Ni autor ovih redaka, a vjerojatno ni uredništvo H-Altera, ne umišlja da je vidovit, ali si daje za pravo odmah reći da ga skandal koji ovih dana također trese Zagrebom, uopće nije iznenadio. Pa nedavno smo, 6. travnja, na ovim stranicama - pod naslovom Čelnici ili Führerprinzip (i) na hrvatskim sveučilištima? - pisali o temi o kojoj se u Hrvatskoj, čast ponekom novinaru-iznimci, u skladu s njenim najboljim tradicijama šućenja i prešućivanja, javno uglavnom šuti.Ovih su dana i filozofi brutalno podsjećeni na to da kad se jednom usvoji i provede Führerprinzip postoji samo jedan pravi, "konačni", "vrhovni" čelnik, a da su svi ostali čelnici (osim najnižega) tek podčelnici tog (nad)čelnika
Šuti se kao zaliven, kao riba, već kako kad kome (za)treba. Šutanje je, zna se i to, zlato. Iako se u većini sveučilišnih odn. fakultetskih statuta mogu naći odredbe tipa "Rektor je čelnik Sveučilišta." odn. "Dekan je čelnik Fakulteta", koje nisu samo nezgodne formulacije, o posljedicama provedbe takvih odredaba, koja kulminira u neograničenom Führerprinzipu, ponešto se napiše tek kad bukne neki od sveučilišnih skandala. To načelo, izgleda, nije specifično za sveučilišta. Tako npr. zakon propisuje: "Ministar obrane je čelnik Ministarstva obrane."
Ali daleko bi probilo okvire ovoga rada ući u Führerprinzip u cjelini hrvatskog društva ili u njegove povijesne manifestacije. Podsjetimo npr. samo na to da Hitler, uspješno, već od 1921. traži za sebe diktatorske ovlasti unutar svoje stranke, a dolaskom na vlast samo ih proširuje izvan stranke. Zanimljivo je da su njegovim dolaskom na vlast među prvim savjetodavnim vijećima ukinuta baš ona fakultetska, dakle na ustanovama tradicionalne, stoljetne akademske samouprave! Ne samo da tomu nije bilo puno otpora već su se u provedbu Führerprinzipa dali upregnuti i najveći njemački filozofi (npr. Heidegger koji već 21. travnja 1933. postaje rektorom freiburškog sveučilišta, a 1. svibnja 1933. pristupa nacističkoj stranci).
Hrvatski filozofi ne samo da to znaju, već ovih dana za to ne haju! Cijeli jedan filozofski fakultet ponaša se kao da ne zna da i u njihovom statutu piše da je dekan "čelnik i voditelj Fakulteta", a u statutu njihova sveučilišta da je rektor "čelnik i voditelj sveučilišta" (valjda je "vođa" nekome (za)zvučalo srpski, pa je rektor "voditelj" što u hrvatskom znači "onaj koji vodi u pojedinim emisijama i programima javnih priredaba, TV ili radija"!). Ovih su dana i filozofi brutalno podsjećeni na to da kad se jednom usvoji i provede Führerprinzip postoji samo jedan pravi, "konačni", "vrhovni" čelnik, a da su svi ostali čelnici (osim najnižega) tek podčelnici tog (nad)čelnika.U Universitasu, tzv. hrvatskim sveučilišnim novinama, ponekad je bilo moguće nabrojiti više fotografija rektora nego što bi ih se ikada usudio objaviti ijedan socijalistički tvornički bilten
Što se on na sveučilištu još zove rektorom tek je dug jednoj tradiciji do čijeg sadržaja i tako više nitko ne drži. (A i zgodnije je npr. reći "rektorski lanac", nego "čelnički lanac", "prorektor" nego "podčelnik". O bogatstvu asocijacija koje izaziva slično zvučanje "rektora" i "rektuma" itsl. drugi put). Titula čelnika je i u pogledu rektora možda čak i preskromna imajući u vidu ovlasti i moći koje su i rektori dobili i/ili prigrabili. Tako se primjerice u statutu jednog hrvatskog sveučilišta, u šest opširnih članaka, pobraja desetke ovlasti rektora koje svaki nevjerni Toma lako može sam pronaći na web-stranicama hrvatskih sveučilišta.
Moć se Führer-rektora umnožila i osnivanjem njihova zbora kojeg su morali nazvati "rektorski" jer se uz brojne hrvatske čelnike ne bi moglo znati o kojem je riječ kad bi se zvao samo "čelnički zbor" (da se nedajbože ni ne pomisli na zabune kad bi ono "l" omaškom bilo napisano kao "t"). Nismo mogli utvrditi je li rektorski zbor osnovan po uzoru na Hrvatski generalski zbor ili je bilo obrnuto. Ne vjerujemo da je jednoj sveučilišnoj instituciji uzor mogla biti jedna militarna institucija. (Dok je imajući u vidu inflaciju generalskih činova zborsko pjevanje generala još kako-tako razumljivo /nezgodne asocijacije na Ljotićev ZBOR zanemarimo/, možda bi zbog malobrojnosti rektora njihovom pjevanju prije odgovarao naziv klapa).
