Kompetitivnost, cjeloživotno obrazovanje i rizik pojmovi su koji se sve češće koriste kada se govori o problemima tržišta rada. Mlade se uvjerava kako su stalni posao i sigurnost radnog mjesta koje su uživale prethodne generacije stvar prošlosti te da današnje prilike zahtijevaju drukčiji pogled na rad. Taj pogled uključuje stalnu borbu i nesmiljene uvjete na koje mladi prilikom ulaska na tržište rada trebaju biti spremni. S jedne strane postoje kritike na ta kretanja koja zanemaruju socijalnu komponentu društvenog razvoja, dok pobornici ovakvog modela društvenog uređenja smatraju da promjene nisu moguće te da se pojedinac treba prilagoditi prilikama koje ga snalaze. Na koji način naše društvo odgovara na te probleme koji ga izazivaju i zašto bi na takvo stanje trebalo pozitivno gledati objasnila nam je Sanja Crnković - Pozaić, koja se ovom problematikom bavi dugi niz godina. Stručnjakinja za tržište rada, nekadašnja ravnateljica Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje, koja danas radi u jednoj stranoj tvrtci, objasnila nam je odnose tržišta rada i obrazovanja, analizirala Zakon o radu i iznijela svoj stav o postojećem stanju u hrvatskome društvu.
Reformom obrazovnog sustava pojavila se nova akademska titula prvostupnika. Kako gledate na problem nedefiniranosti njezina položaja na tržištu rada?
Taj problem je prenapuhan. Činjenica da poslodavci govore kako ne znaju što bi s prvostupnicima prazna je tema zbog toga što u brojnim razvijenim zemljama većina studenata završava trogodišnje fakultete. I sama sam prije trideset godina završila takav fakultet u Engleskoj. Kompetencije studenata su ionako na relativno niskoj razini. Oni imaju potencijal da rade, ali nemaju nikakvog radnog iskustva. Ne vidim zašto jedan prvostupnik ne bi imao iste sposobnosti za rad u gospodarstvu kao i onaj koji je završio četiri godine studija. Ne vidim tu veliku razliku.
Pa ipak, ni poduzetnici ni studenti ne shvaćaju što bi prvostupnik trebao raditi, odnosno nije im jasna njegova uloga. Poslodavac će prije zaposliti nekoga s 4 godine fakulteta negoli prvostupnika? Tko je tu kriv?
Analize pokazuju kako naši poslodavci općenito zapošljavaju prekvalificirane radnike za vrste poslova koje im nude. Sposobnosti mladih visokoobrazovanih ljudi veće su nego što su oni u mogućnosti pokazati kad dobiju posao. Tu se ne radi o stvarnom problemu. Prvostupnici su sposobni nositi se s bilo kojim zahtjevom radnog mjesta, a činjenica da su studenti prije reforme obrazovnog sustava studirali 4 godine ne znači da su bili puno sposobniji.
Mislite li da će se taj stav poslodavaca u budućnosti promijeniti?
Mislim da će poslodavci uvidjeti da su u krivu. Njihov strah ili predrasude nemaju nikakve osnove.
S druge strane, studenti žele nastaviti svoje školovanje jer se boje da s prvostupničkom diplomom neće dobiti željeno zaposlenje...
Ugovor na neodređeno vrijeme trebao bi se oblikovati tako da postoji veća lakoća otpuštanja. Zbog veće fleksibilnosti važno je da otkazivanje ne bude skupo i dugotrajno tako da se poduzeća mogu brzo prilagođavati
Dobro je da studenti žele nastaviti školovanje, ali danas je udio studenata koji ne uspijevaju završiti fakultet razmjerno visok. To se obično ne događa odmah nakon prve godine, nego se odluka o odustajanju donosi tek nakon nekoliko godina studija kad je postojeći trošak već prilično narastao. U tom je slučaju njihov položaj iznimno težak jer u dobi od oko 30 godina prvi puta stupaju na tržište rada sa srednjoškolskom diplomom. U slučaju gimnazijalaca, oni često ostaju dugotrajno nezaposleni, budući da kao takvi nemaju zanimanje.
