koje na bioetiku još uvijek gledaju kao na granu »primijenjene etike«. Glavne karakteristike tako shvaćene bioetike su multi-, inter- i transdisciplinarnost, pluriperspektivnost, te integrativnost. No, budući da se ovi izrazi danas često koriste rutinski i nereflektirano, nameće se zadaća njihova preciziranja i konkretiziranja u kontekstu promišljanja dosadašnjih dosega, aktualnog stanja i perspektiva bioetike. Pod tim se vidom ovdje postavlja pitanje što to bioetika integrira i može integrirati, te u kakve odnose stupa i može stupiti s drugim područjima ljudskoga mišljenja i djelovanja. Pitanje je, dakle, što zapravo znači model integrativne bioetike i na koji način može poslužiti kao model integrativnih rasprava u drugim sferama.
Što je to – bioetika?
Kao što sugerira i naslov izlaganja, ovdje će biti riječi o – bioetici. Stoga bi odmah na početku trebalo odrediti predmet, odnosno odgovoriti na pitanje: »Što je to – bioetika?«. No, odgovor na to jednostavno pitanje uopće nije jednostavan. Izraz »bioetika« kod različitih ljudi još uvijek budi različite asocijacije, a i kod onih koji vezano uz bioetiku imaju i nešto više od slobodnolebdećih asocijacija, »bioetika« nije jednoznačan pojam. Nema, naime, jedne definicije bioetike koja bi zadovoljila sve one koji se smatraju bioetičarima ili se bave problemima koje nazivaju bioetičkima. Upravo suprotno, postoji mnoštvo i, što je još važnije, mnoštvo različitih, nerijetko i međusobno suprotstavljenih definicija bioetike.
Činjenica da rasprave i neslaganja već i o samoj definiciji bioetike traju od njezina nastanka do danas, nesmanjenim intenzitetom – vrlo je indikativna. No, u razmatranje uzroka i posljedica toga ovdje neću moći opširnije ulaziti, nego ću navesti nekoliko primjera koji ilustriraju različita poimanja (ili samo-poimanja) bioetike.
U prvu grupu spadaju oni koji pod bioetikom podrazumijevaju uglavnom razmatranje problema vezanih uz kliničku praksu, zdravstvenu skrb, biologijska, biomedicinska i farmaceutska istraživanja, te njihovu primjenu. To bismo mogli nazvati užim, humanim, i to humanim biomedicinskim shvaćanjem bioetike, budući da u horizont tako shvaćene bioetike ne ulaze ona pitanja koja nisu neposredno vezana uz ljudsko zdravlje, kao ni pitanja vezana uz druga živa bića i prirodu u cjelini.
Na tom tragu nastaje veliki broj ad hoc definicija bioetike, koje možemo pronaći u različitim Internet-enciklopedijama, dnevnim novinama, televizijskim emisijama itd. Ali takvo shvaćanje bioetike prisutno je i kod nekih koji su se pitanjem određenja bioetike vrlo ozbiljno bavili. Tako, primjerice, Daniel Callahan, jedan od pionira bioetike, smatra bioetiku »mjestom na kojem se opći interes za etiku susreće s medicinskim stručnjacima«. Tom Beauchamp i James Childress, u svojoj glasovitoj knjizi Principi biomedicinske etike, bioetiku također izjednačavaju s biomedicinskom etikom. To čine i Peter Singer i Helga Kuhse, poznati filozofi i bioetičari, te urednici itekako utjecajnih zbornika Antologija bioetike i Priručnik za bioetiku.
K integrativnoj bioetici
Temeljni stav o potrebi jednog šireg shvaćanja bioetike predstavlja polazište za formuliranje onoga što ću nazvati – integrativnom bioetikom.
Glavne karakteristike tako shvaćene bioetike mogu se sažeti kroz pojmove multi-, inter- i transdisciplinarnosti, pluriperspektivnosti, te integrativnosti. No, prije nego ponudim njihovo objašnjenje, napravit ću jedan kraći ekskurs.