Da se fakultetske "mase" ne bi osilile i same sebi nametale (pod)čelnike-dekane kontrolira ih, kao i u svakom drugom nedemokratskom sistemu, viša instanca, tj. (nad)čelnik-rektor, a sve u skladu s hijerahijskom naravi Führerprinzipa. Ono što čelnici na fakultetima mogu u odnosu na svoje pod(čelnike) (npr. dekan potvrđuje čak i izbor pročelnika katedre biranog od članova katedre; dakle, ne mora ga potvrditi), lako može, preko ovisnika iz sveučilišnog senata, i (nad)čelnik-rektor u odnosu na dekane i fakultete. Skandaliziranje nad tim da rektor odbija potvrditi dekana kojeg je izabralo fakultetsko vijeće je licemjerno kad već godinama važi odredba protiv koje nije bilo veće pobune: "Rektor može privremeno, do donošenja odluke Senata, suspendirati čelnika sastavnice zbog opetovanog nepoštivanja zakona..."Koliko god je točno da je priča oko rektora i Filozofskog fakulteta ne samo mučna, nego i komplicirana, još je mučnije dugotrajno mučanje o koncentriranju moćiju u rukama malobrojnih nad- i podčelnika
Naravno da senat potvrđuje izbor dekana i da ga može i razriješiti. Sve to, pravno i faktično, obično rektora pretvara ne samo u čelnika već i u nad-čelnika nad pod-čelnicima! (Za neupućene: čelnik sastavnice je dekan. Ovo napominjemo stoga što su fakulteti u međuvremenu postali "sastavnice", a u tehnici je čelnik "kotač s ozubljenjem na cilindričnoj obodnoj površini" pa da ne bude nikakve zabune.).
Rektorsko čelništvo je tako zahtjevno da nije slučajno da se visoko honorira i vježbeništvo u visoko hijerarhiziranim, nedemokratskim institucijama sličnim hrvatskim sveučilištima. Tako se npr. za rektora jednog hrvatskog sveučilišta tvrdi da je paralelno "i čelnik Hrvatske starokatoličke crkve" (sva imena svih čelnika hrvatskih sveučilišnih institucija u ovom su tekstu svjesno i namjerno ispuštena jer ona nisu slučajna). To zahtjeva i efikasan propagandni aparat u službi čelnika.
U Universitasu, tzv. hrvatskim sveučilišnim novinama, ponekad je bilo moguće nabrojiti više fotografija rektora nego što bi ih se ikada usudio objaviti ijedan socijalistički tvornički bilten. Kad aktualni dekan objavi monografiju svog fakulteta u njoj je više njegovih fotografija, nego svih prethodnih dekana zajedno. Neki čak sami sebi, za svoje zasluge, podižu i spomen-ploče: "rektor sveučilišta (..) osobno je otkrio spomen-ploču na zgradi Filozofskog fakulteta na kojoj stoji njegovo ime - pogrešno uklesano!".
U uvjetima suvremene hrvatske suverene vladavine Führerprinzipa sveučilišni podanici su čak u goroj poziciji nego podanici apsolutističkih Naravno da senat potvrđuje izbor dekana i da ga može i razriješiti. Sve to, pravno i faktično, obično rektora pretvara ne samo u čelnika već i u nad-čelnika nad pod-čelnicimavladara jer se je za njihove vladavine polazilo od pretpostavke, danas nevažeće, da podanici, u odnosu na vladara, imaju neka neuskrativa prirodna prava. Tome bi, valjda, danas trebala odgovarati tzv. etička prava, pa se množe klonirana etička povjerenstva, a podanici se mogu nadati da je u današnjoj sveučilišnoj etici sadržan bar (i) minimum prava. Tzv. odljev mozgova samo je jedna od posljedica takvog stanja. Čuvena formula za objašnjenje tog fenomena glasi: "Nisam kriv što Đikić odlazi, Hrvatska je slobodna zemlja"! Dakle, ostaju oni koji vole slobodu!?
Zbog svega toga je sada više nego naivno postavljati pitanja tipa "zašto rektor Boras tako organski ne podnosi zagrebački Filozofski fakultet?" jer je pravo pitanje kako je uopće moglo doći do toga da bilo koji rektor ikad dobije ovlasti koje će mu omogućiti da svoje (ne)podnošenje ovoga ili onoga fakulteta sveučilišta kojem je rektor pretvori u pravno utemeljeno ignoriranje demokratskih izbora u okvirima tradicionalne akademske samouprave.
Koliko god je točno da je priča oko rektora i Filozofskog fakulteta ne samo mučna, nego i komplicirana, još je mučnije dugotrajno mučanje o koncentriranju moći u rukama malobrojnih nad- i podčelnika. Tko muči dvije uči i tako, mučeći mukom, stigosmo do skandaliziranja koje je tek posljedica jednog dugog procesa.
-
Autor ovog teksta, Zoran Pokrovac, redoviti je profesor Teorije prava i države u trajnom zvanju.
