Godine 1969. između Hondurasa i Salvadora planuo je čuveni rat - zbog nogometa. Rat je zapravo bio nastavak dviju kvalifikacijskih utakmica za uvrštavanje na svjetsko prvenstvo u Meksiku. Ali to je bio pravi rat. Honduraški avioni bombardirali su Salvador - salvadorski avioni bombardirali su Honduras. Salvadorska vojska upala je u Honduras. Ljudi su bježali, postavljali barikade, kopali jarke i po zidovima pisali ratne parole: "Osvetit ćemo 3:0!" Topovi su tukli, minobacači razarali, tekla je krv. Nitko više nije mogao reći da je nogomet samo nogomet - ili da ga nogomet ne zanima. "Nogometni rat trajao je 100 sati. Žrtve: šest tisuća mrtvih, više od 12 tisuća ranjenih. Pedeset tisuća ljudi je ostalo bez domova i polja. Brojna sela bila su uništena", kaže
Ryszard Kapuscinski u "Nogometnom ratu", reporterskom klasiku. Nogometni rat završio je remijem - granica je ostala tamo gdje je bila. Ali stanovnici Salvadora i Hondurasa bili su unatoč tome zadovoljni - konačno su došli na naslovnice svjetskih časopisa i u prve minute TV vijesti. Male zemlje - pogotovo male zemlje trećeg svijeta - na svjetske naslovnice dovede samo rat ili nogomet. Ponekad je to ista stvar.
A onda su stvari naizgled krenule nabolje: prije su ratovi bili nastavak nogometnih utakmica - sada su nogometne utakmice nastavak ratova. Pogledajte samo izraze koji prate nogometne ratove: igrače i selektore nacionalnih reprezentacija, koji su se u Južnoj Africi osramotili, recimo francuske, talijanske ili engleske, proglašavaju "izdajicama". Uzmite Talijane. Talijani rat nikad nisu razumjeli - a da vojnu logiku još uvijek ne razumiju potvrdilo je i svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi. Talijansku reprezentaciju opet je vodio Marcelo Lippi. Dali su mu, naime, još jednu priliku - jer je Italiju prije četiri godine doveo do naslova svjetskog prvaka. Greška! Generalu koji je dobio rat ne daješ još jednu šansu, već ga pošalješ u mirovinu! Englezi su bili neodlučni, nesigurni, nemotivirani, raštimani - kao na početku 2. svjetskog rata, godine 1940. kod Dunkerquea, gdje su ih Nijemci rasturili i potjerali natrag na Otok. Utakmica između Njemačke i Engleske, u osmini finala, sada je izgledala kao nastavak tog rata. Nijemci su rasturili Engleze i potjerali ih kući.
Male zemlje - pogotovo male zemlje trećeg svijeta - na svjetske naslovnice dovede samo rat ili nogomet. Ponekad je to ista stvar
Francuzi su, kao što znate, već odavno izgubili sve svoje afričke kolonije pa je bilo sasvim razumno očekivati da će na svom nekadašnjem kontinentu gadno zaribati, da jednostavno neće moći pobijediti. I stvarno nisu.
Francuska reprezentacija koja se na svjetsko prvenstvo probila uz pomoć "božje ruke" (via Thierry Henry) nije bila omražena samo u Irskoj i drugdje, već - nakon dvije slabe igre i svoje verzije Šmarne gore - i doma, u Francuskoj. U anketi koju su proveli prije utakmice s Južnom Afrikom, čak 75 posto Francuza je reklo da će navijati za Južnu Afriku, a ne za Francusku! Svakako, samo nogomet i ratovi mogu probuditi tako ekstremnu mržnju, ali podton svega toga bio je još ironičniji: činilo se da francuska reprezentacija doma, u Francuskoj, nije više poželjna, da se neće moći vratiti kući i da će morati - isto kao francuska vojska 1940., nakon bitke kod Dunkerquea - skupa s engleskom reprezentacijom pobjeći na Otok. Eto, engleskoj i francuskoj reprezentaciji dogodio se Dunkerque.