Pojmovi multidisciplinarnosti, interdisciplinarnosti, transdisciplinarnosti, pluralizma, pluriperspektivizma (a i mnoštvo drugih pojmova koji nose prefikse multi-, pluri-, inter-, trans-) često se – a možda i većinom – koriste rutinski i nereflektirano. Naime, ove i ovakve riječi često se, zbog svoje zavodljivosti, koriste kao »riječi-kišobrani«, kao »riječi-isprike«, kao »riječi-krinke« – ispod kojih, iza kojih ili u koje stane sve-i-svašta, a zapravo – ništa.
Njihovu intenzivnu upotrebu u teorijskim diskursima i javnoj komunikaciji, odnosno njihovo obesmišljavanje, dobro ilustrira jedna pošalica iz »dejtonske« Bosne i Hercegovine. Naime, činjenica da je BiH multi-kulturalna, multi-etnička, multi-religijska, multi-konfesionalna, multi-ovo i multi-ono zajednica, toliko je ponavljana – u različitim kontekstima; i kad je potrebno i (uglavnom) kad nije – da je njezina upotreba gotovo potpuno operirana od sadržaja. Inzistiranje na takvim karakterizacijama (koje je, napomenut ću, sve jače što je udaljenije od društvenog realiteta), netko duhovit je jednom ironizirao ustvrdivši da je BiH multi-kulturalna, multi-etnička, multi-religijska, multi-konfesionalna, te – multi-vitaminska država.
Ova doskočica upućuje na nešto važno: nereflektirana a intenzivna upotreba izvorno reflektiranih pojmova vodi njihovom obesmišljavanju. No, protiv obesmišljavanja pojmova njihovom intenzivnom upotrebom ne treba se boriti manje intenzivnom, nego reflektiranom upotrebom. Protiv prazne forme – sadržajem; protiv praznih pojmova – njihovim suočavanjem s realitetom, te pokušajem da se kroz njih taj realitet bolje shvati i eventualno mijenja. Pitanje je, dakle: multi-, pluri-, inter-, trans- čega/koga? Na koji način? S kojim ciljem?
Za multi-, pluri-, inter- i trans- u bioetici – to znači da ove pojmove treba precizirati i konkretizirati u kontekstu promišljanja dosadašnjih dosega, aktualnog stanja i perspektiva bioetike.
Multidisciplinarnost bi tako u bioetičkom kontekstu značila – okupljanje svih ljudskih znanosti i djelatnosti relevantnih za bioetička pitanja; interdisciplinarnost, pak, poticanje dijaloga i iznalaženje modusa za suradnju svih disciplina; a transdisciplinarnost – nadilaženje međusobnih razlika, odnosno objedinjavanje različitostî u jedinstvenom, bioetičkom pogledu, fokusiranom na pitanja koja ne mogu biti proniknuta iz perspektive jedne znanosti ili jednog područja. To već uvodi u igru pojam pluriperspektivnosti, ali pluriperspektivnost bi podrazumijevala objedinjavanje i dijaloško posredovanje ne samo znanstvenih, nego i ne-znanstvenih, odnosno izvan-znanstvenih prinosa, uključujući različite misaone i kulturne tradicije, odnosno različite poglede koji počivaju kulturnim, religijskim, političkim i inim posebnostima.
No, bioetika se ne bi smjela zadovoljiti pukim mehaničkim okupljanjem različitih disciplinarnih i svjetonazorskih pogleda, nego bi trebala težiti zbiljskoj integraciji, izradi jedinstvene platforme za raspravu o etičkim problemima vezanima uz život – u cjelini i u svim kontekstualno odredivim nijansama. Integrativnost bi stoga trebala označavati zadaću (odnosno sposobnost) bioetike da sve različitosti, o kojima je bilo riječi, okupi u jedinstveni bioetički pogled, radije negoli u disciplinarni i disciplinirani znanstveni okvir. Prije se, dakle, radi o promoviranju bioetičkog pogleda u različitim disciplinama i pristupima, negoli o utjerivanju različitih partikularnih pogleda u jedan, bioetički disciplinarni kalup. Također, prije se radi o tome da bi bioetika trebala ponuditi orijentaciju za odgovaranje na neke od ključnih problema čovječanstva i Planete, negoli utvrditi konačne objektivne istine o biosu. Pružanje orijentacije, te njegovanje i artikuliranje rastućeg bioetičkog senzibiliteta stoga bi bili ključni ciljevi integrativne bioetike, a njezina pretpostavka je integriranje različitih (i svih) tema i problema vezanih uz bios, kao i integriranje različitih (i svih) pristupa tim temama i problemima.
