Sedamnaesti veljače hala ispred sudnice br. 3 Palate pravde u Beogradu bila je ispunjena sa oko dvjesto anarhista/ica, anti-autoritaraca/ki, ljevičara/ki, aktivista/ca civilnog društva i naravno, prijatelja/ica i rodbine. Svi oni došli iskazati svoju solidarnost s optuženima i svjedočiti kako će završiti jedan od najapsurdnijih i najjeftinijih slučajeva "međunarodnog terorizma" odnosno državne represije nad emancipatorskim društvenim pokretima. Sudnica br. 3 nije imala kapacitet da primi svu ovu javnost i već par dana unaprijed moglo se pretpostaviti kako će izgledati situacija. No, unatoč apelima s raznih strana veća sudnica nije određena.
Unutar sudnice br. 3 cijeli je proces ročišta više ličio na predstavu nego na proces suđenja. Prizori iz američkih serijala u kojima se žestoko prevrću argumenti tužioca i obrane ovdje su bili strani jer se uostalom ni nije imalo što spasiti - stvar je na samom početku već bila jasna! Tako je i sama predstavnica tužilaštva nakon čitanja optužnice sjela te se tokom cijelog procesa doslovno nije ni oglasila. Riječ se na ovom suđenju nije vodila između tužilaštva i obrane (kao u serijalima), nego između glavnog suca Dragomira Gerasimovića koji pokušavao koliko toliko sačuvati optužnicu, i obrane koja se borila da se u zapisnik unesu svi oni "propušteni" detalji istrage - naravno oni koji su osuđenicima išli u prilog.
To se moglo vidjeti tokom svjedočanstava optuženih. Petero optuženih je ostalo pri svojim prvobitnim izjavama, ali su ih u mnogome revidirali, a šesti Ivan Savić, napokon je dobio priliku da progovori o državnom nasilju i represiji nad njime. Naime, Ivan Savić je naveo kako nema veze sa optuženima te da ih faktički ne poznaje, osim Ratibora Trivunca s kojim je svega nekoliko puta telefonski razgovarao i jednom se nakratko sreo. U trenutku kada su anarhisti bili uhićeni bio je na godišnjem odmoru u Grčkoj, te se, pročitavši svoje ime u novinama, sam prijavio srpskoj policiji odmah nakon prelaska granice. Iz policijske je postaje odmah bio prebačen u Centralni zatvor u Beogradu gdje su mu četvorica uniformiranih policajaca prijetili, batinali ga i vršili torturu nad njime.
"Bio sam maltretiran i prinuđen da potpišem dokument čiji sadržaj nisam ni pročitao, ali mi je neki Raša sa brojem 0237, rekao da je od više vlasti došlo naređenje da moram da potpišem da sam sa dve defanzivne bombe hteo da ubijem grčkog konzula. Ja sam to potpisao na dva mesta na istom listu papira jer mi je taj Raša oko vrata stavio vezicu koja se nalazila na pendreku i okretanjem mi je stezao oko vrata. Drugi pripadnik obezbeđenja je vezao moj kaiš za prozorsku rešetku, obavio mi kaiš oko vrata i tako pokušao da me podigne.", naveo je Savić. Unatoč činjenici da je već u istražnom postupku svjedočio o ovoj torturi, istražni je sudac samo mutno naveo da mu je iznuđivano priznanje, a u kasnijim je spisima ta izjava isparila. Na ovom se ročištu obrana Savića oštro borila da se njegovo svjedočanstvo ponovno unese u zapisnik.
Njegovo je svjedočanstvo možda najbolje, ali na najmračniji način, pokazalo fabrikaciju cijelog ovog slučaja i optužnice u kojoj se država nije lišavala da upotrijebi svoje najrepresivnije metode kako bi spasila slučaj "međunarodnog terorizma od osamnaest eura" - i to lažima, zatvaranjem i optužbom nevinog čovjeka. Kada već nakon prvobitnih ispitivanja nije imala dokaze trebala ih je jednostavno stvoriti - fabricirati. Fabrikacija slučaja mogla se vidjeti i u drugim svjedočanstvima.
Kao i ostali osuđeni pripadnici Anarho-sindikalističke inicijative (ASI), i Sanja je tvrdila kako njihova akcija nikako nije "teroristička", niti da je postojao plan da se napadne ambasada, a još manje da se ona zapali. Navela je kako je plan bio da se kokteli bace na trotoar ispred ambasade, i to ponajprije kako se ne bi izazvala veća šteta. Cilj je bila simbolička akcija. Čak i tako zamišljena, akcija im nije uspjela jer su im se u međuvremenu rasule kese i jedna se boca razbila, dok je drugi koktel ugašen u zraku, a na kraju se izazvala manja vatra koju je ostao kontrolirati Ivan Vulović i koju je jedan od promatrača kasnije ugasio golom rukom.
