Dvadeset i petoga siječnja 2011. godine buknula je narodna pobuna protiv autokratskog i korumpiranoga režima predsjednika Mubaraka koji je nakon osamnaest dana bio je prisiljen odstupiti, a vlast je potom prigrabilo Vrhovno vijeće oružanih snaga. Upravljalo je procesom tranzicije do travnja ove godine kada je novoizabrani predsjednik Mohamed Mursi smijenio čelnike vojne hunte, ministra obrane Tantavija i šefa generalštaba Anana. Na čelo ministarstva obrane promovirao je generala Abdula Fataha Al-Sisija. Imenovao je Mahmuda Mekija, reformističkoga suca koji se istaknuo suprotstavljajući se Mubarakovu režimu, na upražnjeno mjesto potpredsjednika republike. Vojni establishment, čiji su korporativni i statusni interesi bili ugroženi tvrdorukaškim vodstvom smijenjenih generala i masovnim otporom takvoj politici, zapravo je žrtvovao kao što je ranije odstranio Mubaraka. Vojne snage povučene su s ulica. "Vlast", a samim time i daljnja odgovornost za upravljanje tranzicijskim vlakom bez voznoga reda, prepuštena je prividno Mursiju (o toj sam etapi pisao na H-Alteru 27/08/2012). Generali koje je Mursi imenovao u reformirano vojno vijeće povukli su se u sjenku i zauzeli stav iščekivanja.
mubarak.jpg
Protiv Mursija, njegova Muslimanskoga bratstva (MB)/Stranke slobode i pravde i njihove "islamizacije" državnih institucija digla se na noge čitava "liberalno-sekularna" oporba s njezinim mnogobrojnim konzervativno-desnim i ljevičarskim komponentama, uključujući i s nekim prvacima Mubarakove bivše Nacionalno demokratske stranke. Demonstracije i kontrademonstracije za i protiv Mursija smijenjivale su se, a da nije bilo jasno kamo se to Egipat uputio. Privreda zemlje i dalje je ponirala, životni se standard pogoršavao, štrajkovi su se množili, država je sa sve više poteškoća plaćala zaposlenike u svom administrativnom aparatu, školstvu i zdravstvu, rastao je budžetski deficit, ranije zapuštene komunalne službe u Kairu i Aleksandriji kolabirale su, fizička sigurnost građana u nekim njihovim pregrađima pa i čitavim oblastima bila je ugrožena, Egipćani su postali agresivni jedni prema drugima,
Zbog svega toga i neizvjesne političke situacije u zemlji pregovori s Međunarodnim monetarnim fondom o kreditu koji bi omogućio Mursijevoj vladi pokriti troškove hladnoga pogona (fiskalnu godinu) zapeli su. U toj je situaciji Mursi s "ustavnom deklaracijom", zapravo dekretom, prisvojio zakonodavne funkcije kojima je do tada raspolagala vojna hunta, i odredio putokaz izlaska iz političke krize - prvo, sastavljanje prijedloga budućega ustava koji će ići na referendum, a potom će, kada ustav bude usvojen, slijediti izbori za Zakonovadno vijeće (Donji parlament). Aktivirao je dvije institucije što ih je vojna hunta prethodno zaboravila raspustiti -prvo Ustavotvornu komisiju, a onda i Gornji dom (Šuru, Konsultativno vijeće parlamenta). Ovaj će poslije usvojenoga ustava privremeno preuzeti zakonodavne prerogative do parlamentarnih izbora, rečeno je 60 dana poslije referenduma. Od toga trenutka pa nadalje izabrano Zakonodavno vijeće donosit će zakone i sastavljati vlade s kojima će predsjednik dijeliti izvršnu vlast.
Mursijevi su protivnici digli galamu kako je on uz izvršnu funkciju "nelegalno prisvojio" i zakonodavnu, ignorirajući činjenicu da od iznuđene Mubarakove ostavke ništa zapravo nije bilo "legalno". I vojna je hunta prije njega upravljala dekretima. Nazivali su ga "diktatorom", a jedan ga je komentator proglasio "islamo-fašistom". Mursi je prisvojenim prerogativama, uprkos žestokom otporu naslijeđenoga Mubarakova aparata, upio privremeno ušutkati Vrhovni ustavni sud koji se spremao raspustiti Ustavotvornu komisiju i Gornji dom. Smijenio je glavnoga državnog tužitelja, također naslijeđenoga iz Mubarakovih vremena, i imenovao novoga.. S vladom koju je sam još ranije sastavio i ministrom informacija stavio je šapu na državne medije. U zemlji s gotovo 40 posto nepismenih bilo je osobito važno ovladati državnom RTV. Nije međutim uspio obuzdati kritičare iz privatnih medija pred čijim su sjedištima njegovi sljedbenici protestirali. Njihovi sekularno-liberalni protivnici su pak danonoćno dežurali na kairskom središnjem trgu Tahrir, odakle je prije dvije godine krenula egipatska pobuna, tzv. Arapsko proljeće. Druga grupa demonstranata protestirala je pred predsjedničkom palačom u Heliopolisu, a treća je manifestirala svoju podršku ušutkanom Vrhovnom ustavnom sudu.
