Luda kuća performansa

Svoj prvi performans Siniša Labrović izveo je 2000. godine u rodnom Sinju, zamatajući rane na miniranom partizanskom spomeniku u središtu grada. U to vrijeme bio je to i jedan od rijetkih radova nekog suvremenog umjetnika iz Hrvatske koji se uopće kritički osvrnuo na ratne i mračne devedesete. Bitno veću vidljivost ostvario je ubrzo jednim od ranijih radova kada je u sklopu Operacije grad u napuštenoj tvornici Arko-Badel u zagrebačkoj Šubićevoj ulici naselio stado ovaca predstavljeno kao reality show, odnosno komentar na Big Brother.

Od onda do danas, taj je po vokaciji profesor književnosti izveo čitav niz umjetničkih reakcija na društvenu stvarnost opterećenu nazadnjaštvom, korupcijom i klijentelizmom u zemlji s jednim od uvjerljivo najmanjih proračuna za kulturu u Europskoj uniji. Kustosica Nataša Bodrožić nazvat će ga i "narodnim umjetnikom". Od prošle godine, Siniša Labrović preselio je u Berlin. O tom životnom potezu, novom gradu i aktualnim preokupacijama govori za H-Alter.

Stvarnost u pravilu inzistira na sebi. U profesionalnom smislu, potpuni zaokret prema umjetnosti za vas se dogodio 2000. godine, a čitav vaš dosadašnji opus bitno je obilježavala hrvatska politička zbilja. Postoje li kod vas neke razlike u umjetničkom djelovanju sada kad živite u Berlinu?Hrvatska mi je neodoljiva kao horor film s čijim likovima ste se na početku identificirali, a da niste ni znali da je film horor pa kasnije osjećate moralnu obavezu da nastavite gledati i navijati za njih, premda znate da je mala šansa da će im to pomoći jer je režija u tuđim rukama

U Berlinu je bilo vrlo malo moga umjetničkog djelovanja. Ne znam što donosi budućnost, da li polagano gašenje mog umjetničkog angažmana ili se radi o završetku jednog ciklusa. Svakodnevica koja bi u sebi nosila tragove procesa dužega trajanja, a što je bila osnova moga rada u Hrvatskoj, zasad mi izmiče u Njemačkoj jer ne govorim njemački jezik. Trenutno se osjećam iskopčano, što bi moglo biti sjajno ako ne završi depresijom. Postoji i druga mogućnost, da se prebacim na univerzalni engleski, ali od takvoga puta zasad zazirem.

Osjećam se lokalcem, volim sudjelovati u procesima koji se događaju sada i ovdje i kušati ima li u njima općeg potencijala. Ako pogledamo unatrag, nadam se da će dio moga rada kojim sam draškao hrvatski fašizam ostati lokalna bizarnost, a ne najava nešto šire europske i/ili svjetske priče, za što postoje sve veće šanse.

Kakve ste radove do sad izveli u Njemačkoj?

Zasad sam izveo performans Betteln (Prosjačenje) u kojemu sam s transparentom - na kojemu je, prevedeno s Ali ne sliči Berlin samo Sinju jer velegradovi se lako poklapaju. U Berlinu sam našao i kruh koji je okusa i miriše kao onaj u djetinjstvu ispod peke. Tako sam se ovdje, umjesto u budućnosti, našao u svojim Labrovićima od nekadnjemačkoga, pisalo "Zovem se Siniša Labrović, imam 54 godine. Siromašan sam performer koji je nedavno iz Hrvatske pobjegao u Berlin. Kolegica Martina Mezak mi je rekla da je jako važno pojaviti se u njemačkim medijima i da je nakon toga uspjeh siguran. Zato Vas molim da objavite vijest o ovom performansu. S fotografijom, ako je moguće. Molim Vas, budite milosrdni. Hvala najljepša!" - stajao ispred njemačkih medijskih kuća Neues Deutschland, Axel Springer, Tageszeitung, Der Spiegel i Deutsche Welle.

U pravilu ste vi taj koji iznenađuje, posebno kad radove izvodite u javnom prostoru. No, postoji li neka situacija ili situacije u kojima je vas iznenadila publika, neka reakcija na to što ste izveli?

Kod izvedbe sam imao sreću da je to bio zasad najružniji dan otkad sam došao, s puno vjetra i nešto kiše. Reakcije publike su bile suzdržane,Ako pogledamo unatrag, nadam se da će dio moga rada kojim sam draškao hrvatski fašizam ostati lokalna bizarnost, a ne najava nešto šire europske i/ili svjetske priče, za što postoje sve veće šanse ponetko bi se zaustavio i nasmijao pročitanome, vrlo malo ih je ušlo u dijalog što, kako i zašto, a pred većinom medijskih kuća sam zamoljen da se udaljim s njihovoga privatnoga zemljišta uz prijetnju zvanja policije.

Nije me iznenadilo, ali je vrijedno zamjedbe da je najžešći u inzistiranju da se udaljim s njihovoga privatnoga vlasništva bio čuvar Neues Deutschlanda, nekadašnjega glavnoga novinskoga organa Jedinstvene socijalističke partije DDR-a. Kao što se kod nas komunistička ološ brzo prešaltala na nacionalizam i sklopila pakt s ustašama, tako su ovdje sjajno usvojili princip svete nedodirljivosti privatnoga vlasništva.

