Ted Sorensen, u svojoj biografiji John F. Kennedya, primijetio je da Nixon nije izgubio izbore u gradovima s najvećim postotkom katolika, nego u gradovima s najvećim postotkom nezaposlenih. U svojoj izjavi podrške za Baracka Obamu kao demokratskog predsjedničkog kandidata na Charlie Rose showu, Sorensen je rekao: Za Kennedya su rekli da ne može pobijediti zato što je mlad i zato što je katolik, a za Obamu kažu da ne može pobijediti jer je mlad i jer je crnac, no Kennedy je pobijedio ne zato jer je za njega glasala većina katolika, nego jer je za njega glasala većina nezaposlenih. U izborima između Obame i Hilary Clinton, međutim, nezaposleni i siromašni su glasali podijeljeno i često upravo rasno podijeljeno: Obama je dobio 91 posto crnačkog glasa u Sjevernoj Karolini, a Clinton je dobila 95 posto bjelačkog glasa u Zapadnoj Virginiji. Naravno, u izboru između Obame i McCaina, Sorensenova tvrdnja se može pokazati valjanom.
Obamina kampanja nije kampanja za Obamu nego za Promjenu - ispod njegove slike i na njegovim transparentima ne stoji njegovo ime, nego Promjena - Promjena, u koju možemo vjerovati - to je prvi put slučaj u američkoj predsjedničkoj kampanji. Njegov MI MOŽEMO postao je toliko popularan da su ga skandirali i Hilary Clinton na njenim govorima. Slogan je postao toliko popularan da ga koriste u reklamama, a Obama ga je preveo i na latinski, tako da sad na njegovom podijumu više ne stoji e pluribus unum nego vero possumus. Obama je, po tome, američki Gorbačov. No, nakon perestrojke došao je Jeljcin, a onda Putin, i danas se mnogi pitamo što se zapravo u Rusiji promijenilo. Zato treba s dosta opreza pristupiti nadi da je Obama zaista nositelj suštinske promjene, a da Promjena nije samo vrlo inteligentan branding. Mislim da se treba fokusirati na dio u koju možemo vjerovati. Jer u što mi danas zapravo možemo vjerovati?
Obamu prikazuju kao radikalnog i kao novog Kennedya - no to je isto dio brandinga - politički, on je u stvari vrlo blizu centra: povukao bi trupe iz Iraka postupno i oprezno, kao i svi drugi Demokrati danas, po vanjskoj politici je negdje između Bill Clintona i George Busha (starijeg).
Obama ne podržava nove bušotine, za razliku od McCaina, niti podržava reduciranje poreza na benzin za razliku od Clintonice, no nije niti svesrdni podržavaoc alternativnih izvora energije, jer mu je najveći donator američki nuklearni lobby.
A u pitanjima slobode i privatnosti jedino je neuspješni republikanski predsjednički kandidat iz Texasa, Ron Paul, bio protiv uvođenja nacionalne osobne karte - Obama je za - kao što se nije usprotivio Bushu da nastavi prisluškivati naše telefone. No, barem je, za razliku od Clintonice, glasao protiv upotrebe mina i kazetnih bombi.
Kao sin Muslimana, Barack Hussein Obama želi pomirenje s Islamom, no da li Muslimani žele Obamu? Da li će ga možda čak odbaciti jer je prihvatio kršćanstvo kao svoju vjeru?
Obama bi pregovarao s Ahmedinedžadom - kao što je Kennedy pregovarao s Hruščovom - no da li je to pametno? Kennedy je čak napisao tezu na Harvardu Politika popuštanja u Munchenu. Američki politički analitičari danas međutim procjenjuju da je Kennedy neuspješno pregovarao s Hruščovom i doveo svijet gotovo pred nuklearni rat, te stoga nema puno javnog entuzijazma za Obamino pregovaranje - iako regionalni igrači onda preuzimaju inicijativu (kao Izrael u direktnim pregovorima sa Sirijom, protivno savjetima američke administracije).
Osim izvanjskih faktora ekonomske krize, političke krize Republikanske stranke i washingtonskog establishmenta, pojavu Baracka Obame kao predsjedničkog kandidata definira i niz intrinzičkih faktora - koji mu mogu koristiti, ali i štetiti - njegovo odrastanje na Havajima i u Indoneziji uz liberalnu majku antropologinju po struci, bez oca (koji je, usput, posijao svoje sjeme na nekoliko kontinenata, prije nego je poginuo u automobilskoj nesreći, te Barack ima toliko polubraće i polusestara da ih nisam stigao pobrojati), te odabir Jeremiah Wrighta kao svećenika koji ga je vjenčao i krstio njegove kćeri, školovanje na Harvardu, i pripadnost političkoj sceni grada Chicaga.
Obama je negdje između Harvarda i Chicaga, piše komentator New York Timesa, David Brooks. Al Capone je iz Chicaga. Milton Friedman je iz Chicaga. Sve lopov do lopova. Naomi Klein iz The Nation upozorava da je Obama zapravo pobornik friedmanovske čikaške ekonomske škole slobodnog tržišta, koja je uništila Latinsku Ameriku u 1970-tima. Chicago je u državi Illinois. Illinois je država iz Johnny Štulićeve pjesme Pit, i to je Amerika. Chicago/Illinois su toliko prominentni u američkoj priči o mafiji i korupciji, da novinari zovu korupciju u toj državi mutirajućim virusom, a bivši guverner (Republikanac) George Ryan ima jos šest godina odležati u zatvoru zbog iste. Illinois, čini se, pripada Balkanu po toj kvaliteti. Stoga nije čudo da je guverner Illinoisa danas, Demokrat, Rod Blagojevich, sin doseljenika iz Srbije, radnika u čeličani, Radiše Blagojevića , također pod istragom zbog korupcije, istragom u kojoj se neugodno mnogo puta spominje i ime Baracka Obame. Da li je Obama najnovija, politički korektna, mutacija istog virusa? Ili je cjepivo protiv istoga?
S druge strane, kao prepreka, stoji Obamino obrazovanje na Harvardu, koje je dovelo do izvanredno ironične situacije u kojoj prvi crni kandidat za predsjednika SAD-a biva doživljen kao pripadnik elite. Amerikanci su svi protiv elite, k’o da su Marxa i Lenjina čitali. Elita je pogrdna riječ, a naročito među njenim pripadnicima. Kako u pojedinim djelovima Texasa još caruje poligamija i djevojčice se udaju u dvanaestoj godini, kao da živimo pod Talibanima, netko bi mogao pomisliti kako je elitno obrazovanje poželjno. Pa i jest. Ali ne kao image predsjedničkog kandidata.