Smatrate li da postoji pretjerana zaštita radnika u okviru postojećeg Zakona o radu?
Nezaposlenost trenutno silno raste. Osim gospodarske krize, razlog tome je i činjenica da otkaze dobivaju ljudi koji rade na određeno vrijeme. Oni koji su u zadnjih 4-5 godina dobivali ugovore na određeno vrijeme sad dobivaju otkaze. Pitanje je bi li oni bili zaštićeni da su dobili ugovore na neodređeno vrijeme.
Prilagođavanje u današnjim uvjetima krize bilo bi puno teže kad bi ono bilo skupo tj. kad bi ljudi imali ugovore na neodređeno vrijeme jer bi se morale plaćati sve naknade zadane Zakonom o radu. To uključuje otpremnine, otkazni rok itd. U tom bi slučaju prilagodba na krizu bila puno skuplja. Pitanje je bi li poduzetnici to mogli preživjeti, pogotovo oni mali i srednji. Stoga bih rekla da je fleksibilnost dobra. Ona neće štititi radno mjesto, ali zaštita radnika treba biti pojačana na drugi način. Radnik bi trebao imati sigurnost da može naći drugi posao.
Mislite li da bi instituciju ugovora na neodređeno vrijeme trebalo ukinuti?
Ugovor na neodređeno vrijeme trebao bi se oblikovati tako da postoji veća lakoća otpuštanja. Zbog veće fleksibilnosti važno je da otkazivanje ne bude skupo i dugotrajno tako da se poduzeća mogu brzo prilagođavati. Nisam protiv ugovora na neodređeno, ali ljudi koji rade na neodređeno vrijeme u neravnopravnijem su položaju u odnosu na one koji imaju ugovore na određeno vrijeme. Takve nejednakosti ne bi smjele postojati.
Kako biste vi to riješili?
No to baš i nije socijalno osjetljivo stajalište...
U radu nema socijalne osjetljivosti. Poslodavac ljude treba zbog njihovih vještina koje im on plaća.
No ipak, zalaganje za takve mjere nije baš realno u kontekstu hrvatskog društva unutar kojeg ne postoje jake institucije države i pouzdani mehanizmi zaštite radnika? Nije li to dodatni udarac na radnika?
Rad je kod nas zaštićen na starinski način. Smatra se da su više zaštićeni radnici na neodređeno vrijeme. No, s produbljenjem krize i oni će početi gubiti posao. To nije zaštita. Kad je došla tranzicija, 750 000 ljudi s ugovorima na neodređeno vrijeme izgubilo je posao. Tada se vidjelo da takva vrsta ugovora o radu nije nikakva zaštita. To je iluzija. Ljudi neće moći zadržati posao zbog toga, stoga je hvatanje za tu slamku lažno i oportunistički. Prema tome, treba ići na drugu vrstu sigurnosti na tržištu rada.
Potrebno je osigurati da čovjek koji izgubi posao mora imati dohodovnu sigurnost, tj. da kroz svoj status nezaposlenosti ima novčanu naknadu dovoljnu za život
Kakvu? Ne može se od poslodavca očekivati da nekoga zaposli ili da ga ne otpusti jer mu je tog čovjeka žao. Socijalne osjetljivosti mora biti na drugom mjestu. To prvenstveno znači da je potrebno osigurati da čovjek koji izgubi posao mora imati dohodovnu sigurnost, tj. da kroz svoj status nezaposlenosti ima novčanu naknadu dovoljnu za život. A drugo, bitno je da su njegova znanja i vještine takve da ponovo može pronaći posao kada se izađe iz krize.
Kod nas poslodavci ne žele zapošljavati, nego to rade tek kad moraju. Zašto je to tako? Zbog toga što ne žele imati probleme kad dođu u situaciju kao što je ova, kad moraju otpuštati. Bespredmetno je govoriti o poslodavcima na način da su oni zločesti i da nemaju nikakve socijalne osjetljivosti. Kada bi poslodavci bili per se socijalno osjetljivi, ne bi bili poduzetnici nego socijalni radnici.
