Ljubitelji trash kulture vjerojatno su se susreli s turskim filmovima koji su svojom radnjom, glumom i posebnim efektima definiciju lošeg filma gurnuli preko svih zamislivih granica – toliko da pojedina ostvarenja danas uživaju kultni status. Ono čega prosječan gledatelj vjerojatno nije svjesan, jest da je izrugivanje tim u svakom pogledu očajnim filmovima ekvivalent naslađivanju nad lošim kopijama poznatih brendova koje šivaju djeca u sweatshopovima.
Njemački redatelj Cem Kaya u svom je dokumentarcu, prikazanom u programu Odrazi Split Film Festivala, pod nazivom Remake, Remix, Rip-Off (2014.) na duhovit način ilustrirao razvoj turske kinematografije od patetičnih melodrama, preko akcijskih kompilacija stranih filmova, do njenog konačnog pada s hard core pornografijom, nakon čega su primat preuzeli TV sadržaji, u prvome redu sapunice. Dokumentarac na kojem je Kaya radio sedam godina baca potpuno drugačije svjetlo na ove institucije trasha i daje uvid u uznemiravajuću svakodnevnicu filmskih djelatnika u Turskoj gdje se ne vidi nada za poboljšanje.
Od 50-ih do kraja 80-ih godina istambulska ulica Yeşilçam bila je turski sinonim za Hollywood. Osim činjenice da su se u njoj nalazile mnoge produkcijske kuće i studija, tu svaka sličnost sa prekooceanskim središtem kinematografije prestaje. Turski su se filmovi, ističu Kayani sugovornici, snimali za stanovnike u ruralnim, zaostalim djelovima Turske, i to u prvome redu za žene, jer su one odlazile u kino u grupama, pa je popularnost među ženskim dijelom publike značila i bolju zaradu za kino operatere. Kako je rasla popularnost i dostupnost TV-a, tako su kino operateri vršili Nije bilo ni kaskadera niti posebnih efekata – glumci su u akcijskim filmovima razbijali rukom pravo staklopritisak na distributere, koji su pak utjecali na redatelje i scenariste da produciraju filmove za što širu publiku.
To je rezultiralo stotinama melodrama čiji se sapuničasti sinopsis reciklirao iznova i iznova. S obzirom na hiperprodukciju od oko 300 filmova godišnje kroz sedamdesete i osamdesete, te činjenica da su za scenarij bila zadužena tri čovjeka i da u Turskoj nije postojao zakon o autorskim pravima, jasno je da su se scenaristi počeli služiti raznim izvorima. Filmovi su se, kažu autori, slagali po principu kolaža scena iz provjerenih popularnih filmova, a najvažnije je bilo dati ulogu nekom popularnom glumcu i snimiti što više scena borbe.
Osim što su ekranizirali razne popularne ljubavne i krimi romane (i njihove sve zamislive kombinacije), počeli su otvoreno kopirati američke uspješnice, koje su se mogle pogledati u kino dvoranama razvijenijih djelova zemlje. "Pogledao sam Za šaku dolara i sutradan počeo snimati svoju verziju", prisjetio se redatelj Inanc Cetin koji ne krije da se filmovima bavio isključivo iz financijskih razloga.
Turske obrade znamenitih scena iz kultnih filmova poput The Wizard of Oz, Rocky, The Exorcist ili E.T. izazivaju nevjericu, oduševljenje i smijeh, Turske obrade znamenitih scena iz kultnih filmova poput The Wizard of Oz, Rocky, The Exorcist ili E.T. izazivaju nevjericu, oduševljenje i smijeh, dok Kaya ne da riječ glumicama iz tog razdobljadok Kaya ne da riječ glumicama iz tog razdoblja (koje danas snimaju seriju inspiriranu američkim sitcomom The Golden Girls).
"Glumci su bili odgovorni za rekvizite i garderobu. Imale smo jednu haljinu koju smo prekrajale iz filma u film", prisjetile su se glumice Fatma Girik i Hülya Koçyiğit.
Za snimanje filma imali su deset dana i 25 rola filma, pa nije bilo vremena za ponavljanje scena, ali ni za traženje dozvola za snimanje, pa ni za investiranje u sigurnost glumaca na setu. Nije bilo ni kaskadera niti posebnih efekata – glumci su u akcijskim filmovima razbijali rukom pravo staklo ("prvo laktom" – objasnio je jedan od intervjuiranih glumaca), a u scenama potjere i njihovim eksplozivnim finalima snimani su autići.
O naprednoj opremi za zabilježavanje zvukova nije bilo govora, te su filmovi sinkronizirani u studiju koji je imao jedan mikrofon pa su se svi zvučni efekti istovremno proizvodili i snimali. – Ljudi su bili nekvalificirani ali snalažljivi – komentirao je Cetin čiji kultni film Dünyayı Kurtaran Adam (1982.) koristi doslovno izrezane scene iz šesnaest filmova.
Nakon što je vlast preuzeo Kenan Evren, situacija u Turskoj je kroz godine postajala sve napetija i građani su izbjegavali izlazak iz kuće. Filmska industrija se upregnula iz petnih žila da privuče gledatelje u kina, i to erotikom, koja je kroz vrijeme metastazirala u bizarnu pornografiju u ko"Pogledao sam 'Za šaku dolara' i sutradan počeo snimati svoju verziju"joj je sve manje glumaca pristajalo sudjelovati. Ekstremna desnica koja je bila na vlasti cenzuru je ponajviše prakticirala nad scenama u kojima se, prema njihovom mišljenju, u svijet slala loša slika o Turskoj – tako su primjerice cenzurirali scenu u polju jer žito nije izgledalo dovoljno lijepo – te inzistirali na veličanju državnog aparata, što je dovedeno u komične razmjere.
No, i u tom razdoblju turske kinematografije bilo je par autora koji su pokušali snimati filmove sa umjetničkom vizijom. Metin Erksan i Yılmaz Güney doživijeli su priznanja izvan granica Turske, ali su njihovi filmovi u domovini cenzurirani i uništavani. Mnogi filmovi ni danas nisu dostupni u Turskoj, već samo u Njemačkoj, gdje se veliki dio produkcije kontinuirano izvozio.
Krajem osmdesetih dogodio se konačni pad filmske industrije. Postalo je jasno da je građanima draže kod kuće gledati televiziju, te je fokus preusmjeren u TV produkciju, a slobodan pad kvalitete i radnih uvjeta na setu je nastavljen.
Danas se radi na 150 serija godišnje, a za snimanje epizode čije je trajanje između 120 i 180 minuta filmska ekipa ima svega sedam dana, što rezultira nesipavanošću, potpunom iscrpljenošću i tragičnim posljedicama. "Ne želimo umrijeti na setu", poručuju radnici koji se godinama bune protiv uvjeta u filmskoj industriji. Nažalost, dugogodišnji prosvjedi i apeli poznatih glumaca još uvijek nisu dali rezultata.
Remake, Remix, Rip-Off dobra je početna točka za istraživanje turske filmske industrije, ali i utjecaja medija na društvo. Dokumentarac na zabavan način prikazuje izuzetno mučnu temu i opasnosti sa kojima se susreću umjetnici, te upozorava na metode zatupljivanja i kontroliranja naroda kroz masovne medije, što je lekcija koju bi svi građani trebali savladati prije nego što uključe televiziju i prepuste se konzumiranju serviranog sadržaja.