Mursi je uporno pozivao heterogenu opoziciju na dijalog. Zadužio je potpredsjednika Mekija da počne razgovore o nacionalnom pomirenju, ali bez "uspjeha". Pozivu su se odazvali samo Mursiju skloni sugovornici.
Natezanja oko ustava
Rasprave unutar Ustavotvorne komisije i nesuglasice njezinih članova podgrijavale su ulične sukobe. Salafisti su uporno pokušavali ubaciti u postojeći ustav što više referenca na šerijat i islam, uključujući i drastične kazne za zločine protiv islama. Kao i neki njihovi šeici u svojim propovijedima, i ovdje su grmili protiv nemoralnog ponašanja inozemnih turista (golotinje, tj. bikinija na plažama) te o potrebi nametanja domaćim ženama normi javnoga ponašanja i oblačenja, a jedan je njihov predstavnik tvrdio da je zabrana braka s maloljetnim djevojkama protuislamska. Bilo je i trgovanja između članova suprotstavljenih tabora : "ako hoćete da prihvatimo vaš prijedlog, onda vi prihvatite naš", te se tako dolazilo do uopćenih formulacija koje se mogu različito interpretirati. Gubilo se puno vremena na rasprave koje nisu ničemu vodile.
U toj je situaciji Mursi objavio "ustavnu deklaraciju". Islamistička većina Komisije nekoliko je dana poslije njegova dekreta zbrzala redakciju završnoga teksta prijedloga ustava uprkos protestnim ostavkama više liberalno-sekularnih kolega i optužbama da se takvim ustavom država "islamizira". Posljednja seansa trajala je 16 u kontinuitetu. Predsjednik je odmah dekretom potvrdio taj prijedlog. Građanima je dano petnaest dana da se upoznaju s tim kontroverznim tekstom koji je anti-islamistička oporba unaprijed odbacila. Cijelom je zemljom izbio novi val demonstracija i kontrademonstracija. U par dana simultano su napadnuta sjedišta MB-a/Stranke slobode i pravde u nekih dvadesetak gradova, uključujući njihovu centralu u Kairu, koje je policija slabo ili nikako branila. U nekoliko manjih gradova uredi su im spaljeni, a napadnuta je i centrala konzervativno-sekularnoga Wafda.
egipat-1.jpg
Prvog studenoga stotine tisuća demonstranata izašle su na ulice Kaira manifestirajući svoju podršku "ustavnoj deklaraciji" i Mursiju. Mnogi među njima pristigli su iz provincije. Uz šumu egipatskih trobojki bilo je i crnih zastava islamskih fundamentalista. Ovi su bučno tražili ustavno uređenje temeljeno na šerijatu. Poveća grupa tih demonstranata napala je oporbene aktiviste koji danima dežuraju na Tahriru, na kojemu su pristalice sada suprotstavljenih tabora svojevremeno zajedno rušili Mubaraka. Bili je povrijeđenih na obje strane. Kasnije su predstavnici MB-a tvrdili da su napadači zapravo bili "plaćeni provokatori".
Politička polarizacija
Liberalno-sekularna opozicija, koja sebe naziva "građanskom", u međuvremenu je sredila svoje redove i pod vodstvom Mohameda Al-Baradeja, nobelovca, prvaka Destur (Ustavne) stranke i nekadašnjeg šefa Međunarodne atomske agencije, formirala Nacionalnu frontu spasa, prigodnu referendumsku koaliciju sačinjenu od 35 stranaka i grupa. Uz njega kao "generalnog koordinatora" na tiskovnim su konferencijama istupali Hamdin Sabahi, čelnik naserističke stranke Karama (Dostojanstva), koji je u prvom krugu predsjedničkih izbora osvojio treće mjesto, i Amr Musa, bivši generalni sekretar Arapske lige i osnivač Hizb Al-Motamar (Kongresne) stranke, koji je također bio kandidat na predsjedničkim izborima. Zajednički nazivnik njihova udruživanja bio je odbacivanje predloženoga ustava. No kasnije su odlučili pozvati svoje sljedbenike na izbore s preporukom da glasaju protiv. Grupica lijevih radikala iz redova Fronte pozvala je pak na bojkot referenduma. Dvije umjerene islamističke političke formacije - Stranka čvrstog Egipta pod vodstvom poznatoga reformatora Moneima Abul Futuha, koji je također sudjelovao u ranijoj predsjedničkoj utrci, i Stranka današnjega Egipta - koje nisu pripadale Fronti, ali se nisu ni priključile islamističkom bloku, pozvale su svoje sljedbenike da glasaju protiv ustava.