Znači li to da država treba štititi prava radnika?
Svatko ima svoju ulogu. Država mora platiti novčanu naknadu od koje se može živjeti za vrijeme traženja novog posla. Ako čovjek dobije naknadu od koje ne može živjeti ili ona prekratko traje, morat će raditi na crno. Nepriznavanjem ove činjenice država indirektno podržava sivu ekonomiju. Država bi morala više ulagati u obrazovanje odraslih koje je kod nas gotovo nepostojeće. Trebalo bi osigurati mogućnost promjene zanimanja ili jačanje postojećih vještina i znanja unutar postojećeg zanimanja. Također bi bilo neophodno da poslodavci ozbiljnije shvate svoju ulogu kod ulaganja u znanja i vještine svojih radnika. Oni ne mogu očekivati da će samo država ulagati u znanje, a oni dobivati gotove ljude. Nijedna država nije toliko bogata. Isto tako, i pojedinci imaju odgovornost da ulažu u svoje znanje i vještine te moraju biti spremni na učenje čak i u starijoj životnoj dobi.
Ali ne dovode li te kratkoročne i brze prekvalifikacije do opadanja kvalitete samih zanimanja?
Upravo suprotno. Bez edukacije se ne može dalje. Rak rana naših zaposlenih i nezaposlenih je to što nisu motivirani da uče i što im nitko ne nudi nikakvu mogućnost. Srećom, ulaskom u Europsku Uniju sredstva za ove namjene biti će puno izdašnija nego do sada.
Smatrate kako ulazak mladih na tržište rada nije dovoljno dobro reguliran. Na što točno mislite?
To je vezano za visokoobrazovane koji smatraju da im diploma osigurava radnu osposobljenost, a to ne može biti manje točno. Diploma pokazuje sposobnost pojedinca da savlada neke izazove na višoj razini kompleksnosti - to znači da je naučio logično razmišljati i kritički rasuđivati. Iako, dvojbeno je omogućuju li naši fakulteti doista stjecanje tih vještina. Oni koji su tek diplomirali ne samo da nisu dovoljno spremni za posao, već se nalaze i prije samog početka. Početak je onda kad krenu raditi. To znači da je prva godina rada (ili prvih šest mjeseci, ovisno o Ako čovjek dobije naknadu od koje ne može živjeti ili ona prekratko traje, morat će raditi na crno. Nepriznavanjem ove činjenice država indirektno podržava sivu ekonomiju
Postoji li taj problem zbog fakulteta koji nisu dovoljno dobri?
Sigurno je da naši fakulteti, koji su tek ušli u procese reforme, imaju naglasak na razvijanju osnovnih vještina poput logičkog razmišljanja i sposobnosti rješavanja problema što jest u suštini Bolonjskih reformi. No, pedagoške vještine samih profesora često nisu takve da studente osposobljavaju u tom smislu. Često se događa da nastavljaju po starom: učenjem napamet bez puno razmišljanja. Studenti tako uče činjenice umjesto da oštre vještine analize, sinteze i logičkog rasuđivanja.
Poslodavci se često tuže da bez obzira što je netko završio fakultet nakon zapošljavanja nema sposobnost samostalnog promišljanja, odnosno da takvi zaposlenici ne mogu prosuđivati o elementima svog posla i ovise o drugima koji im moraju objasniti svaki korak. Fakultet je mjerilo mentalnih sposobnosti, a ne konkretnih vještina, osim ako se ne radi o umjetničkim akademijama.
Prihvatimo li činjenicu da je čovjek koji dolazi s fakulteta tek odraz potencijala, a ne stvarnog znanja, tada bi njegova prva godina trebala biti plaćena onoliko koliko on doprinosi - a doprinosi malo.
Zbog svih navedenih razloga visokoobrazovani mladi ljudi trebali bi prihvaćati niže početne plaće kako bi došli do radnog iskustva koje bi im otvorilo mogućnost za kasnije zapošljavanje.
