Prvo obilježavanje Dana sjećanja na žrtve totalitarnih režima u Hrvatskoj proteklo je, umjesto u skrušenom odavanju počasti onima kojima je datum posvećen te trezvenoj i argumentiranoj diskusiji, u znaku krajnje kontroverznih izjava Jadranke Kosor, Ive Banca i, dakako, Tomislava Karamarka. I dok smo se već navikli od premijerke slušati sve i svašta, te jedva da je i bilo sumnje kako će ona prigodu iskoristiti za raspirivanje političkih sentimenata u osvit predizborne kampanje, istupi druge dvojice naprosto su takvi da vape za odgovorom. Tim je čudnije što tako nešto do sada nismo dobili, a i ono malo reakcija bilo je u razini nevješto posloženih naklapanja o iznimnom povijesnom značaju druga Tita. Standardno za naše prilike, reklo bi se - red ustaša, red partizana. No bilo bi dobro da konačno pokušamo izaći iz tog začaranog kruga, jer postoji velika opasnost da nam se povijest pretvori u ideološki poligon desnice sa svim onim opskurantizmom koji ju prati u njezinom najgorem izdanju
Svaka žrtva zaslužuje počast, no skrivati se iza sofizama poput onog "zločin je zločin" uistinu je čin krajnje drskosti. Progoni i ubijanja političkih neistomišljenika nisu holokaust
Prva se primjedba odnosi na prirodu javnog angažmana dvojca Banac-Karamarko. Premda profesor s Yalea iza sebe ima historiografski opus iznimne kvalitete, on se već dva desetljeća uporno i bespotrebno upušta u javne rasprave koje su u prvom redu pitanje političkog djelovanja. Ne, nije ovdje riječ o niskim udarcima bojovnog ljevičara razočaranog što mu je dojučerašnji drug promijenio stranu. Problem je jednako bilo i Bančevo izdanje kao udarnog detuđmanizatora, koliko i njegova preobrazba u HDZ-ovu predizbornu navijačicu i gorljivog antikomunista. Prihvatimo li da je zadatak intelektualca da umuje, a da se o pitanjima politike oglašava jedino u ime univerzalnih vrijednosti razuma, istine i pravde, lako je vidjeti da se ovdje radi o onome što bi Julien Benda nazvao izdajom intelektualaca. Može se biti ili profesionalni politički aktivist ili intelektualac - ne oboje. Emile Zola ne bi bio Emile Zola da je J'Accuse napisao ne jednom nego u 35 različitih povoda, nego tek nekakav dosadnjikavi fiškalčić uvjeren u vlastitu krepost. Apsolutno se isti prigovor odnosi i na Karamarka kada se poziva na svoje povjesničarske kredencijale kako bi dao težinu ili opravdanje svom političkom projektu. A upravo je takav odnos prema univerzalnim vrijednostima simptomatičan za čitav slučaj te najjasnije govori koliko je u pitanju samo izljev nacionalističke ideologije, pri čemu je zapravo počast žrtvama vrlo nisko na listi prioriteta.
Nadalje, govoriti o totalitarizmu na takav način da će se između fašizma i komunizma samo povući znak jednakosti netočno je i štetno. Zločinački karakter obaju režima ne bi trebao poricati nitko tko je pri zdravoj pameti, no nemoguće je pričati o totalitarizmima, a pritom prešućivati ključnu činjenicu jedinstvenosti holokausta. Totalno istrebljenje jedne grupe, grupe građana koja je bila kriva doslovno samo zato što postoji, te zločin koji je bio sam sebi svrhom, a ne tek sredstvo u ostvarenju cilja - takve grozote ne nalazimo ni u najgorim Staljinovim i Maovim ekscesima, baš kao što se ni Tito s Bleiburgom i Golim otokom nije niti približno izjednačio sa Jasenovcem koji je bio kotačić u stroju konačnog rješenja.
Svaka žrtva zaslužuje počast, no skrivati se iza sofizama poput onog "zločin je zločin" uistinu je čin krajnje drskosti. Progoni i ubijanja političkih neistomišljenika nisu holokaust. Ponovimo još jednom: komunističke i fašističke diktature nedvojbeno su bile zločinačke, no zločini koje su počinile nisu jednake težine. Od odbijanja toga zaključka dovoljno je napraviti samo korak za ulazak u baruštine u kojima ne preostaje ništa drugo osim morbidnog natjecanja u količini žrtava i pretrpljene patnje. Ukratko - o partizanskim ili komunističkim zločinima treba se znati i raspravljati, no ne na takav način kojim se otvara prostor vrlo opasnom revizionizmu.
Pokušaj maskiranja ideologije nacionalističke desnice u prosvjećeno liberalno ruho nužno je osuđen na propast jer su relativizam jedne i univerzalizam druge strane jednostavno nekompatibilni i ništa više od toga
Posebno je zanimljiva Karamarkova priča o bauku komunizma koji kruži nad Hrvatskom te guši demokraciju i sprječava procesuiranje odgovornih za partizanske ili komunističke zločine. Pitanje je, međutim, zašto se na tu odluku čekalo 21 godinu od pada komunizma u Hrvatskoj, a stvari postaju još zanimljivije kad se sjetimo da su oni koje se danas po medijima vadi iz naftalina te spominjem u tom kontekstu u vrijeme stvaranja samostalne Republike Hrvatske sjedili u vrhovima zakonodavne i izvršne vlasti te naravno HDZ-a, uz plejadu drugih sumnjivih likova iz zemlje i inozemstva (šifra: Norval) o ramenu neumrlog Oca domovine dr. Franje Tuđmana. Je li pritom bila riječ o gluposti i neznanju prvog predsjednika koji se okružio komunističkim zlikovcima, koji je na posljetku i sam bio Titov general - čime bismo onda ozbiljno uzdrmali njegov polubožanski imidž kod desnice - ili se, naprotiv, radi o odvratnom cinizmu nacionalizma koji je spreman u ime svojih svetih ciljeva pljunuti čak i na one žrtve u koje se zaklinje? Jedina prijetnja liberalnoj demokraciji u Hrvata od trenutka kada je Ivica Račan napustio 14. kongres SK dolazi isključivo zdesna. Sabor HDZ-a u veljači 1990.? Jasno. Zagrebačka kriza? Naravno. Ivo Sanader na splitskoj Rivi? Također. To se pokazuje i na ovom slučaju: opet krenimo od pretpostavke da normalna osoba nema ništa protiv pravednog suđenja za svaki zločin. Da su građani Hrvatske 1990. godine birajući HDZ birali liberalnu demokraciju, dobili bi režim koji bi za takav postupak nedvojbeno bio sposoban, umjesto da čitavim problemom manipulira omalovažavajući ili žrtve ili čitav proces tako što od njega radi kičastu lakrdiju.
Na kraju, Karamarkov i Bančev projekt teško da može ostaviti bilo kakve rezultate. Pokušaj maskiranja ideologije nacionalističke desnice u prosvjećeno liberalno ruho nužno je osuđen na propast jer su relativizam jedne i univerzalizam druge strane jednostavno nekompatibilni i ništa više od toga. Preostaje samo nada kako ćemo idućeg kolovoza umjesto ovakve gomile besmislica moći slušati koliko-toliko racionalan diskurs.
Autor je student diplomskog studija (IV. godina) povijesti i povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Splitu.