Pripremajući se za referendum, oko MB-a/Stranke slobode i pravde, sa suprotne strane moblizirale su se najvažnije islamističke snage - salafistička stranka Al-Nur (Svjetlosti) i radikalna Gama Al-Islamija - s deklariranim ciljem "obrane islama" i predloženoga ustava. MB je sa svojih 700-800 tisuća discipliniranih članova prednjačio u propagiranju vrlina novoga ustava, a u svoja je kola s više ili manje uspjeha upregnuo i državne RTV i tiskovne medije. Salafističke su se grupacije pak oslanjale na svoje vjerske propovjednike i na nekoliko privatnih TV kanala. Anti-Mursijevska opozicija ih optužuje da su njihove aktivnosti financirane iz bogatih arapskih petrodolarskih monarhija, ali za to nema dokaza.
U predreferendumsku kampanju uključio se i šeik Kadaravi, Egipćanin koji je zahvaljujući katarskoj TV Al-Jazeery proteklih godina izrastao u neku vrstu moralnoga autoriteta egipatskog MB-a. Poručio je svojim sunarodnjacima da će se lišiti 20 milijardi dolara "islamskih investicija" odbace li predloženi ustav.
Uprkos upozorenja ministra vakufa (islamskih zadužbina) kako džamije nisu mjesta za političku agitaciju , tisuće imama širom zemlje je u svojim propovjedima krenulo u propagandni rat protiv "nevjernika" (liberala i sekularista). Uzdržaniji od njih, glavni muftija Al-Azhara, najviše sunitske vjerske institucije u zemlji, ne opredijeljući se ni za jednu od suprotstavljenih strana, proglasio je izlazak na izbore "dužnošću svih vjernika". Iako je nedavno izabrani koptski patrijarh podržao predloženi ustav, mnogi su pripadnici njegove vjerske zajednice (procijenjuje se na nekih 10 posto od ukupnoga stanovništva) bili preplašeni agresivnom retorikom i demonstracijama snage islamista i, tvrdi se, uglavnom apstinirali.
Sudački se zbor podijelio na dvije suprotstavljene grupe - jedne koja je smatrala Mursijevu deklararaciju "nezakonitom" i odbacivala referendum, i druge koja se solidarizirala s Mursijem. U jednom je trenutku 12 anti-islamističkih tiskanih medija i 5 privatnih TV kanala stupilo u štrajk potestirajući protiv "gušenja slobode govora". Nekoliko Mursijevih političkih savjetnika dalo je ostavke.
Petoga studenoga, dakle deset dana prije referenduma, izbili su sukobi pred predsjedničkom palačom u Heliopolisu. Tu je gomila anti-Mursijevih demonstranata uklonila prepreke od bodljikave žice koje su branile pristup palači. Prisutne policijske snage to su pasivno promatrale, a onda bile iznenada povučene. Uzvikujući parole protiv Mursija i islama, prijetila je opasnost od provale u prostor gdje je locirana palača. Dok su jedni po ogradnim zidovima predsjedničkog vrta iscrtavali parole i grafite protiv Mursija, drugi su preko ograde bacali kamenje. Kasnije se doznalo da je predsjednik u vrijeme te opsade bio evakuiran nekim sporednim izlazom. Njegovi su zaštitari u međuvremenu mobitelima panično zvali u pomoć Mursijeve sljedbenike raštrkane po gradu koji su potom pristizali te odvojenim grupama nastojali rastjerati protivnike, ali su prve među njima bile odbijene. Tek kada se okupio dovoljan broj Mursijevih pristaša, počeli su pravi okršaji - pristigla je mala grupa civila naoružana sačmaricama, suzavcem i barem jednom puškom i pretpostavlja se da je tada bilo najviše povrijeđenih. Kasnije je ministarstvo zdravlja objavilo da su četiri osobe ubijene, a da ih je preko 300 potražilo liječničku pomoć. Sukobi su prestali tek kada je na lice mjesta izašla Predsjednička garda - pojavila se na sceni kada je Al-Baradei, generalni koordinator Koalicije nacionalnoga spasa, preko svoga twittera uputio apel vojsci. Uhićeno je 154, ali su svi su pušteni. Sutradan je u džamiji Al-Azhara održana pogrebna ceremonija za dvojicu mladih MB-ovaca od kojih je jedan ubijen metkom, a drugi stradao od sačme. Nije jasno zašto je Garda, kojoj glavni zadatak štititi predsjednika, tako dugo čekala, kao što ni zašto su policijske snage povučene još prije početka sukoba. Postavljeno je i pitanje - tko u Egiptu raspolaže patronama suzavca?