Jedan od lucidnijih tweetova nije bez razloga glasio ovako: "Ovo svjetsko prvenstvo je kao Drugi svjetski rat. Francuska je rano otišla, Amerika se pojavila u posljednjem trenutku, pa se s Nijemcima moraju boriti Englezi." Francuzi su bili sretni što se francuska reprezentacija slomila, što je ispala i što je doslovno morala pobjeći s bojišta. Najsretnija je bila francuska desnica koja je odmah obznanila da su za francusku katastrofu krivi crnci - hej, u francuskoj reprezentaciji je previše tamnoputih! Nacionalistički, patriotski zaključak: za francuski krah kriva je previše otvorena, previše permisivna i previše liberalna politika doseljavanja!
Što je samo po sebi ironično: tamnoputi nogometaši koji igraju za francusku reprezentaciju logični su nastavak ratova koji su se vodili u francuskim kolonijama - ratova kojima su Francuzi osvajali svoje afričke kolonije, kojima su Francuzi raseljavali i doseljavali ljude. Da je ždrijeb na ovogodišnjem svjetskom prvenstvu bio malo drukčiji, mogli smo gledati utakmicu između Francuske i Alžira, koja bi, naravno, bila samo nastavak bitke za Alžir, u kojoj su se 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća tukli Francuzi i Alžirci. Francuskoj desnici, velikoj navijačici militarizma i kolonijalizma, onda bi vjerojatno bilo jasnije zašto za francusku reprezentaciju igra toliko tamnoputih nogometaša.
Amerikanci uvijek imaju geopolitičke probleme s državama za koje ne znaju gdje su uopće geografski smještene. I kao što su nakon remija sa Slovenijom rekli da su žrtve antiamerikanizma, nakon poraza od Gane mogli bi reći da su žrtve rasne diskriminacije
Ali budući da te utakmice nije bilo, alžirska reprezentacija je "Bitku za Alžir" - glasoviti, kultni, epski film o umjetnosti gerilske taktike i bitci za alžirsku slobodu i neovisnost, koji je 1966. snimio talijanski komunist Gillo Pontecorvo i koji je u Francuskoj dugo bio zabranjen - pogledala prije utakmice s Amerikom. Ali to joj nije pomoglo - taj je film prije utakmice s Alžirom vjerojatno pogledala i američka reprezentacija, pa je bila dobro pripremljena na alžirski gerilski rat. Naime, nemojte zaboraviti: Pentagon je uoči napada na Irak pogledao upravo "Bitku za Alžir". Američka vojska je htjela vidjeti što je čeka u Iraku. Američka reprezentacija baš i nema budžet kao američka vojska, ali nakon remija sa Slovenijom vrištala je ono što nakon svake invazije vrišti američka vojska: da je žrtva antiamerikanizma!
To što su nakon toga utakmicu s Ganom - u osmini finala - izgubili, ne iznenađuje: Amerikanci uvijek imaju geopolitičke probleme s državama za koje ne znaju gdje su uopće geografski smještene. I kao što su nakon remija sa Slovenijom rekli da su žrtve antiamerikanizma, nakon poraza od Gane mogli bi reći da su žrtve rasne diskriminacije. Američka reprezentacija je, naime, izrazito bjelačka - kao statement, kao dokaz da u Americi još uvijek žive i bijelci.
Američko Ministarstvo vanjskih poslova je nakon Drugog svjetskog rata na svjetske turneje slala crnačke izvođače, recimo Louisa Armstronga - htjelo je pokazati da u Americi nema rasizma, da je Amerika već desegregirana, da bijelci toleriraju crnce i da ih Amerika čak šalje u svijet kao svoje predstavnike. Sada je upravo obratno: na svjetske turneje šalje nogometnu reprezentaciju - da ne bi slučajno tko pomislio da je Barack Obama uveo rasnu segregaciju i da u Americi više ne toleriraju bijelce. Američka desnica, inače patološki alergična na soccer i World Cup, tvrdi da u Americi bijelci nestaju, da se pretvaraju u manjinu i da ih Obama želi uništiti i strpati u koncentracijske logore. U tom smislu je i sasvim razumljivo zašto američka desnica tako mrzi soccer: vidite, sve što govorimo je istina - bijelci su dobri samo još za soccer! Desnica u bijelcima koji igraju za američku reprezentaciju vidi ponižavanje bijele rase, "prave" Amerike. U očima desnice je to isto kao da su bijelce strpali u koncentracijski logor.