Kako ova akcija ne može biti terorizam govori i činjenica da su počinitelji izričito pazili da ne dođe do civilnih žrtava. Počinitelji su tako dva sata sjedili u školskom dvorištu ispred ambasade i to iz razloga jer su čekali pogodno vrijeme kada nema prolaznika i kada je sigurno da nitko ne može nastradati. Ovakva obazirljivost na okolnosti i cijenu napada ne postoji de facto ni u jednim terorističkim napadima, ali niti i u raznim praksama državnog terora u kojem se ti gubitci jednostavno svode pod statističke "kolateralne žrtve". Ako je ova akcija igdje bila pomno osmišljena onda je to bila upravo u ovom aspektu.
Međutim, kao što je isfabriciralo poznanstvo i suučešće Savića i Mitrovića tužiteljstvo je isto tako ignoriralo ovakvo davanje iskaza, koje jasno pokazuje kao se radi o primjeru direktne (simboličke) akcije, a ne o terorizmu.
Uostalom, ovakav je primjer direktne akcije samo pravilo koje je, ironično, potvrdila i sama statistika Europola kada se radi o "ljevičarskom terorizmu" - a to je da je broj žrtava ravan nuli.
Farsa optužnice za "međunarodni terorizam" doživjela je svoj vrhunac u trenutku kada je i sama predstavnica tužiteljstva zatražila trenutno puštanje optuženih na slobodu. Sucu tako nije ostalo ništa drugo nego da prihvati zahtjev obrane i tužiteljstva što je izazvalo ovacije i oduševljenje u sudnici koji, ovaj put, srećom, nisu izazvali sankcije "ometanja pravde". I na kraju se sve završilo smiješno: sudac, naime, nije promijenio optužnicu pa će tako optuženi sljedećih mjesec dana do novog ročišta živjeti kao valjda jedini "međunarodni teroristi" koji se brane sa slobode i slobodno šeću gradom. Sistem je opet izrugao samoga sebe i svoju licemjernost, i nesvjestan semantičnih, pravnih i političkih kontradikcija svojih zakona i praksi.
Međutim, kao što je naveo branitelj Trivunca, Srđa Popović, stvar je izrazito politička i ozbiljna te oslobođenje nije gotova stvar. Anarhisti, naravno, nisu, niti su ikada bili teroristi, ali zato je država još jednom izvela teror i represiju. Izmjenjivanje optužnice dan nakon uhićenja, prijetnje i krivotvorenja izjava, te na kraju otimanje i mučenje potpuno nepoznate osobe i to zbog zapovijedi "odozgo" jasno pokazuju svu brutalnost mjera do kojih je država sposobna ići kako bi ostvarila neki cilj. Koji su to ciljevi i motivi bili iza ovog slučaja? Tko je i zašto naredio ovakvo nešto? Je li to izraz samo političke i pravne nepismenosti ili "greške" države? Ili je intencija dublja i politička? Ta pitanja, za sada, a možda i zauvijek, ostanu mjesto spekulacije. Za razliku od izjava ovih ljudi radnje i represija države možda nikada ne postanu javni.
I tu se vraćamo na početak priče, na motivacije cijelog ovog simboličkog akta, odnosno na ono što je bi trebao i biti smisao i značenje cijele ove priče. A to je sljedeće: skretanje pozornosti i akt solidarnosti sa političkim zatvorenikom Iliopulusom koji je štrajkao glađu. On je bio zadnji zatvoreni pripadnik grčkog spontanog narodnog ustanka u prosincu 2008. godine koji je nastao kao kulminacija svakodnevne represije države i kapitala kada su policijski službenici ubili šesnaestogodišnjeg mladića. Ono što se ovom optužnicom diskurzivno prikrivalo jest jedna upravo humanistička gesta - solidarnost sa svima onima koji su ustali protiv iste te državne represije; solidarnost sa studentima, radnicima, imigrantima i emamcipatorskim društvenim pokretima u Grčkoj. Slučaj "međunarodnog terorizma" jest akt protiv grčke države i to iz solidarnosti sa grčkim narodom. Takva kvalifikacija za takav čin samo pokazuje na čijoj je strani srpska (ali i svaka druga) država - strani onih koji nas izrabljuju i iskorištavaju. Time je država opet, još jednom, pokazala svoju historijsku, a čini se i suvremenu ulogu.