Najgore je ipak izbjegnuto. Ipak, na javnoj su sceni ostala su dva nepomirljiva politička protivnika - islamisti i liberalno-sekularni blok. Treći sudionik procesa tranzicije - vojska, ostala je "neutralnom". Ministar obrane, general Al-Sisi, kojega je Mursi uzdigao na taj položaj, uputio je javni poziv sukobljenim stranama na sastanak "pomirenja" kojim bi on predsjedao. Vodstva MB-a/Stranke slobode i pravde su odbila izložiti se njegovoj arbitraži pa je dijalog "odložen". Državno tužilaštvo naložilo je istragu o sukobima pred predsjedničkom palačom, ali kao i u više prethodnih slučajeva rezultati nisu objavljeni. Neposredno prije referenduma Mursi je s dva dekreta "ovlastio" vojsku da osigura birališta i da po potrebi hapsi remetitelje mira sve do službene objave rezultata.
Referendum
S obzirom na to da vlasti nisu uspjele privoljeti dovoljan broj sudaca (zbog protestnoga bojkota dijela sudačkoga korpusa) koji će voditi postupak u gotovo 12.000 izbornih jedinica, Vrhovna je izborna komisija odredila da će glasanje, umjesto u istom danu, biti održano u dvije odvojene grupe guvernorata (provincija) s približno istim brojem birača, 15. i 22. studenoga. Također je odredila da će nadzor nad izbornim procesom uz organizacije civilnoga društva vršiti i paradržavni Nacionalni centar za ljudska prava. Carterova komisija, čiji su monitori pratili prethodne parlamentarne i predsjedničke izbore, ovoga je puta apstinirala.
Prema konačno objavljenim rezultatima, od 51 milijuna registriranih glasača na izbore ih je izašlo svega 17 milijuna, što znači da je njih 34 milijuna apstiniralo. Izlaznost je bila manja nego u travnju 2011. Kada je bio održan "vojni referendum", prihvaćen uz podršku islamista koji su se tada obračunavali s Mubarakovim aparatom represije, te također manja nego u drugom krugu predsjedničkih izbora u lipnju 2012. kada je Mursi tijesno pobijedio "vojnoga" rivala, bivšega generala Šafika. Većina apstinenata su, naravno, bili muslimani koji nisu slijedili upute islamista, ali i brojni kopti nisu pristupili glasačkim mjestima. Za razliku od predreferendumskih sukoba koje je vojska ignorirala, ovoga se puta pobrinula da procedura glasanja prođe gotovo bez ijednoga ozbiljnijeg incidenta.
Za ustav je glasalo 63,8 posto birača, a protiv 34,2 posto. Naravno, islamistički tabor ne može se pohvaliti brojnošću izlazaka na izbore, ali je prevagnuo s uvjerljivom prednošću. Daleko ispod očekivanja prvaka Nacionalne fronte spasa bila je podrška koju su dobili. Osim toga su, uprkos zahtjevima nekih radikala iz vlastitih redova za bojkot referenduma, svojom odlukom o sudjelovanju unaprijed priznali, mada indirektno, njegov legitimitet. Slaba im je utjeha što su u Kairu i Aleksandiji, tim najmnogoljudnjim urbanim guvernoratima, glasovi protiv prevagnuli s malom marginom, i jedva u Menufeji, poljoprivrednom kraju delte Nila. Ustav je u 24 drugih egipatskih guvernorata bio podržan, a u nekim siromašnijim i plebiscitarno s većinom od 70-75 posto. Za ustav su glasali i najsiromašniji žitelji Kaira i Aleksandrije, jedan dio njih vjerojatno antagoniziran njima malo razumljivom elitističkom retorikom "bogatih" prvaka Fronte spasa.
Sam proces izbora naravno nije bio besprijekoran, kao što nije bio ni jedan prethodni. Zbog bojkota dijela sudačkoga korpusa nije bilo dovoljno sudaca koji su trebali nadledati same izbore. Zbog kašnjenja njihova dolaska neka su glasačka mjesta kasno otvorena, a druga zatvorena prije propisanoga vremena. Tvrdi se da su neki od tih "sudaca" nepismene glasače upućivali gdje trebaju staviti križić odobravanja. Navodno su aktivisti islamističkih grupa (ali nisu bili jedini) pred nekim izbornim mjestima, a ponekada i unutar njih, ubijeđivali kako bi se trebali opredijeliti. Domaćim monitorima izbora bio je ponegdje onemogućen pristup glasačkim mjestima, a inozemnih nije ni bilo.
Vrhovna izborna komisija zaprimila je više od 700 pritužbi na neregularnosti glasanja, ali ih je sve odbacila tvrdeći da nisu bitnije utjecale na konačni ishod referenduma. To znači da će se po usvojenom kontraverznom ustavu od sada navigati do izbora za Zakonodavno vijeće ovoga travnja.
Što je izglasano?