Obamini nogometni ratovi
Na američkoj radijskoj postaji Sports Fix su navodno dva sportska komentatora debatirala o utakmici između Amerike i Alžira, i to o tome što bi na toj utakmici bio Alžir - Vijetnam ili Grenada. Nastavak kojeg američkog rata je utakmica između Amerike i Alžira - vijetnamskog rata ili glasovitog Reaganovog rata za neznatni i anonimni karipski otočić Grenadu? Nemam pojma što su zaključili, ali bolje pitanje bi bilo:
nastavak kojih ratova koje trenutno vodi Obama su bile one četiri utakmice američke reprezentacije na svjetskom prvenstvu? Koja je bila nastavak rata u Afganistanu? Koja je bila nastavak rata u Iraku? Koja je bila nastavak rata s nativističkom, populističkom, konspirološkom desnicom? I koja je bila nastavak rata u Meksičkom zaljevu, znate, rata između "britanske" naftne kompanije BP i američke vlade? Ne možemo se sjetiti američkog predsjednika koji je odjednom bio u toliko ratova kao Obama. Bush je bio blizu, ali, nažalost, Katrinu uopće nije opazio. Izlijevanje nafte u Meksičkom zaljevu svakako ima status rata. Ali ne samo zato što bismo apokaliptično izlijevanje nafte mogli tumačiti kao teroristički napad na Ameriku, dakle kao vojni akt, već i zbog medijsko-propagandnih taktika koje koristi agresor, "britanski" BP. Sjetite se samo kojim je reporterima američka vojska omogućila izvještavanje o invaziji na Afganistan i Irak. Točno, onima koji su bili embedded - onima koji su bili u krevetu s američkom vojskom. Dakle, onima koji su bili više propagandisti nego reporteri. Svima drugima - neovisnim reporterima - pristup je onemogućavala, otežavala ili čak zabranjivala. Točno to u Meksičkom zaljevu radi BP. Ne samo da je učinio sve da reporterima onemogući, oteža ili čak spriječi izvještavanje o dimenzijama te katastrofe (da, onemogućavao im je pristup "vojnom području"), već je u Meksički zaljev poslao i svog embedded reportera koji je onda - za potrebe Planeta BP, interne revije naftne kompanije BP - izvještavao o dobrim, pozitivnim stranama izlijevanja nafte. Recimo: domaće stanovništvo kaže da ne osuđuje BP jer regija živi od naftne industrije! Dalje: BP je kul jer nam daje puno posla i poslovnih mogućnosti! I točka na i: Čak je dobro što je došlo do izlijevanja jer je zato ovamo došlo puno ljudi, članova spasilačkih ekipa, koji sad tu troše novac i time pomažu lokalnoj ekonomiji!
Nastavak kojih ratova koje trenutno vodi Obama su bile one četiri utakmice američke reprezentacije na svjetskom prvenstvu? Koja je bila nastavak rata u Afganistanu? Koja je bila nastavak rata u Iraku?
Nema što - BP je osvojio srca i glave lokalnog stanovništva. Što, naravno, podsjeća na dobro poznatu američku propagandnu retoriku iz Afganistana i Iraka: pogledajte, domaćini mašu američkim zastavama! Dočekali su nas kao osloboditelje! Osvojili smo njihova srca! A sad je Obama napravio nešto čudno i nečuveno: neprijatelju - naftnoj korporaciji BP - naredio je da plati ratnu štetu i to prije nego što je rat završio. Ili preciznije: BP mora u posebni kompenzacijski fond uplatiti 20 milijardi dolara kojima će isplatiti sve one koje je katastrofalno izlijevanje nafte gospodarski, poslovno, egzistencijalno ili ekološki pogodilo. Obama, koji ne želi da odvjetnici BP-ja sudske procese razvlače unedogled, negdje u daleku budućnost, dok ne nastupi zastara ili nešto takvo, zaštitio je nacionalne interese. Jasno, time je ugrozio korporativne interese - 20 milijardi dolara je, naime, godišnja dobit BP-ja.
