Film prati samu Zytoon, koja je radijska voditeljica, i njezinu grupu prijatelja, od početka sukoba u Siriji 2011. godine. Te prve godine oni se pridružuju prosvjedima protiv predsjednika Bašara Al Asada, i počinju kontinuirano snimati svoje živote, male trenutke svakodnevice i velika događanja na ulicama. Kasnije će sve te snimke Zytoon u izbjeglištvu vući sa sobom preko granica, a u Turskoj će, uz pomoć Dalsgaarda, crvenom bojom obilježavati ono što je u konačnici završilo u ovom potresnom filmu.
Valja nam se uvijek sjetiti da, za razliku od bilo kojeg drugog showa na televiziji, Facebooku ili YouTubeu, u ratnom showu ljudi svakodnevno gube živote, domove, obitelji, prijatelje. I na kraju, kako kaže Zytoon, ostaje samo zločin. Pitanje je – tko je (sve) danas zločinac?
Početni aktivistički zanos prijatelja topi se kada shvate kako su i pobuna i pobunjenici višeznačnice, satkane između ostalog od malverzacija, pohlepe i raznolikih neplemenitih ciljeva. Promatramo kako svakodnevno postaju svjedoci nasilja, zatvaranja i pogibije. Zytoon napušta Damask i putuje do rodnog grada Zabadanija, a zatim i do Homsa i sjeverne Sirije, gdje dolazi do širenja ekstremizma. Sve oko sebe snima i skuplja snimke drugih.
Negdje na putu, u tih nekoliko ratnih godina, Zytoon gubi većinu prijatelja. Preko svih nasmiješenih lica koja upoznajemo na početku filma, sanjarskih očiju i živih razgovora – život baca zavjesu. Ostaje smrt, mrak i tišina. Ostaje samo, kako u filmu govori Zytoon – zločin. I taj zločin na sebe uzima različite forme. Neke raznesene bombama, neke iskopane među tisućama fotografija mučenih u Asadovim zatvorima (na slici u istom puloveru u kojem su se posljednji put vidjeli), neke jednostavno nestale – termin uglavnom korišten za "dok ih se ne pronađe mrtve".
Ovaj tekst ipak nije primarno posvećen analizi filma Ratni show, iako je nastao kao posljedica gledanja tog filma. Želim se pozabaviti mislima koje se provlače kroz film i ostaju duboko utisnute u tkivo gledatelja i gledateljica. Te dvije misli izuzetno su bitne za pitanje iz naslova ovog teksta – kako pisati o ratu?
Prva misao iz filma je - prva žrtva svakog rata je istina. Ako je prva žrtva svakog rata istina, logično je zaključiti da je prva žrtva svakog pisanja o ratu također istina. Ako u ratu nema (jedne, obuhvatne, potpune, prave) istine, kako istine može biti u izvještavanju u ratu? Kako onda pisati o ratu? Što da bude naš cilj, ako to već ne može biti istina? Je li naš zadatak, zadatak novinara, da umjesto iluzije o istini, ukazujemo na spektar laži i obmana koji se rađa u svakom ratu? O čemu uopće pišemo, što je rat? Smijemo li o ratu generalizirati i reći da rat nije satkan od istina i pobjeda, već od laži i zločina - u koje smo (na prevaru) uvučeni kroz narative o istini i pobjedi?
Trebali bismo dalje pokušati spoznati što je sve rat (još), kako bismo o njemu pisali pošteno. Koliko-toliko pošteno može biti naš cilj, kad već život pokazuje da je istinito i objektivno nemoguća misija.
Rat je i sve ono na drugu loptu. Kako piše palestinski pisac Khaled Juma u divnom tekstu Nevidljivi aspekti rata, najopasnija stvar u svakom ratu je često ono što ostaje nevidljivo, van tekstova, van fotografija, van razgovora. "Ako i preživite bombardiranje, uništena kuća je mjesto na kojem ste odrasli, u kojem su nastale vaše uspomene... Zar uništene uspomene s kojima smo odrasli nisu dio nas? Zar uništenje ovih mjesta ne bismo također trebali smatrati uništenjem dijela nas, kao što je slučaj s našim rukama, glavama, srcima?", piše Juma.Rat u Vijetnamu bio je tako prvi "rat iz dnevnog boravka", dok je rat u Siriji prvi "rat na društvenim mrežama". Taj rat danas pišemo svi mi - pametni telefoni i razne aplikacije neprestano mijenjaju matice i vijke sukoba diljem svijeta
S tim u vezi, Juma razlaže i problem geografskog gubitka pamćenja. "Kada mjesto s kojim ste povezani biva bombardirano i izbrisano s lica zemlje, godinama kasnije ne možete reći prijatelju 'ovdje sam se igrao' ili 'ovdje sam studirao' jer 'ovdje' više ne postoji. Izrael tako nastoji izbrisati našu povezanost sa zemljom", objašnjava. Sličan zaključak u svojoj pjesmi Viza donosi sirijski pjesnik Nizar Qabanni, kada utvrđuje kako njegova zemlja "više nije dio geografije".