Gubitnici ove etape egipatske tranzicije nisu samo sekularno-liberalne snage, već i islamističke. Jedini koji mogu biti zadovoljni ishodom referenduma su generali koji su usvajanjem ovoga ustava legalizirali ono što nikada u prošlosti nisu imali - autonomni status njihove institucije (države u državi) u budućem političkom sustavu, Nacionalno vijeće sigurnosti u kojemu će imati većinu glasova, budžet odvojen od državnoga te pravo uhićivanja i suđenja svima koji prema njihovoj procijeni ugrožavaju nacionalnu sigurnost. Izričito je stipulirano da ministar obrane mora biti vojno lice. Za čudo te su vojne odredbe izazvale najmanje polemika u Ustavotvornoj komisiji i prošle su uz punu podršku islamističke većine njezina članstva.
Izglasani ustav naravno daleko je od idealnoga. Bilo je iluzorno očekivati da baš sve zadovolji, zbog čega je referendum i održan, ali nije ni tako strašan kako se tvrdilo. Prvi puta u povijesti egipatskog parlamentarizma prijedlog ustava sastavljala je komisija izabrana od parlamenta. Republikanske ustave 1956. i 1971. kao i prethodne kraljevske 1923. i 1930. ispisivale su komisije imenovane od Nasera i Sadata, a one ranije od kraljeva. Za razliku od diktatorskih ovlasti ranijih šefova država, ovlasti predsjednika države su smanjene. Praktično će dijeliti izvršnu vlast s vladom koju bira Zakododavno vijeće i gorespomenutim Nacionalnim vijećem sigurnosti. Mandat mu je ograničen na dva uzastopna četvdrogodišnja termina.
Egipat nije pretvoren u teokratsku državu kako su tvrdili protivnici ustava, iako je u njemu više islama nego i u jednom prethodnom. Ustavni članak 2. koji je stipulirao da su "glavni izvori zakonodavstva principi šerijata", ostao je kakav je bio. To, međutim, nije zadovoljilo salafiste pa je poslije dugoga raspravljanja Amr Musa član liberalno-sekularne Koalicije preložio "komprmisni" članak 4. u kojem stoji da je za "tumačenje tih principa nadležan Al-Azhar", koji je na taj način uzdignut do statusa Ustavnoga suda. Budući da ni to nije bilo dovoljno upornim salafistima, dodan je i članak 219. kojim se nalaže da se tumačenja gorespomenutih principa imaju "temeljiti na pravnoj školi sunitskoga islama", čime se diskriminiraju malobrojni egipatski šijti i ismaeliti, ali se može okrenuti i protiv višemilijunskoga članstva ovdašnjih sufijskih redova. Osim toga, nema jedinstvene pravne škole sunitskoga islama, već postoje četiri jednakopravne. Konačno, člankom 44. indirektno se stipulira da su "uvrede" Božjega izaslanika (Muhameda) i drugih proroka kažnjive zakonom.
Najlošije su u novom ustavu prošle žene. Iako nekoliko članaka nalaže zaštitu sloboda, poštovanje prava građana i izričito zabranjuje njihova diskriminacija na osnovama religije, roda i rase, u posebnom se članku naglašava odovornost žena prema obitelji, ali ne i muškaraca. Valjda da bi se ublažila ta odredba, dodatno se kaže da im država osigurava usluge materinstva i uzgoja djece , ali nije jasno kako. Prema ovdašnjim ženskim udruženjima, ustav iz 1971. bio je bolji jer nije posebno spominjao žene. Međutim, nije najvažnije što piše u ustavu, već kako će se primijenjivati. I prethodni su režimi imali ustave, ali su ih sami najviše kršili.
Još jedna etapa tranzicije
Gornji dom parlamenta na koji je Mursi prenio zakonodavne ovlasti sada ima pravo dorađivati i mijenjati taj ustav. Mursi mu je par dana poslije objave rezulata referenduma imenovao 90 dodatnih članova (jednu trećinu, dok su ostali ranije izabrani direktno) što je prerogativa koja je pripadala šefu države po ustavu iz 1971. godine. Pokušao je, ne baš spretno, učiniti Šuru, kojom dominiraju senatori MB-a i njegovih saveznika, nešto reprezentativijom imenovanjima kopta i žena. Koptkinje, koje su određene po oba kriterija, profitirale su. Tako je postupao i Mubarak. Mursi je osim toga pokušao zadovoljiti apetite nekih svojih manjih saveznika. Trojica prvaka paradržavne Sindiklane federacije našla su se među imenovanima, ali ni jedan predstavnik nezavisnih sindikalnih grupa što su se formirale poslije pobune 2011. Pitanje je koliko će Gornji dom, u dva mjeseca što su mu preostala do parlamentarnih izbora, uopće pokušati mijenjati ustav.
Mursi je također smijenio deset ministara u pretežno tehnokratskoj vladi premijera Hišama Kandila koji na tim položajima nisu proveli ni šest mjeseci, a umjesto njih imenovao nove. Vjerojatno je ocijenjeno da prethodni nisu uspostavili kontrolu nad resorima prepunih činovnika Mubarakova režima. Prezentirajući Gornjem domu novimenovane ministre, Kandil je izjavio da su prioriteti vlade "privreda, sigurnost i nezavisnost sudstva". Čitav je naslijeđeni sudski sustav naime služio prethodnom režimu i Mursi tu nije uspio, ni usvojenim novim ustavom, nešto bitnije izmijeniti.
