Politička narav, odnosno političko žongliranje pravima gej populacije - i to upravo kroz same političke akte države - sasvim je providna, tim prije što su sami akteri doslovno ostali isti
Završila je i prva beogradska parada ponosa. Utisci su, s obzirom na razne aspekte cijele priče u najmanju ruku ambivalentni. Sa jedne strane tu je činjenica o "historijskom" izlasku queer osoba na ulice, o njihovom simboličkom zauzimanju javnog prostora, prvoj kolektivnoj vidljivosti i jednoj banalnoj (a puno puta i nužnoj) poruci da su one tu i među nama - u društvu - te da zahtijevaju svoja prava. Ona ispunjava osjećajem ponosa. Sa druge strane, sama kompozicija i odigravanje cijele manifestacije ozbiljno umanjuje sreću i zadovoljstvo - geotoizirani queerovci, okruženi teškim policijskim snagama, bez prilike ikakvog susreta sa svojim sugrađanima (sa kojima bi trebali biti jednaki), sa jasnom i velikom granicom između geta i društva čime se nanovo, samo nekom drugom simbolikom, opet potvrđuje "politika ormara" kao centralna točka mnogih queer života. Pored toga tu je i "cijena" o kojoj su uglavnom pričali političari - eskalacija nasilja, više od stotinu hospitaliziranih policajaca i "huligana", spaljene zgrade političkih stranaka, napadnut ured nevladine udruge, polupan grad, i tako dalje, i tako i redom. Ali pride je ipak održan i to na paradoksalan način - s jedne strane tu je neminovni poziv na slobodu seksualnog i rodnog izražavanja, sa druge strane tu je neminovno represivni aparat države u svojoj punoj snazi, ovoga puta okrenut spram "fašista", što nam možda s neke osobne razine i može biti drago, iako je potrebno ne zaboraviti da to nije uvijek, te je čak u stvari i rijetko, njegova funkcija. Pitanje je i uvijek u kojem se kontekstu, dubokih društvenih konflikata naročito vidljivih u Srbiji, to nasilje države može lako upotrijebiti protiv ljudi u cjelini.
Jedini stari i nepromjenjeni akteri u cijeloj priči ostali su Srpska pravoslavna crkva (SPC) i fašističke grupe, mahom mladih i organiziranih huligana-fašista. Iako je dugo šutila, SPC na kraju je ipak dan prije pridea izvela "srpski porodični spektakl" i dala indirektni "blagoslov" mladim huliganima u zaštiti njihovih "porodičnih vrijednosti", pozivajući na apokaliptične slike u kojima su glavni krivci za sve na svijetu "Sodoma i Gomora" i koji kao takvi moraju biti zaustavljeni. Napadi na strateške ciljeve koje je policija teško mogla kontrolirati samo upućuju na koordinaciju akcija (i umiješanost nekoga tko posjeduje informacije o tome gdje je policija najslabija), a to je potvrdio i jedan insajder, upućujući još i na povezanost nekih dužnosnika SPC u "skrivanju" huligana-fašista. Međutim takva vrsta solidarnosti ionako nije iznenađujuća, a niti je novina. Da je "netko tamo" to sve skupa organizirao jasno je, ali ostaje nerazgovijetno, iako se da nagađati, u kojoj kompoziciji države i njezinih službi, Crkve i neonacističkih skupina mladeži.
Ispada da se queer osobe brane ne zbog solidarnosti s njihovom slobodom, nego radi "procesa integracije" s EU
Upravo zbog ovakvih društvenih tendencija fašizacije, u svoj njezinoj povezanosti, bilo je jučer bitno koračati ulicama Beograda, zajedno sa queer osobama, i unatoč svim dilemama prisustvovati prideu. U kakvoj god kompoziciji da je ispao, pride je predstavljao akt bazične solidarnosti sa našim queer prijateljima i prijateljicama, predstavljao je i politički, i simbolički ali i psihološki čin protiv svih oni koju jasno negiraju (direktno ili indirektno) ljudsku slobodu u mnogim njezinim aspektima, pa tako i seksualnom.
Unatoč očitoj instrumentalizaciji pridea, kako kao opravdanja za nasilje i obračunavanje sa sistemom od strane nasilnika, ali jednako tako i političara u njihovoj utrci za integracijom, ovaj je pride ipak pokazao mnogo toga: licemjerstvo političara, organiziranost i snagu desničarskih skupina koja se godinama tolerira, duboku homofobiju društva i aktivnu ulogu SPC-a. Samim time, nanovo je artikulirao važnost seksualnih sloboda u Srbiji i, u širem smislu, pitanja antifašizma.
Političari su dobili svoj plus, huligani-fašisti su pokazali svoju snagu, a što će dobiti sama queer zajednica ostaje tek vidjeti, jer je ona u svemu ovome još najviše, čini mi se, ostala bez glasa. Njezini se problemi i osnaživnje, posebno u kontekstu gdje ona živi u opravdanom srahu, tek moraju načeti. Jučerašnji je dan međutim pokazao i da su problemi te zajednice nadišli nju samu i postali problem cijelog društva.