Juma objašnjava i kako su nakon rata 2012. godine, ljudi u Gazi govorili da se nisu bojali tijekom rata, ali nakon što je rat završio – kontinuirano žive u strahu i osjećaju se loše. "Tijekom rata tijelo razvija obrambeni mehanizam, namijenjen za nošenje s opasnim situacijama, posebno ispred djece koju roditelji nastoje zaštititi. Nakon što opasna situacija završi, tijelo se prisjeća svega potisnutog i podsjeća na sav strah i zbunjenost odjednom", piše Juma. Rat je, dakle, i sve ono što nas preplavi nakon rata. Upravo je zato izbjeglicama često potrebna i posebna psihološka pomoć i podrška, a ne samo ono "bazično", poput smještaja i hrane.
Druga misao iz filma Ratni show je - rat je show. Danas, kada bitku u Mosulu možemo gledati na live streamu i za nju odabirati prigodne emotikone, kada na Twitteru možemo pratiti svakodnevicu djevojčice iz Alepa, kada ISIS redovno objavljuje videje na YouTubeu – ova misao je istinitija nego ikada. Danas je rat viralan. Kako pisati o ratu, kada je rat show – neprestana kreacija mnoštva, mnoštva kojemu ne možemo ući u trag, čije stope ne možemo pratiti, a činjeničnost ne stižemo provjeravati jer je jednostavno - previše svega, a premalo vremena?
Društveni mediji više nisu samo jedan od alata u sukobima, oni uvelike pomažu oblikovati i usmjeravati sukobe našeg vremena. Može se reći da su, u smislu ratne propagande, preuzeli primat od klasičnih medija, ali su, zbog masovnosti i raznolikosti korisnika te brojnih mogućnosti direktne interakcije, praksu propagande i značajno izmijenili, na načine koje još uvijek ne stižemo pomno analizirati.
Rat u Vijetnamu bio je tako prvi "rat iz dnevnog boravka", dok je rat u Siriji prvi "rat na društvenim mrežama". Taj rat danas pišemo svi mi - O čemu uopće pišemo, što je rat? Smijemo li o ratu generalizirati i reći da rat nije satkan od istina i pobjeda, već od laži i zločina - u koje smo (na prevaru) uvučeni kroz narative o istini i pobjedi?pametni telefoni i razne aplikacije neprestano mijenjaju matice i vijke sukoba diljem svijeta, a ponajviše onoga u Siriji, na svim razinama - od novačenja ratnika do izvještavanja u medijima. Ono što je posebno zabrinjavajuće jest da društveni mediji, zbog mogućnosti kreacije, usmjeravanja i "čišćenja" vlastitog virtualnog prostora, povećavaju jaz kroz utvrđivanje i produbljivanje narativa o "nama" i "njima". Takvi su narativi od posebne koristi, odnosno štete, u svim ratovima.
Ovo nije propovijedanje kontra društvenih mreža, jer su one naša realnost i lako se može naći dobar broj argumenata o pozitivnim stranama virtualne povezanosti – od koordinacije i organiziranja na lokalnoj razini, do inspiriranja globalnih prosvjeda i grassroots pokreta za bolje sutra. Međutim, valja nam stati i razmisliti kako postupamo s raznim ratnim informacijama – videjima, vijestima i fotografijama koje često brzo, na prvu, bez provjere, instinktivno i lančano dijelimo na društvenim mrežama.
Takva djelovanja nisu bez utjecaja, a posebice kada se radi o ratovima – trebamo razmišljati kako, kada i zašto želimo djelovati. Odgovornost danas više nije samo na velikim medijima, starim huškačima i propagandistima, odgovornost je na svima nama koji neprestano sudjelujemo u kreiranju, širenju i prosudbi različitih ratnih sadržaja na društvenim mrežama.
U filmu Ratni show dječak koji se u Homsu pojavljuje na prosvjedu za sekularnu Siriju i nosi transparent koji zaziva sekularnu demokraciju, u jednom trenutku se pridružuje povicima ekstremista koji s druge strane ulice zazivaju islamističku Siriju i prati ih kamera. Kada ga kolega koji stoji pokraj njega upozori da viče krive stvari, on odgovara da "samo želi biti na kameri". Društvene mreže ponekad funkcioniraju po istom principu – brojni korisnici/e "idu" tamo gdje je hajp i svi u konačnici samo žele nešto podijeliti. To je opasno, jer, iako je rat u svojim bizarnim formama i prezentacijama zaista show, to je samo jedna njegova odrednica.Društvene mreže ponekad funkcioniraju po istom principu – brojni korisnici/e "idu" tamo gdje je hajp i svi u konačnici samo žele nešto podijeliti. To je opasno, jer, iako je rat u svojim bizarnim formama i prezentacijama zaista show, to je samo jedna njegova odrednica
Kroz prizmu prosječnog konzumenta rata danas – ratno iskustvo biva lišeno svega osim te odrednice. Stoga je lako naviknuti se na (tuđe) ratove, pa čak i u njima na određeni način uživati, nalaziti ih zabavnim i zanimljivim sadržajem. Lako je napraviti odmak.
Valja nam se uvijek sjetiti da, za razliku od bilo kojeg drugog showa na televiziji, Facebooku ili YouTubeu, u ratnom showu ljudi svakodnevno gube živote, domove, obitelji, prijatelje. I na kraju, kako kaže Zytoon, ostaje samo zločin. Pitanje je – tko je (sve) danas zločinac?