Najznačajnije je svakako imenovanje novoga ministra unutrašnjih poslova Mohameda Ibrahima, koji bi trebao iz temelja rekonstruirati službu što dvojica njegovih tranzicijskih prethodnika nisu učinili. Taj je policijski general, a sada ministar, prethodno bio na čelu Direkcije za zatvore koji u ovoj zemlji imaju lošu reputaciju. Od njega će se po svoj prilici zahtijevati reorganizacija specijalnih snaga sigurnosti koje su se istakle svojom brutalnošću u obračunima s prosvjednicima. Sudovi su oslobodili otprilike 100 njihovih pripadnika optuženih za ubojstva. Samo je jedan snajperist među njima osuđen. Procesi protiv desetaka drugih odugovlače se ili stalno odlažu. Ukupno ljudstvo te specijalne policije procijenjuje se na nekih 300 000 (!) Opremljena je lakim pješadijskim oružjem i impresivnim voznim parkom koji uključuje blindirane automobile. Novi je ministar objavio da će se osnovati i "policijska avijacija", što mi se ne čini najboljim uvodom u reformiranje povjerenog mu aparata.
Predsjednik je imenovao i osam novih provincijskih guvernera - trojicu generala u graničnim guvernoratima na koje vojska ima monopol, i pet civila, tvrdi se članova MB-a ili savezničkih islamističkih grupa. Navodno ih je šest drugih samo razmiješteno u druge lokalitete. Guverneri su prema naslijeđenom sustavu, također i uz šefove sigurnosti imenovane iz centra, najviša vlast u provincijama. Po statusu su ravnopravni ministrima centralne vlade.
Skoro sam zaboravio spomenuti da je poslije usvajanja ustava potpredsjednik republike Meki podnio ostavku jer potpredsjedničko mjesto nije predviđeno novim ustavom. Međutim, Mursi ga je zadržao uz sebe sve dok ga nije imenovao na upražnjeno ambasadorsko mjesto u Vatikanu. Egipatski predsjednik prema nekakvim naslijeđenim pravilima diplomatske službe ima pravo imenovati do 10 posto ambasadora koji nisu prethodno bili profesionalni diplomate. Navodno je to imenovanje otvorilo vrata MVP-a i kadrovima MB-a. Bratstvo, tvrde neimenovani izvori, reflektira na čelne položaje u Turskoj, Kataru, Saudijskoj Arabiji i Sudanu, odnosno u državama kojima vladaju islamisti različitih boja. Imenovan je i novi guverner Nacionalne banke Egipta.
"Spašavanje ili kupovanje" Egipta?
Odmah poslije nove godine u Kairo je pristigla delegacija Međunarodnoga monetarnog fonda (MMF-a). Domaćin joj je bio novi ministar financija, peti po redu od Mubarakova rušenja. Ponovo su potvrdili što su već bili dogovorili u prosincu 2012. - Egiptu je ponovo obećan kredit od 4,8 milijardi dolara, ali se kao i ranije zahtijevaju garancije da će se taj zajam vratiti. Problem je što u Egiptu postoji otpor "nametnutim" uvjetima MMF-a. Christine Lagarde, šefica MMF-a koja je tada bila na Obali Bjelokosti, poručila je egipatskoj vladi kako bi taj sporazum trebala prihvatiti kao svoj (a ne kao nešto nametnuto) i nastojati da bude prihvaćen od stanovništva.
U Kairo je s par dana razlike stigao i katarski premijer Hamad bin-Jasim Al-Tani. Egiptu donosi novih 500 milijuna dolara dotacije za pokrivanje tekućih troškova vlade i 2 milijarde depozita Nacionalnoj banci što je neophodna garancija za dobivanje MMF-ova zajma. Objasnio je tu velikodušnost značajem Egipta za budućnost čitavog Bliskoga istoka. Katar, naglasio je "neće dozvoliti bankrot Egipta". Nije spomenio privilegirane katarske veze s egipatskim MB-om.
Prema egipatskom ministru financija, Saudijska Arabija na ime pomoći uplatila je 500 milijuna dolara te priložila 3,5 milijardi svojih državnih obveznica, pretpostavljam kao garanciju da će Egipat otplatiti dospjele dugove. Uz to je ministar izjavio da će na tržište biti puštene egipatske državne obveznice koje će budžetu pribaviti 10 milijardi dolara prihoda. Turska je ranije dostavila Nacionalnoj banci 500. milijjuna dolara ali samo za pokrivanje troškova poslovanja turskih firmi u Egiptu.
