On hoda pored nje kao da nije zainteresiran za pažnju koju mu ona, uostalom, kao i svi ovi ljudi uokolo njega, pridaju. On izlaže svoju pojavu u javnost sa jednom vrstom rezervirane odsutnosti – ovdje je, i odgovara na njihova pitanja fantastično jasno i nedvosmisleno, pruža im odgovore upravo onakve kakve su zamišljali da bi od njega bilo lijepo i vrijedno čuti, istovremeno uranjajući u neku rezigniranu unutrašnjost svog bića, u zatamnjenu nutrinu iz koje, posve sigurno, stvari vidi još jasnije i dublje od onoga što njima saopćava.
Ono što vidi, to ona barem tako sada zaključuje, ne bez određene zebnje, to zasigurno nije ništa previše lijepo, niti ugodno. Umor i distanciranost, ne i apatija, govore da bi njegovo shvaćanje svijeta i povijesti moglo biti blisko onome o čemu govori Walter Benjamin, opisujući sliku Angelus Novus, Paula Kleea.
Čini se da i on, taj učen, duhovan, i po svim postignućima izniman i darovit čovjek, nema u svojim impresijama i saznanjima prevelikog optimizma, pokazujući se tek još jednim svjedokom neuništive ljudske gluposti, i njena opetovana ponavljanja. Pa ipak, njegovo ga zvanje, njegov visoki poziv obvezuju da govori, kao i mnogi prije njega, - No, unatoč svemu, mi ne smijemo odustati…
Uostalom, i njega nekakva povijesna sila trenja vuče naprijed – da govori ono što govori, da misli ono što misli, i piše ono što piše, i da bude svjedokom da ta vrsta djelovanja budi visoko poštovanje kod određenog dijela ljudi.
