U ovoj zemlji izgleda da takozvani "ljevičari" skoro uvijek služe kao strašila za ljudstvo. Čak i nakon toliko godina od npr. NOB-a, i pada Jugoslavije, oni su i dalje dežurna strašila. Skoro da nema stvari za koju nisu bili okrivljeni. Na nivou prakse optužuje ih se, skoro pa sve redom, za manipulaciju ljudstvom (posebice hrvatskim narodom), najgore zločine raznih diktatora i autoritaraca koji su se, poput mnogih drugih, kitili plaštom slobode i emancipacije; na kulturno-ideološkom nivou oni služe kao glavni krivci za neprijateljstvo prema naciji, opadanje morala, raspad obitelji, nasilje i tako dalje i tako redom.
Sjetimo se samo primjera od prije godinu dana kada su studenti nanovo okupirali svoje fakultete i kada su ih dežurni medijski think-tankovi osudili za "ljevičartsvo" i prozvali za teroriziranje "onih koji žele učiti". Oni najgori među ljevičarima posebice su "komunisti" čija riječ skoro pa po defaultu budi asocijacije Staljina, Tita ili već nekog drugog u koga se mogu proicirati sva zla svijeta. Bilo da su bili sudionici tih događanja ili ne, oni su svejedno krivi.
Epilog suda dobio je jasne odrednice: referendum ne samo da nije potreban, nego je i opasan, on je potencijalno nasilnički čin društva protiv države
No "komunizam" operira ustvari kao isprazan, a duboko hegemonijski marker kojim se nekoga može olako diskvalificirati. U tom je smislu njegovo značenje u "javnosti" izrazito usko - jer tamo on skoro pa ni ne smije označavati recimo konkretnu praksu minulog i živog radničkog pokreta, nastalu u konkretnim borbama radnika za veća prava i promjenu, praksu i arhivu izgrađenu od strane tzv. "običnih ljudi" koji su kao takvi i činili jednu cijelu generaciju naše povijesti. Značenje ne smije izmaknuti i doći na praksu onih ljudi koji su na kraju i sami postali "gubitnici" pod vodstvom crvene buržoazije u čijoj su se ideološkoj retorici simboli borbe tih ljudi okrenuli protiv njih samih. U "javnosti" - komunizam = tiranija.
Ni sa drugim markerima - poput "socijalista" - nije puno bolje. Upravo se jedna takva poruka poslala i tokom zadnjeg objavljivanja Komunističkog manifesta u Hrvatskoj, kada se nije izostavilo prišiti Marxu (pa tako i njegovim analizima) "krivicu" za događaje koji su se odigirali nakon njegove smrti, naravno za sve ono najgore.
A što nam danas, na primjer, može reći jedan Komunistički manifest? Što nam mogu reći analize koje je i dobar dio akademske elite "otpisao" kao zastarjele, promašene i ideološke foskule, ističući kako su to "ekonomsko redukcijske" teze i kako danas država ipak ima autonomiju do kapitala (pa tako i onu da ga ograničava), odnosno nije samo njegova produžena ruka? Što nam mogu reći te analize u kontekstu "novog-svetog-govora" političara o metafizičkoj objektivnoj "vladavini prava"? Što nam one mogu reći na primjeru (samo jednog) isječku jučerašnje hrvatske (političke) stvarnosti - odlukom Ustavnog suda da se referendum o ZOR-u neće održati i povratkom Ive Sanadera u Sabor?
Prekučer je tako Ustavni sud - najveća institucija "pravne države" - jednoglasno (=konsenzusom) odlučio kako se referendum o izmjenama Zakona o radu ipak neće održati. Kako bi se sve izvelo na "način spektakla" pozvali su se i novinari da prate izglasavanje, pa neka ljudstvo vidi kojim se velikim odlukama bave objektivne i ozbiljne glave "pravnog poretka". U obrazloženju svoje odluke Ustavni je sud ponajprije rekao kako nema formalne potrebe za referendumom jer se izmjena ZOR-a (a ne treba sumnjati da je to učinjeno upravo pod "pritiskom" ljudstva) povukla iz procedure, te je tako i sam refendum izgubio smisao. Formalno je tako i prekinuta jedna inicijativa kojoj je legitimitet dalo više od sedamsto tisuća ljudi i završena priča oko "prvog hrvatskog referenduma".