Ne znam je li koordinirano, ali ovdje se pojavio predsjednik Europskoga vijeća Herman Van Rompuy. Naravno, vodio je političke razgovore, ali je najvažnija njegova poruka bila da će europske banke osigurati Egiptu zajmove u iznosu od 6,8 milijardi dolara tek kada ovaj potpiše sporazum s MMF-om. Egipatski je vanjski dug relativno skroman za tako veliku zemlju s takvim ekonomskim potencijalima. Prošlog listopada iznosio 36,5 milijardi dolara, ali je država imala u posljednje dvije godine problema s redovitim otplatama. Vjerojatno će se morati reprogramirati.
Konačno, ponovo je u Kairo sletio američki senator John McCain, nekadašnji pretendent na predsjedničku fotelju, dovevši sa sobom još petoricu drugih senatora. Posljednji put ovdje je boravio prošloga prosinca. U fokusu njihovih razgovora ovoga je puta bila "tranzicija k demokraciji". Primio ih je Mursi, vodili su razgovore u Gornjemu domu, susreli se s više ministara i obišli najvažnije stranke. Na kraju posjete McCain je savjetovao egipatskim političkim snagama stupiti u dijalog. Par dana poslije odlaska kongresnika, objavljeno je da je počela isporuka borbenih lovaca F-16 (nije rečeno koliko) i 200 tenkova. Ova je isporuka dio američke vojne pomoći u vrijednosti od 1,3 milijarde dolara koja se godišnje daje Egiptu od 1979. godine kada je ovaj potpisao mirovni ugovor s Izraelom. Američki Kongres, međutim, suspendirao je te isporuke prošle godine poslije napada islamista na ambasadu SAD-a u Kairu, i to baš na prijedlog McCaina. Očito su u Washingtonu zaključili da im je sankcioniranje Egipta zbog grupe ekstremista kontraproduktivno i da mogu surađivati s ovdašnjim "umjerenim islamistima" i Mursijem. S ovom su isporukom također odobrovoljili egipatski vojni establishment s kojim Pentagon održava privilegirane odnose.
Sve u svemu Amerikancima i njihovim zapadnim saveznicima potreban je stabilan Egipat na kojeg se usred bliskoistočnih turbulencija mogu osloniti kao što se oslanjaju na Tursku i Katar. Stabilnost je preduvjet ekonomskog oporavka, a da bi se to moglo postići neophodno je smiriti egipatsku liberalno-sekularnu opoziciju i privoljeti je na suradnju s Mursijem. Jednako je važno podržati formulu političke kohabitacije Mursijevih "umjerenih islamista" i vojnoga establishmenta, koja je uključena u upravo usvojeni ustav, ali još nije zaživjela u praksi. Mnogo će ovisiti od ishoda parlamentarnih izbora u travnju kada će biti jasnije kakvi su odnosi snaga.
Dvogodišnjica egipatske pobune
Prema tekstu ustava, parlamentarni izbori trebali bi se održati 60. dana poslije njegova usvajanja, no neki su dužnosnici spominjali travanj. Glasnogovornik predsjedništva rekao je pak da će "elektoralna procedura" početi 25. veljače. Pretpostavljam da to znači kako će do tada biti formirana Centralna izborna komisija koja će vršiti registraciju kandidata za zastupnička mjesta.
Gornji dom već na svojoj prvoj radnoj sjednici u punom sastavu počeo je rasprave o Izbornom zakonu bez kojega se izbori ne mogu održati. I tu su se ponovile ranije viđene konfrontacije liberalno-sekularnih senatora i islamista i nastavile se tijekom tri tjedna dok predsjedavajući Šure nije odlučio prekinuti diskusije i dati kontraverzne članke do tada sastavljenoga teksta zakona na glasanje. Islamistička većina Doma tada je jednostavno preglasala oporbu. Koliko sam shvatio iz objavljenoga, odbačeni su zahtijevi sekularista da se odrede posebne kvote ženskih i koptskih kandidata koje bi sve stranke trebale uključiti u svoje izborne liste. Odbačen je i zahtjev nekolicine koptskih senatora da se za njihovu vjersku zajednicu rezervira 10 posto zastupničkih mjesta (toliki je približno postotak kopta u ukupnom stanovništvu). Nije rečeno je li se uopće raspravljalo o kvoti "radnika i farmera" koja je postojala u ranijim izbornim zakonima (naslijeđena je iz naserističkoga ustava). Zadržana odredba prema kojoj su dvije trećine zastupničkih mjesta rezervirane za stranačke liste, a jedna trećina za tzv. nezavisne kandidate. Spominjem ovo jer je Vrhovni ustavni sud bio poništio mandate svim nezavisnim izabranim kandidatima na prošlim izborima, na osnovu čega je vojna hunta raspustila čitav Zastupnički dom. Bilo kako bilo, Egipat je dobio novi Izborni zakon.
