U Šibeniku, na autentičnoj lokaciji pristaništa TEF (bivše tvornice elektroda i ferolegura, op.a.) te za popratni program osigurane gradske plaže Banj, svega 10 minuta hoda od centra grada i katedrale Sv. Jakova, Mate Škugor i dalje ostvaruje svoje i snove svih nas zaljubljenika i strastvenih poklonika koncertnih zbivanja u Hrvatskoj.
Prije svega, o konceptu festivala i samoj lokaciji gdje se odvijao. Uslijed ovogodišnjeg otkazivanja festivala Terraneo, čiji je jedan od začetnika bio i Mate (a kojeg je svojedobno i "prepustio" drugima upravo zbog odbijanja pristanka na kompromise), i koji se do sad također odvijao u Šibeniku u sličnom terminu samo na drugom kraju grada, pojavljivanje Superuho festivala se činio logičnim potezom. Poglavito jer se agilni Škugor, što zbog osviještenog "lokalpatriotizma" a što zbog razumljive ljubavi prema rodnom gradu kao i rema glazbi, godinama trudi obogatiti ponudu učmale turističke sredine koja za cilj ima samo brz i lagan profit. Da se razumijemo, Superuho nije na brzinu sklopljen koncept i nasljednik Škugorova "Žednog uha" samo zato jer se Terraneo uslijed prevelikih apetita a pritom i vjerojatno krivih umjetničko-organizacijskih poteza doveo u navodne milijunske dugove, već zapravo izvorna ideja koja je napokon dobila svoj prostor da se razvije u nešto važno. Kako za lokalnu i profiliranu publiku žednu ovakvih događanja a uskraćenu zbog geografske izoliranosti, tako i za sve (nas) u Zagrebu koji sačinjavaju ili se smatraju dijelom scene koju je upravo Mate Škugor već desetljeće i pol nesebično glazbeno educirao i pružio joj nezaboravne koncerte koji se i danas smatraju kultnim do te mjere da se nečija razina pripadanja istoj mjeri razmetanjem prisustvovanja tih koncerata. No, da se kojim slučajem ne bi krivo shvatilo ovu tvrdnju i interpretiralo kao pretenciozni elitizam, poanta svega je da se Superuho festival posljedično morao dogoditi i održati prema Matinoj viziji. Upravo da se izbjegne komercijalizacija po uzoru na noviznikle festivale duž obale, kapacitet samog festivala je ograničen na 2500 posjetitelja dnevno. Unutar ruševina tvorničkih postrojenja, od kojih nije ostalo vidljivih tragova osim golih betonskih zidova postavljene su dvije pozornice. Satnice izvođača su zahvalno organizirane da se nijedan nastup ne poklapa s drugim tako da posjetitelji unutar cijelog termina koji je predviđen za pojedinačnog izvođača mogu pogledati cijeli nastup. Uz to, pozornice su bile međusobno udaljene svega stotinjak metara između kojih su se nalazili šankovi s pićem. Za one koji su htjeli biti tik uz festivalsku lokaciju bio je organiziran kamp.
Čast otvaranja prvog dana glazbenog programa pripala je lokalnom bandu Diskodelija koji se imao prilike predstaviti i agrebačkoj publici prošlog prosinca dok su nastupili kao predgrupa legendarnim Girls Against Boys. Njihov post-punk zvuk koje proizvode gitare prošaran je primjesama new wavea čemu najviše pridonose vokal Marko i klavijaturistica Megi. U pjesmama "Alija", "SF" ili "Thai" Diskodelija uspješno spaja britanski post-punk 80-ih sa zvukom eksplozivnih gitara američkog indie-a s početka 90-ih. Svakako su grupa koja nakon dugo vremena ponovno može upisati Šibenik na mapu hrvatske underground scene.
Seven That Spells su hrvatski kraut rock band čija popularnost i štovanje prelazi granice naše zemlje. Prakticirajući DIY (do it yourself) politiku, frontman i osnivač i jedini stalni član ovog jedinstvenog banda Niko Potočnjak je uspio ostvariti san mnogih glazbenika, tj. biti potpuno neovisan od glazbene industrije i pritom imati respektabilan krug obožavatelja u svijetu kao i broj suradnika na svojim izdanjima. Njihov nastup bila je simfonija buke gitara i bubnjeva kojom se stvorio specifičan zvučni zid.
Polako se bližio nastup zvijezda večeri. Osobno, nisam nikad bio potpuno zaljubljen u njihov zvuk iako sam ih pratio još od druge ploče pod imenom "Sad Songs for Dirty Lovers", a prisustvovo sam svakom njihovom dosadašnjem koncertu osim naravno kultnog prvog iz 2004. u KSET-u s kojim je i započela veza ovog banda i hrvatske publike. Ono što se uvijek dogodi na njihovim koncertima jest da, nakon već petog gledanja uživo i svaki put ne pretjeranog uzbuđenja zbog njihovog dolaska jer su toliko redoviti, nakon prvih taktova i automatskog oduševljenja publike, isti osjećaj pređe i na potpisnika ovog teksta. The National su doista grupa koja tako dobro i ne preveć suptilno, s pravom, prenosi emociju svojih pjesama na slušatelja. Tamni i hrapavi bariton Matta Berningera toliko vrišti u vlastitim mrakovima i svakodnevnim tjeskobama da ga pratnja i aranžmani blizanaca Dessner uvijek do kraja koncerta mora izvući na svjetlo jer u suprotnom kao mu se ne nazire spas. Ta sinergija svjetla i mraka uvijek je u njihovim pjesmama dozivala duhove noirovskih beznadnih likova. Rijetko kada u današnje vrijeme na koncertima publika može svjedočiti i proživljavati katarzu frontmana kao što je slučaj sa Berningerom. Tko je bio na sva tri koncerta zaredom u Šibeniku gledao je band u različitim stanjima i raspoloženjima jer je svaki drukčiji. Istina, posljednju večer se osjetio umor i istrošenost u izvedbi, poglavito Berningera kojem se u glasu primijetila slabost. No, to ne govori o neprofesionalnosti umjetnika već o nesebičnom davanju sebe publici koja se već doima kao kućni prijatelj. A prijatelja u Hrvatskoj je mnogo, po vlastitim riječima Matta i ostatka benda, Brycea i Aarona Dessnera, Scotta i Bryana Devendorfa, čak i više nego im u rodnom Ohiu. I to se osjeti svakom notom, svakim udarcem u bubanj, svakim zvukom trube, gitarskim riffom kao i svakim glasom iz publike koji izvikuje stihove "Bloodbuzz Ohio", "Afraid of Everyone", "Squalor Victoria", pa čak I starijih "All the Wine", "Available" I "Cardinal song", "About Today" i naposljetku "Vanderlyle Crybaby Geeks". Na prepunom TEF-ovom pristaništu The National se po tko zna koji put nesebično zahvalio i oprostio sa svojim prijateljima, ali ne zauvijek. Jer, sigurno će opet uskoro doći.
