Splitski petak obilježio je veliki prosvjed radnika pučiškog Jadrankamena; brački su kamenari propješačili dionicu od trajektne luke do upravne zgrade očajnički tražeći svoja prava i pozornost s Markovog trga. Splićani su im mahali s balkona i trubili iz automobila misleći u sebi: "danas oni, sutra možda ja".
Radi se o zadnjem čavlu u lijes korektnosti prema čitateljima i čitateljskoj inteligenciji
U subotu se, pak, Slobodna Dalmacija pojavila na kioscima s naslovnicom na kojoj je velikim, masnim slovima pisala samo jedna riječ: REVOLUCIJA. Bila je to dosad nezabilježena solidarnost hrvatskih medija s hrvatskim radništvom. Ili su možda radnici Slobodne zauzeli tiskaru u Dugopolju?! Nijedna od prethodne dvije rečenice nije, nažalost, točna; radilo se o reklami za jednog mobilnog operatera koji najavljuje revoluciju u mobilnoj telefoniji. Ta je reklama ujedno predstavljala i presedan u hrvatskim medijima - ne sjećam se da je dosad ijedan oglas zauzeo cijelu naslovnicu nekog dnevnog lista. I to pogotovo ne lista s povijesnom prtljagom poput one koju je sebi naprtila Slobodna Dalmacija.
Tek je treću stranicu zauzela prava naslovnica sa slikom radnika Jadrankamena, naslovom Gladni smo! otisnutim crvenim slovima i podnaslovom u kojem se objašnjava kako Bruna Orešara, vlasnika Jadrankamena i Uzora, Državno odvjetništvo tereti za malverzacije teške 33,5 milijuna kuna.
E, sad... Da su oglašivači uništili hrvatske medije, to znamo odavno. Međutim, ovom smo prilikom saznali i nešto o perverznom smislu za ironiju proizvođača novina. Iako je naizgled riječ o dobroj ponudi za neograničene pozive i SMS-ove, zapravo se radi o "flambojantnosti" vlasnika koji se "bestijalno" iživljava nad medijem i njegovom naslovnicom, pogotovo uzme li se u obzir aktualni socijalni trenutak. Dakle, bez ikakvog srama i dodira sa stvarnošću. Ili je možda posrijedi neki umjetnički performans - u tom se slučaju ispričavam čitateljima i uredništvu Slobodne!
Spomenute situacije upućuju na dva zaključka. Prvo, radi se o zadnjem čavlu u lijes korektnosti prema čitateljima i čitateljskoj inteligenciji. O korektnosti prema radnicima i radničkim pravima suvišno je i govoriti. Drugo, ako je istina da su danas mediji tek oglasni prostor za pivovare, mobilne operatere i nacionalne prehrambene lance, ranije su ti reklamni katalozi barem imali pristojnu naslovnicu na kojoj bi se pojavio kakav omraženi političar, fotografija s mjesta nesreće ili gaćice kakve starlete. Danas je, očito, i to previše!
Parafrazirat ću Brucea Springsteena, "dotaknuto je dno, sada nam ostaje vidjeti koliko duboko još možemo ići". Bojim se i da dno dna ima još jedno dno, a možda i još jedno, samo malo dublje. Slobodnoj Dalmaciji, odnosno njenom vlasniku, ova se ekshibicija sigurno financijski isplatila; vremena su takva da forma jede sadržaj, ali i profesionalni integritet. Naposljetku, ostali su išamarani čitatelji, među kojima i lijepi broj radnika Jadrankamena, Dalmacijavina i Uzora, koji u prosvjednoj koloni među sobom dijele jedan primjerak dnevne novine i kroz šumu oglasa se pokušavaju probiti do vijesti o svojoj propaloj firmi.
Vlasnike medija to baš i ne zanima; imaju veliki oglas na naslovnoj stranici i naivce koji svakodnevno izdvajaju po sedam kuna. Dakle, kako bi se to lijepo reklo, i ovce i novce!
Josip Radić, autor ovoga priloga, rođen je 1986. u Splitu. Diplomirao je sociologiju i etnologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kad ne piše, svira. (op. ur.)