Za razliku od jednodušnosti s kojom su istupali senatori dva suprotstavljena bloka u Gornjem domu, njihovi su se referendumske koalicije počele osipati. Prvo je MB-ova Stranka pravde i slobode objavila kako će na izbore izaći samostalno i konkurirati za sva zastupnička mjesta. Onda je došlo do loma u ultrakonzervativnoj salafističkoj Al-Nur stranci koja je na prošlim izborima osvojila 20 posto zastupničkih mjesta. Napustio ju je njezin predsjednik s još stotinu dužnosnika s kojima je osnovao Al-Vatan stranku. Dok pišem ove redove, obje ove sada suparničke stranke pregovaraju o izbornim savezima s manjim salafističkim formacijama.
egipat4.jpg
Ni redovi Nacionalne fronte spasa nisu više homogeni kao što su bili, iako se vodeći trio Baradei-Sabahi-Musa i dalje sastaje. Zajedno su tražili ostavku vlade poslije željezničke nesreće u kojoj je poginulo 17 vojnih regruta. U jednom su trenutku tvrdili da će imati zajedničku izbornu listu i izaći na izbore dobiju li čvrste garancije da će izbori biti pošteni, pod sudskim nadzorom, a sam izborni process potpuno transparentan. Zatim su govorili o dvije odvojene liste. Treća je mogućnot da njihove stranke izađu na izbore sasmostalno, a da parlamentarnu koaliciju stvaraju poslije. Ipak su osnovali tri komisije - jednu koja bi trebala utvrditi kriterije za odabir kandidata, drugu koja će prikupljati fondove za financiranje izborne kampanje i treću koja bi trebala nadzirati izborni process.
Većina stranaka ove Fronte odlučila je pridružiti se ljevičarskim formacijama koje su pozvale građane da izadđu na ulice 25. siječnja na dvogodišnjicu egipatske "revolucije". Sabahi je predložio proteste pod parolom "ne MB-ovskoj državi - revolucija se nastavlja". Oprezniji Baradei pak je upozorio da manifestacije za rođendan revolucije "nisu za rušenje Mursija, (...vrijeme je međutim) iskazati ljutnju zbog ignoriranje zahtijeva za kruh, slobodu i društvenu pravdu". MB i njegova stranka objavili su da će i oni proslaviti rođendan revolucije, ali da njihove pristaše neće to činiti na ulicama. Salafisti iz Al-Nura i Al-Vatana rekli su da će bojkotirati proteste.
Ovdje se svi inače pozivaju na "revoluciju" iako prave revolucije nije bilo. Protestima u kojima su aktivno sudjelovala oba tabora s vlasti su uklonjeni Mubarak i njegovih "četrdesetak lopova", i došlo je do političkoga otvaranja. Demokratski je izabran Predstavnički dom koji je raspušten kolaboracijom Vrhovnoga ustavnoga suda i vojne hunte. Mursi je izabran na relativno demokratskim izborima, svakako više demokratskim za razliku od njegovih prethodnika. Referendumsko glasanje možda nije bilo transparentno, ali je prošlo. Mubarakova država, međutim, nije potpuno demontirana. Vojska i vojna institucija na koje se oslanjaju čak su ojačale. Snage unutrašnje sigurnosti nisu reformirane. Ekonomski sustav još je uvijek prirepak svjetske liberalne ekonomije. Socijalne suprotnosti koje su izazvale pobunu prije dvije godine još su više produbljene. Novi politički sustav nije još izgrađen. To što danas postoji je improvizirani koktel svega i svačega. I Mursi i njegovi MB-ovci ne "vladaju" zemljom kao što im imputiraju njihovi protivnici. Nisu u stanju kontrolirati ni državni aparat kojim predsjednik i njegova vlada nominalno upravljaju. Uuspiju li progurati u Zastupnički dom relativnu većinu svojih parlamentaraca, trebat će im koalicijski patneri. Po svoj prilici neće ih tražiti među ultrakonzervativnim salafistima, bilo bi kontraproduktivno. Morat će sklopiti nekakav sporazum o kohabitaciji, ne samo s nekim reformističkim islamističkim grupama ili liberalima, već i s generalima Formula kohabitacije, s vojnom institucijom je već u ustavu.
Ne dođe li do izbora uopće, ako je vjerovati gromoglasnim proklamacijama lijevo-radiklanoga krila oporbe, za petak 25. priprema se "Druga revolucija". Ti misle kako bi mogli srušiti Mursija kao što je prije dvije godine odstranjen Mubarak, iako je ovoga tada odstrijelia vojska, a ne milijunska masa na egipatskim ulicama. Vjerujem da generali ovoga puta neće isto tako postupiti jer je i njima u interesu stabilizacija političkih prilika u zemlji, a parlamentarni izbori mogli bi biti uvod u tu stabilizaciju. Kriza se ne bi smjela dalje produbljivati. Umjesto svađa i sukoba političkih elita, trebalo bi početi raditi, ako ne na riješavanju nagomilanih ekonomskih i socijalnih problema, onda barem na njihovu ublažavanju. Neželjena alternativa bi bio vojni udar. Petak je vjerojatno zadnja prilika da se promjene iznude na ulici. Može biti gusto.