"Najveća institucija pravnog poretka" pozicionirala se spram društvenih tendencija kojima smo svjedočili zadnjih godina - studentskih ustanaka, radničkih i seljačkih prosvjeda i svih ostalih inicijativa koje zazivaju promjenu
Međutim, u žaru samog sadržaja i simbolike referenduma, ni sam Ustavni sud nije mogao ostati "hladne i formalne glave" već se upustio u svoju vlastitu interpretaciju "dnevnih događaja" i legitimaciju svoje odluke. Na ovom mjestu već se jasno izašlo iz "domene prava" i upustilo u polje igara vrijednosti, stavova, ideologija i, dakako, političkih pozicija. Te su granice ionako već "fluidne", kako našim samim bivanjem u konkretnom svijetu, tako i na razini hijerarhija. Ustavni sud tako nije propustio izraziti stav kako smatra da bi se provođenje referenduma moglo zloupotrijebiti za izglasavanje o nekom drugom pitanju, a ne pitanju ZOR-a. No nije se ostalo na opasnosti od zlouporabe već se otišlo i dalje - samo provođenje referenduma, prema stavu ovih "hladnih i pravnih" glava moglo bi naime prouzrokavati nerede i masovne pobune ljudstva.
Pitanje kapitala u cijeloj ovoj priči oko Zakona o radu nigdje nije istaknuto ni spomenuto. Ali to, naravno, nije zato jer kapital za cijelu priču nije bitan, već zato jer se on, kako u očima Vlade tako i onima suda, jednostavno kao takav pretpostavlja
I kakve ovo sve na kraju ima sa (nekim) marksovskim pitanjima i analizama? Pomalo ironično, i nakon godina sustavnog zakopavanja "klasnog" (radničkog) pitanja, prvi referendum koji se trebao provesti nakon uspostave nove države trebao je biti onaj čija je sadržina pitanje "rada" - jedno od centralnih pitanja samoga Marxa (kojeg za potrebe ovog teksta možemo doživljavati i kao metaforu "običnih ljudi"). Nakon najave raznih referenduma sa pitanjem "nacionalne" sadržine (kao na primjer za ulazak u EU), pitanje koje se najbliže približilo svojem referendumskom ostvarenju trebalo je biti ono "sablasti" moderne Hrvatske pod čijim se kišobranom kriju svi oni njezini "gubitnici" - radnici koji gube radna mjesta, studenti koji se ne mogu školovati ako nemaju novaca, a čija je budućnost nakon fakulteta izrazito nepredvidiva i nesigurna, kao i pitanje hoće li, poput svojih roditelja, i oni imati svoju mirovinu, stan, zdravstveno osiguranje itd. Nizanje bi se moglo nastaviti.
Kada smo već kod rada kao marksovskog pitanja, neminovno se postavlja i pitanje druge strane odnosa u kojem rad (posebice onaj najamni) uopće i postoji - odnosno, pitanje kapitala. Pitanje kapitala u cijeloj ovoj priči oko Zakona o radu nigdje nije istaknuto ni spomenuto. Ali to, naravno, nije zato jer kapital za cijelu priču nije bitan, već zato jer se on, kako u očima Vlade tako i onima suda, jednostavno kao takav pretpostavlja. Način govora - diskurzivnog poretka - u kojoj se on ni ne spominje ustvari su prakse, posebice ako pristanemo na tezu o jeziku kao praksi, u kojima se kapital nanovo i uvijek iznova "naturalizira", a ako je potrebno treba ga se i ustavno braniti. Pokretanje pitanja o radu tako ni u jednom trenu nije potaknulo čak ni razmišljanje o samom pitanju kapitalizma.
I dok se marksovska paradigma sustavno negira i guši, nakon analize prekjučerašnjeg (samo jednog) isječka hrvatske stvarnosti mogli bismo utvrditi kako je ona, pa čak i u svojem najklasičnijem poimanju, udžbenički primjer za Marxa. Pozicioniranje suda na stranu države ustvari je jasno pokazalo aktualnost marksovske (komunističke) "optužbe" kako su "buržoasko pravo" i država ustvari produžene ruke kapitala. Iz marksovske perspektive, pa čak i u onoj naivnoj interpretaciji, kapital okreće svijet, a država i "buržoasko pravo" ga obranjuju. I ne samo da ga brane, već se čini se pretvaraju u njegove aktivne "menadžere, upravljače, i subjekte". Ako pogledamo iz "ptiče perspektive" čini se da je ona autonomna politička državna sfera (ako je ikada i postojala) bila samo val kada je konkretna borba običnih ljudi oko pitanja rada nametnula kompromis "socijalne države". U današnjoj kompoziciji, kada je radnički pokret (velikim djelom i sustavno) slomljen, više ne treba brinuti za "ljudsko lice kapitalizma" već država može (opet) postati "čisti" menadžer, naravno sa svojim udjelom u dobivenim profitima. Kada isti dan izlazi vijest kako je "građaninu Ivu Sanaderu" opet aktivan imunitet i kada se on, sada kao "nezvisni zastupnik", vraća u Sabor, lako se može zapitati i ono staro pitanje: Kome (u krajnjoj instanci i na bitnim pitanjima) služi država?