Postoji potreba za visokoobrazovanim stanovništvom. No visoko obrazovanje postaje sve teže dostupnim. Kako će se ljudi obrazovati?
Potražnja za visokim obrazovanjem je velika. Broj ljudi koji ide na visoko obrazovanje se povećao, a privatne škole i fakulteti su puni. Novac tu nije najveći problem. Obrazovanje nije dar s neba i netko ga plaća, a naša je zemlja siromašna. Ni u socijalizmu „besplatno" obrazovanje nije bilo potpuno besplatno jer su roditelji Država bi morala više ulagati u obrazovanje odraslih koje je kod nas gotovo nepostojeće
No to u konačnici vodi do ukidanja tržišno neprofitabilnih studija poput društvenih.
Nisam primijetila da se upisuje manje studenata npr. sociologije ili filozofije nego prije. No ne možete očekivati da društvo financira obrazovanje za zanimanja koja ne vode do zaposlenja. Što će ti studenti raditi kad završe fakultet? Prije nego što investiraju u svoje obrazovanje, moraju razmišljati gdje će raditi i u čemu će biti dobri u skladu s vlastitim interesima. Kad bi visoko obrazovanje bilo besplatno nitko ne bi previše razmišljao o financijskim efektima zanimanja. To je jedan od glavnih razloga zašto besplatno visoko obrazovanje nije dobra ideja. Stvara se dojam da je studiranje bezvrijedno ako je besplatno, a to ne može biti dalje od istine.
Ali obrazovanje nije tržišna kategorija ili barem ne isključivo tržišna kategorija. Ona također sadrži i komponentu osobnog razvoja.
To je točno, ali osobni razvoj bez plaće ne postoji, osim ako želimo biti gurui koji sjede na vrhu planine i meditiraju. Isto tako, nije točno da nestaje potražnja za društvenim zanimanjima. Uslužni sektor u gospodarstvu sve više jača, kao i rad u zajednici, u nevladinim udrugama. U svim oblicima rada s ljudima potrebne su takve struke, a posebno su važne analitičke i istraživačke vještine koje su jako razvijene u okviru, primjerice, studija sociologije.
No ono što nije profitabilno postat će nepotrebno i zatvorit će se.
Nedavno je na fakultetima napravljeno istraživanje troška studiranja per capita. Rudarsko-metalurški fakultet u Sisku ima desetak studenata koji društvo stoje više od milijun kuna godišnje za svakog studenta. To je najskuplji fakultet u Hrvatskoj. Možemo li si mi to dopustiti? Održavanje tradicije na takav način je apsurdno.
Dolazi do stalnog povećanja školarina. Kako komentirate činjenicu da u Hrvatskoj nema sustava stipendiranja iz privatnog sektora?
Poslodavci malo razmišljaju o radnicima i smatraju da trošak obrazovanja nužno mora snositi država, što je nerealno. I oni moraju shvatiti kako je ljudi sve manje i kako nije prihvatljivo uvoziti radnu snagu dinamikom koja je njima potrebna. I poduzeća su mjesta na kojima se ljudi moraju moći obrazovati ne samo za svoje potrebe već i za potrebe tržišta rada. Poslodavac bi u ljude trebao ulagati ona znanja koja su potrebna njemu, ali i općenita koja će radniku pomoći da se kasnije ponovo zaposli.
Kolumna „Javne politike visokog obrazovanja":
Ovaj tekst je objavljen u sklopu kolumne „Javne politike visokog obrazovanja". Kolumna je jedna od aktivnosti projekta „Platforma za sudjelovanje organizacija civilnog društva u praćenju, oblikovanju i zagovaranju javnih politika obrazovanja u Hrvatskoj" koji provodi Institut za razvoj obrazovanja. H-Alter je partner na projektu, a projekt podupire Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva.
Popis ostalih tekstova objavljenih u sklopu kolumne možete pronaći na internetskoj stranici www.iro.hr u rubrici „Kolumna".