U Berlinu je upravo u tijeku osnivanje Kuće performansa. Možete li zamisliti nešto slično u Hrvatskoj?

Možda ako bi se na početku dodao pridjev "luda", a da njena namjena ne bude niti praćenje žive scene niti eventualna muzealizacija i historizacija prošlosti performansa, nego spremanje performera na sigurno, daleko od očiju javnosti. Mislim da bi takva Luda kuća performera dobila podršku i javnih institucija i većine kulturne i ine javnosti.

Što mislite o Berlinu? Po čemu je vama taj grad zanimljiv?

Berlin je divan, opušten, šarolik, miroljubiv... U šetnji se čuje pet, šest jezika. Puno se živi na ulici, u parkovima, na terasama. Cio grad je Nije me iznenadilo, ali je vrijedno zamjedbe da je najžešći u inzistiranju da se udaljim s njihovoga privatnoga vlasništva bio čuvar Neues Deutschlanda, nekadašnjega glavnoga novinskoga organa Jedinstvene socijalističke partije DDR-a. Kao što se kod nas komunistička ološ brzo prešaltala na nacionalizam i sklopila pakt s ustašama, tako su ovdje sjajno usvojili princip svete nedodirljivosti privatnoga vlasništvapremrežen biciklističkim stazama i ogroman broj ljudi je na biciklima pa su i meni ispunjeni tinejdžerski snovi, samo ne u vidu ponice, nego nešto mlađeg modela kojeg mi je poklonio Ognjen Sviličić. Uz tvrdu dušu, sada mi je i dupe okorjelo. Naravno, nevjerojatan je opseg kulturne ponude. Ljudi su ljubazni, voljni pomoći. Grad je pun umjetnika i kreativaca iz postjugoslavenskih zemalja, a čini se kao da nitko od njih ne daje ni grama za mržnju koja okužuje zemlje iz kojih su pobjegli, nego surađuju, pomažu i druže se.

Imaju li Sinj i Berlin neke dodirne točke?

Naravno, veliki je broj dodirnih točaka, ali ovdje bih naveo instituciju "zadruge". Dakle, u Sinju i okolici to je dućan, mala prodavaonica osnovnih potrepština ispred koje muškarci stoje ili sjede i piju pivo, filozofiraju o politici, nogometu i lošem vremenu, ponegdje i kartaju, a ako je prostora, zaigraju se i balote. Ovdje se zadruga zove spetkauf, a u ponudi je veća ponuda pića, grickalica i cigareta, ponekad hrane. Speti, kako mu se tepa, radi 24 sata, a njegovi privrženici također stoje ili sjede za skromnim klupama, druže se i utažuju vječnu žeđ zajedništva.

Ali ne sliči Berlin samo Sinju jer velegradovi se lako poklapaju. U Berlinu sam našao i kruh koji je okusa i miriše kao onaj u djetinjstvu ispod peke. Tako sam se ovdje, umjesto u budućnosti, našao u svojim Labrovićima od nekad, a zaplakao sam od prustovskog ganuća umjesto od dima s komina.

Pjesnik Aleksandar Hut Kono jednom je opisao Hrvatsku kao zemlju u kolektivnoj psihozi. Stvarno stanje stvari zapravo se najbolje vidi s distance. U Berlin ste preselili krajem 2018. godine. Kako sad, s odmakom, gledate na zemlju iz koje ste na neki način bili primorani otići?

Hrvatska mi je neodoljiva kao horor film s čijim likovima ste se na početku identificirali, a da niste ni znali da je film horor pa kasnije osjećate moralnu obavezu da nastavite gledati i navijati za njih, premda znate da je mala šansa da će im to pomoći jer je režija u tuđim rukama. Gdje god se okrenete, stvari su bizarne, sulude. Citirat ću dvije friške Facebook objave uz foto albume Festivala glumca u Vinkovcima: "Misa za glumce i druženje kod mons. Tadije Pranjića" i "Prijem u vojarni Bosut". Jedinstvo poštene inteligencije, partije i armije nikad nije bilo jače. A narod hlapi.

Na čemu sad radite?

U Dioklecijanovim podrumima u Splitu 18. svibnja otvara se izložba Tijelo koje gori na kojoj sudjelujem radom Perpetuum mobile. S radom Speti, kako mu se tepa, radi 24 sata, a njegovi privrženici također stoje ili sjede za skromnim klupama, druže se i utažuju vječnu žeđ zajedništvaRecept trebao bih sudjelovati na izložbi Neka jedu kolače – Motiv hrane u hrvatskoj umjetnosti XX. I XXI. stoljeća u Umjetničkom paviljonu, otvorenje je 21. svibnja. Kustos sam porečkog Annala koje nosi naziv Da nam živi, živi rat pa privodimo kraju pripreme. Otvorenje je 13. lipnja, dođite!

Brzo nakon toga idem u Beč. Na Institutu za povijest umjetnosti s grupom studenata profesorice Noit Banai pripremam audio instalaciju naziva I am here, but I don't know where povodom konferencije Critical Inventory: Towards a Methodology of Contemoprary Art History.