I, tipično: američka desnica, velika navijačica i zaštitnica militarizma, korporativizma, privatizacije, slobodnog tržišta i imperijalizma, na taj Obamin zahtjev je poludjela. Neki republikanski kongresnici ispričali su se BP-ju za sve neugodnosti koje mu je priredila američka vlada, drugi su priopćili da je tu riječ o socijalizmu jer je, po njima, kompenzacijski fond samo Obamin pokušaj "preraspodjele bogatstva", treći su kompenzacijski fond proglasili "protuameričkim", četvrti su upozorili da je riječ o staljinističkom procesu, mučenju, šikaniranju, demoniziranju i "čikaškom" ucjenjivanju nemoćne korporacije, o uskraćivanju njenih prava, o totalitarnom, tiransko miješanju vlade u privatne poslove korporacije, peti su opominjali da "socijalistički" Obama želi uništiti korporaciju, zaštitni znak američke slobode i američkog sna i da je to samo nastavak njegovog sustavnog uništavanja Amerike. Ta panika desnice ima više apokaliptičnih podtonova:
- prvo, tu je strah plutokratske desnice da bi korporacije mogle doći pod društveni nadzor, da bi ih mogli ograničiti, da bi im oduzeli tu neograničenu i štetnu slobodu koju imaju i de bi morale plaćati gospodarsku, egzistencijalnu i ekološku štetu koju uzrokuju.
-drugo, tu je strah desnice da će se logika preokrenuti, da država neće više služiti korporacijama, već korporacije državi
-i treće, tu je strah militarističko-patriotske desnice da bi netko - recimo Irak ili Afganistan - od Amerike mogao zahtijevati da plati ratnu štetu i to prije nego što rat završi
Ali strah od kažnjavanja i reguliranja korporacija u tom "vojnom" kontekstu - u kontekstu rata za Meksički zaljev - ima dodatnu težinu: desničarski strah da će korporacije ograničiti i ukrotiti, da će ih, dakle, podrediti strožoj državnoj regulaciji, u tom "vojnom" kontekstu samo je drugo ime za korporativni strah da država neće više biti zaštitnica korporacija i da zbog toga jedini zadatak američke vojske neće biti zaštita američkih korporacija i servisiranje njihova imperijalnog širenja. Što rade američki vojnici u Iraku i Afganistanu? Štite demokraciju i slobodu ljudi? Ne, nego slobodu američkih korporacija. Omogućuju nastajanje države/nacije? Ne, nego nastajanje američkog kapitalizma. Zadatak američke vojske u Iraku i Afganistanu je da jamči sigurnost američkog kapitala i neometano funkcioniranje američkog kapitalizma - svih onih američkih korporacija koje u Iraku i Afganistanu, novom Divljem zapadu, rade posao. Svih onih američkih korporacija koje prisvajaju i iskorištavaju iračka i afganistanska prirodna bogatstva. Američki vojnik koji pogine u Iraku i Afganistanu nije žrtva rata, već žrtva nesreće na radu. Ne, Amerikanci u Irak nisu išli zbog nogometa, već zbog nafte - ni u Afganistan nisu išli zbog nogometa, već očito zbog minerala, znate, zbog svih onih golemih količina minerala koje su sada iznenada "otkrili" američki geolozi. Iznenada? Kako izvještava New York Times, sovjetski geolozi su još prije trideset godina - u vrijeme sovjetske okupacije Afganistana - utvrdili da su u Afganistanu najveća nalazišta minerala, prava, takoreći neprocjenjiva riznica, a tih sovjetskih podataka prije nekoliko godina dokopali su se i Amerikanci. Pitanje je samo kada. Nije, naime, isključeno da su te podatke dobili već prije invazije na Afganistan, koji bi mogao postati "Saudijska Arabija litija". Sada, kao što kažu Paul Fitzgerald i Elizabeth Gould, autori knjige "Invisible History - Afganistan's Untold Story", stvarno nema više nijednog razloga da američka vojska ode iz Afganistana. Američka vojska bit će još jako dugo u Afganistanu - toliko dugo koliko i američke korporacije koje će te minerale pretopiti u dionice. Odgovor na pitanje što Amerikanci uopće još rade u Afganistanu sada je jasan. Pritisci na Obamu da, dovraga, ode već jednom iz Afganistana, sada će biti besmisleni. Afganistan je za Ameriku strateški važniji nego što se činilo.
Za Amerikance u ratovima nema zamjene za pobjedu - postoje samo pobjede i porazi. Ratovanje za neodlučen rezultat ne dolazi u obzir. Remije u ratovima kupe samo male države iz trećeg svijeta koje trebaju malo medijske promocije. A u nogometu je sasvim drukčije: nadomjestaka za pobjedu ima koliko hoćeš
Nema zamjene za pobjedu!