Bioetička integracija tema (koju ću nazvati horizontalnom integracijom) – znači, prije svega, integriranje onih tema koje se tiču ljudskoga svijeta s onim temama koje se tiču ne-ljudskih oblika života, biljaka i životinja, odnosno prirode u cjelini. Tematska integracija znači, dakle, premošćivanje jaza između tzv. humane i tzv. naturalne bioetike.
Što se tiče bioetičke integracije pristupâ (koju ću nazvati vertikalnom integracijom) – valja reći da narav bioetičkih problema i narav bioetike (naravno, ukoliko ju se shvati na prethodno eksplicirani način) ne dopuštaju zatvaranje u okvire pojedinih disciplina i pristupa. Štoviše, u bioetici dolazi do izražaja ono što bi zapravo trebalo biti slučaj u svakoj refleksiji: da treba slijediti put od problemâ prema konceptualizaciji, od problemâ prema traženju primjerenih pristupa i orijentacije, a ne obrnuto, i svakako ne u smislu jedne kazuistike.
S druge strane, potreba za jednom integrativnom bioetikom jasnija je što je jasniji uvid da se čovječanstvo nalazi na pragu jedne nove, post-tehnoznanstvene epohe, koju obilježava novi, drugačiji odnos prema znanosti i tehnologiji, te prema ideji neograničenog i besciljnog znanstveno-tehnološkog napretka, kao i novi i drugačiji odnos prema životu, odnosno svijetu živoga. Novovrsna pitanja zahtijevaju i novovrsne odgovore, a bioetika, u integrativnom smislu, ima kapacitet da na njih pruži orijentacijski valjane odgovore.
Kako sam već istaknuo, bioetika ne bi smjela biti poimana kao sub-disciplina filozofijske etike, ali filozofija i filozofijska etika – zbog svojih inherentnih integrativnih značajki – imaju u bioetici naglašenu ulogu, što nije u suprotnosti s metodološkim načelom transdisciplinarnosti i pluriperspektivnosti. Naime, čvršća podloga i precizniji aparat bioetičke rasprave ne mogu biti osigurani bez pomoći filozofije. Jedino se uz pomoć filozofije može prirediti pojmovni aparat za bioetičku raspravu i jedino filozofija može pružiti konceptualnu podlogu i okvir za tu raspravu, odnosno konceptualizirati transdisciplinarnost, pluriperspektivnost i integrativnost. Pritom ova filozofikacija bioetike, odnosno filozofijski osviještena bioetika, ni u kojem slučaju ne znači »prisvajanje« bioetike od strane filozofije, tretiranje bioetike kao sub-sub-discipline filozofijske etike, od kojega nikakve koristi ne bi imala niti filozofija niti bioetika.
Osim rečene filozofikacije bioetike – a s obzirom na odnos između bioetike i filozofije – važnom zadaćom smatram i svojevrsnu bioeticizaciju filozofije. To znači: aktiviranje potencijala etičke, odnosno filozofijske misli (prvenstveno one euro-kontinentalne) u bioetičkim okvirima, odnosno bioetički motiviranu reinterpretaciju značajnijih koncepcija u povijesti filozofije, kako bi se (i u metodološkom i u sadržajnom smislu) proširila i produbila bioetička rasprava. Ovdje ću samo spomenuti mogućnost tematiziranja Aristotelove integrativne trijade znanja i znanosti (posebice praktičko-filozofijske trijade) u svjetlu integrativne bioetike, pri čemu od pomoći može biti i Hösleova aktualizacija Aristotela u kontekstu filozofije ekološke krize. Ekspliciranje ovog pothvata smatram, pak, zadaćom jednog budućeg rada.
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
(Multi-, pluri-, inter-, trans-, u bioetici i oko nje bio je prilog Hrvoja Jurića na simpoziju Filozofija i pluralizam koji je 24. i 25. studenog 2005. godine bio održan u Zagrebu, u organizaciji Hrvatskog filozofskog društva. Autor je mlađi asistent na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, op. ur.)
(Foto-portret Hrvoja Jurića: Marina Kelava)