Nakon glavnog programa, na drugoj pozornici program nakon koncerata uključivao je Dj setove Gdina Smeđi Šećer I Mr. Dirty Hairyja i zabavljao najizdržljivije posjetitelje do ranog jutra.
Drugi dan je započeo novonastalom "supergrupom" čiji je nastup na Superuhu bio za sad tek peti otkako postoje. Zagrebački ESC Life čine članovi Stillnessa, Hemendexa, Man Zero i Umora. Iako i dalje s kratkim repertoarom ali dovoljno upečatljivim da želite još, iskreno se veselim nekom skorijem ponovnom koncertu. Esc life zvuče kao da su izronili iz 90-ih godina I donijeli sa sobom samo najbolje riffove na tragu Hüsker Dü, divne melodije i solaže jednih Dinosaur Jr. Da živimo u nekim poštenijim vremenima, "Bad Influence", "Full Circle", "Absentee" I "She Won't Dance" bi bili mali indie hitovi kojim bi ovaj band osvojio etere college radija.
Ljepota festivala poput Superuha leži i u tome što Mate Škugor nerijetko uspostavlja prijateljski odnos sa izvođačima koje dovodi u Hrvatsku pa se i sami izvođači mogu osjećati opušteno, neopterećeno, kao u kućnoj atmosferi. Tako na primjer, na plaži Banj ste mogli susresti Howe Gelba koji se, pred svoj nastup, osvježio u moru, ili Steve Shelleya, bubnjara neprežaljenih Sonic Youth koji raskopčane košulje i u sandalama, s osmjehom na licu komentira tvrđavu Sv. Mihovila.
Hrvatski stoner rock band Cojones je održao žestok koncert koji je probudio pomalo usnulu publiku i za neke od prisutnih, slušajući komentare, odsvirao jedan od boljih nastupa na festivalu. Činjenica da su hrvatski bandovi vrlo suvereno branili domaće boje na glazbenom polju je ohrabrujuća. Pogotovo ako pritom privlače i publiku.
Tuxedomoon su već stari poznanici hrvatskih pozornica. Eksperimentalna, avangardna, multimedijalna post-punk petorka iz San Francisca nastala je krajem 70-ih godina čiji se senzibilitet mnogo više prepoznao u Europi nego na rodnoj grudi. Iako jedni od središnjih aktera njujorške No Wave scene, 80-e su proveli u Europi I stekli kultni status. Unatoč čestim gostovanjima u Zagrebu, moram priznati kako sam ih prvi put gledao uživo u Šibeniku. No, njihov specifičan avangardni zvuk proizveden puhačkim instrumentima I elektronskim eskapadama je nažalost bio prezahtjevan za moje već napojeno uho tako da sam nakon nekoliko odslušanih kompozicija napustio TEF puniti baterije za posljednji dan.
Predvečerje je otvorio Beogradski duo Ti, derivat raspuštenog banda Petrol, koji se uz Repetitore smatrao jednim od predvodnika nove BG scene. Minimalistički dreamy elektro-pop je savršeno pristajao uz morski zrak koji je strujio trećeg dana Superuha. Ilija Duni i Trajče Nikolovski proizvode lako pamtljive melodije uz tople synth zvukove koji prožima njihov prvijenac "Vidimo se". Pjesme "Smejem se", "Da ti želim dobra jutra", "Sudbina" i "Koliko dana" su rasplesale nekoliko stotina posjetitelja već na samom početku večeri.
Iako se program nastavio I dalje nastupima makedonskih Bernays Propaganda te DJ setovima Borovicha & Pytzeka, festivalski vrhunac je postignut.
Postignuta je i ostvarena, čini mi se, i Matina vizija. Iako bez većih nedostataka (osim nedostatka adekvatnog izbora kvalitetne ponude hrane što je možda nedopustivo na ovakvim manifestacijama), Superuho je festival koji se s godinama može unaprijeđivati i modificirati. Razgovarajući s ljudima, kolegama, posjetiteljima I prepoznatljivim licima sa zagrebačkih koncerata koji su dovukli i cijele obitelji sa sobom, svi dijele mišljenje da se radi o odličnoj lokaciji I potencijalu da Superuho napokon postane kruna Matina organizatorskog angažmana svih ovih godina. Zaslužuju to prije svega Mate i njegov cijeli organizacijski tim koji je besprijekorno odradio posao, zaslužuje to i publika, a pogotovo Šibenik.