BP je u Meksičkom zaljevu upotrijebio još jednu dobro poznatu vojnu taktiku: stalno je prikrivao stvarnu štetu - stalno je prikrivao koliko se nafte stvarno izlijeva u more. Tu taktiku - prikrivanje vojnih žrtava, "kolateralne štete" - Amerikanci cijelo vrijeme prakticiraju u Afganistanu. A najveći majstor tog prikrivanja bio je general Stanley McChrystal: kad je Pat Tillman, čuveni američki nogometaš koji je postao rendžer, u Iraku poginuo u američkoj paljbi, u "prijateljskoj vatri", McChrystal, u vrijeme invazije na Irak službeni glasnogovornik Pentagona, izvijestio je da su Tillmana u junačkom jurišu ubili džihadisti. A tu je laž onda ponavljao i dorađivao - Tillmana je čak posthumno odlikovao srebrnom zvijezdom koja nije namijenjena žrtvama "prijateljske vatre". McChrystal, koji je pet godina bio zapovjednik za posebne operacije u Iraku (Joint Special Operations Command), znao je s takvim stvarima: vodio je "stroj za ubijanje" alias "odrede smrti" i pod njegovim zapovjedništvom provodile su se sve tajne, "crne" operacije američke vojske, također i likvidacije, otimanje ljudi, brutalna saslušavanja i mučenja, zajedno s onima u uporištu NAMA, koje je bilo pod njegovim zapovjedništvom i u koje nisu imali pristup ni američki istražitelji, a kamoli Crveni križ. Upravo te "crne" operacije donijele su mu četvrtu generalsku zvjezdicu - i general koji živi asketski (spava samo četiri sata na dan, jede samo jedan obrok dnevno i sl.), koji zahtijeva spartansku disciplinu, koji rado citira Brucea Leeja, koji je okružen samim "vjernicima", koji nema nikakvog respekta prema civilima i kojem bi mjesto prije bilo u Haagu, 2008. je dobio zapovjedništvo nad cijelom američkom vojskom u Afganistanu. Ali nedavno je napravio gadnu grešku: Michaelu Hastingsu, reporteru časopisa Rolling Stone, s prezirom je govorio o Obami i američkim političarima jer, po njemu, pojma nemaju što se događa. I McChrystalova ekipa, "zbir ubojica, špijuna, genija, patriota, političkih operativaca i čistih manijaka", koji su s Hastingsom u vrijeme onog islandskog vulkana zaglavili u nekom pariškom hotelu, izrugivali su sve po redu - od Obame i potpredsjednika Joea Bidena do američkog veleposlanika u Afganistanu , Obaminog posebnog izaslanika za Afganistan i Obaminog savjetnika za nacionalnu sigurnost, kojeg su nazvali klaunom. Desnica je odmah vrisnula: zar će Amerikanci izgubiti rat zbog članka objavljenog u rokenrol časopisu? A najbolje pitanje bi glasilo: kako to da je tako insajderski članak uspio objaviti rokenrol časopis, a ne američki političko-informativni mediji? Jesu li drugi embedded?
U Americi je tako puknulo da Obami nije preostalo ništa drugo, nego da McChrystala razriješi dužnosti - i umjesto njega postavi generala Davida Petraeusa,
"arhitekta preokreta u Iraku", koji je navodno bio pred umirovljenjem i namjeravao je najaviti kandidaturu za predsjednika - na republikanskoj strani, jasno. Obama je jednim potezom ubio tri muhe:
-prvo, riješio se opasnog republikanskog predsjedničkog kandidata - ne zaboravite, general Petraeus je u Iraku stvorio "percepciju" da Amerikanci dobivaju rat (čak je plaćao sunitima da ne napadaju američku vojsku!)
-drugo, budući da je zapovijedanje američkom voskom u Afganistanu povjerio generalu Petraeusu, desničaru, začepio je usta desnici
-i treće, riješio se generala McChrystala koji nije uspio stvoriti "percepciju" da Amerikanci dobivaju rat u Afganistanu.
Upravo suprotno, McChrystal, koji baš i nije Džingis-kan, gubio je rat, afganistanska srca nije osvojio, obnova Afganistana nije išla nikako, velika protuofenziva se izjalovila, talibani su ojačali, trideset tisuća dodatnih vojnika nije pomoglo, napad na Marju je bio slijepa ulica, napad na Kandahar su otkazali, velik dio Afganistana još uvijek nije pod nadzorom afganistanske vlade, a konflikt između američkih sila i afganistanske vlade se produbio. Što je još gore, McChrystalu ni nova politika izbjegavanja civilnih žrtava, kojom je vojsci svezao ruke, nije pomogla da stvori "percepciju" da Amerikanci dobivaju rat. Douglas MacArthur, samoživi, arogantni, egomanični, uvijek dramatični general, nefleksibilni, teatralni i nedodirljivi autokrat, junak Drugog svjetskog rata, koji je na brodu USS Missouri prihvatio kapitulaciju Japana, koji je prezirao političare, posebno predsjednike, koji je vjerovao u superiornost bijele rase, zapadne tehnologije i bjelačke vojske, koji je tvrdio da mu Bijela kuća ne dopušta da dobije Korejski rat i koji je tijekom Korejskog rata htio sa svojom vojskom upasti u Kinu da se jednom zauvijek obračuna s komunizmom, volio je reći: "Nema zamjene za pobjedu!". Percepciju da Amerikanci dobivaju Korejski rat nije uspio stvoriti.
Zadatak američke vojske u Iraku i Afganistanu je da jamči sigurnost američkog kapitala i neometano funkcioniranje američkog kapitalizma - svih onih američkih korporacija koje u Iraku i Afganistanu, novom Divljem zapadu, rade posao. Svih onih američkih korporacija koje prisvajaju i iskorištavaju iračka i afganistanska prirodna bogatstva. Američki vojnik koji pogine u Iraku i Afganistanu nije žrtva rata, već žrtva nesreće na radu
Predsjedniku Trumanu zato nije preostalo ništa drugo, nego da ga razriješi dužnosti, 11. travnja 1951. Republikanci i kineski lobi, najveći generatori protukomunističke histerije, poludjeli su i zahtijevali da Truman odstupi, a MacArthura je u New Yorku dočekalo sedam milijuna ljudi - dvaput više nego generala Dwighta Eisenhowera nakon Drugog svjetskog rata. I dok se Amerika našla na rubu ustavne krize, MacArthura su napuhavali u najvećeg patriota, nacionalnog junaka, mučenika, reinkarnaciju sv. Pavla i Božji glas, ali kad je stupio pred kongresnu komisiju, dogodio se obrat: demokratski članovi komisije posve su ga razotkrili i demitizirali jer se pokazalo da je katastrofalno griješio u vezi s Kinom i da je jako malo znao o čemu se uopće radi u Koreji. MacArhtur odjednom više nije izgledao kao mučenik, već kao autokrat kojeg je pregazilo vrijeme. Republikanci su ga otpisali kao svog predsjedničkog kandidata, što je za protukomunističku desnicu bio težak udarac. Utjeha im je mogla biti samo to što su demokrati krajem 1952., nakon 12 godina izgubili Bijelu kuću. Novi američki predsjednik postao je Eisenhower, pobjednik Drugog svjetskog rata - Amerika je, naime, trebala generala koji zna završiti rat. A Ike je napravio baš to.
Za Amerikance u ratovima nema zamjene za pobjedu - postoje samo pobjede i porazi. Ratovanje za neodlučen rezultat ne dolazi u obzir. Remije u ratovima kupe samo male države iz trećeg svijeta koje trebaju malo medijske promocije. A u nogometu je sasvim drukčije: nadomjestaka za pobjedu ima koliko hoćeš. Više nego bilo gdje drugdje. Pogledajte samo ovacije kojima je dočekana slovenska reprezentacija koja baš i ne može reći da je pobijedila. I Amerikanci, kojima je soccer sve bliži, počeli su, izgleda, prihvaćati soccersku logiku. General Petraeus Amerikancima u Iraku nije dao pobjedu, već nadomjestak pobjede - sad će im ga pokušati dati i u Afganistanu. To je, naravno, nužno da bi američki kapitalizam u Afganistanu nesmetano funkcionirao i da bi američke korporacije, koje će prisvojiti litij i druge minerale, uživale slobodu i sva prava. Kao što je Hastingsu rekao neki McChrystalov savjetnik: "Da Amerikanci zastanu i pozornije pogledaju taj rat, on bi postao još nepopularniji."
