Prije nekoliko je mjeseci javnosti prezentiran Nacrt prijedloga Zakona o hrvatskom znakovnom jeziku i ostalim sustavima komunikacije gluhih i gluhoslijepih osoba u Republici Hrvatskoj.
Njegova je izrada počela 2007. godine i čak je sedam godina bilo potrebno da se nacrt donese. Iako Hrvatska po tom pitanju debelo kaska za Europom, ovaj će zakon biti možda i među najboljima u EU-u, iz jednostavnog razloga što se po prvi put spominju i ostali sustavi komunikacije, uz primarni znakovni jezik, što znači da pokriva i sve komunikacijske potrebe gluhoslijepih osoba.
U Hrvatskoj danas postoji pedesetak prevoditelja znakovnog jezika, dok osoba s oštećenjem sluha ima oko 13 tisuća, a gluhoslijepih, po podacima Sanje Tarczay, predsjednice Hrvatskog saveza gluhoslijepih osoba Dodir, oko 1 400. Hrvatski znakovni jezik zakonom bi se trebao definirati kao izvorni jezik zajednice gluhih i gluhoslijepih osoba, samosvojni jezični sustav s vlastitim gramatičkim pravilima, potpuno neovisan o jeziku čujuće većine. Zakon bi trebao biti prihvaćen u rujnu, a njime će se i termin tumač/prevoditelj promijeniti u stručni komunikacijski posrednik.
Tim smo povodom razgovarali s Dorijanom Kavčić, mladom prevoditeljicom hrvatskog znakovnog jezika. Među prvim je našim pitanjima bilo i ono klasično: što ju je motiviralo da se bavi ovim poslom?
"Nakon završenog fakulteta (lingvistika te češki jezik i književnost) otišla sam na jedan razgovor za posao. Tada su me između ostalog pitali - gdje se vidim za pet godina? Zastala sam, razmislila, i rekla da ću za pet godina biti prevoditeljica znakovnog jezika. Tad sam zapravo prvi put osvijestila da to želim raditi, iako sam odmalena u tom svijetu - roditelji mi, naime, ne čuju, i znakovni sam jezik naučila još kao dijete", veli Dorijana.
Dorijana Kavčić (foto: Sginzg.hr)
Otišla je potom u Savez gluhih i nagluhih grada Zagreba i
rekla im da bi željela postati prevoditeljicom. "Već su me ondje poznavali
jer sam s roditeljima često onamo odlazila, u klub Saveza", kazuje ona.
Prevoditelji znakovnog jezika nekad su bili angažirani na volonterskoj bazi,
a od početka 2000-ih godina počelo je
njihovo (i) formalno zapošljavanje.
Gluhima i nagluhima, kao i gluhoslijepim osobama veliku podršku i pomoć pruža niz institucija, među kojima su najveće Hrvatski savez gluhih i nagluhih (Palmotićeva 4, Zagreb, www.hsgn.hr), Savez gluhih i nagluhih grada Zagreba (Kneza Mislava 7, Zagreb, www.sginzg.hr), kojemu je na čelu Katarina Tonković, prva gluha zastupnica u Hrvatskoj - članica je zagrebačke Gradske skupštine, potom Hrvatski savez gluhoslijepih osoba Dodir (Vodnikova 8, Zagreb, www.dodir.hr) i Hrvatsko društvo tumača i prevoditelja znakovnog jezika (Kneza Mislava 7, Zagreb, www.mahalica.com).
Početak društvene brige o osobama s oštećenim sluhom datira u kraj 19. stoljeća, kad se počinju otvarati prve škole. Zagrebačku školu za gluhe otvorio je 1885. gluhi učitelj Adalbert Lampe zajedno s gluhim doseljenicima iz austrougarskih zemalja, među kojima je bilo nekoliko uglednih i imućnih gluhih obrtnika i industrijalaca, između ostalih i četkar Izidor Farber, otac modne kreatorice i publicistkinje Žuži Jelinek.
Godine 1921. registrirano je prvo društvo gluhih Dobrotvor, a prvi predsjednik bio je slikar Ivan Smole. To je prvo društvo gluhih na prostoru južno od Beča i Budimpešte. Tijekom 1950-ih i 1960-ih godina otvaraju se nove škole za gluhu djecu, ne bi li se djeci s oštećenjem sluha pružila prilika za obrazovanje. Za gluhe su otvorene brojne zanatske radionice i domovi, i u velikom su broju bili uključeni u industriju krojačke, konfekcijske, metalne, stolarske, obućarske i grafičke struke.
"S vremenom je istaknuta težnja da se gluha djeca uključe u razrede zajedno sa svojim čujućim vršnjacima, ali im pritom nisu omogućeni prevoditelji za znakovni jezik, već se pretpostavljalo da će moći nastavu pratiti čitajući s usnica profesora, što je, naravno, bilo apsurdno. Tako je ispalo da zbog roditeljske želje da im djeca idu u školu za 'normalne', obrazovne ustanove za gluhu djecu polazi sve manje đaka, a oni koji su išli u 'obične' razrede nisu ostvarivali dobre rezultate jer im je bilo teško pratiti nastavu.
Danas se to nastoji promijeniti i u razrede uvesti 'obrazovnog prevoditelja', koji bi pomagao djeci s oštećenjima sluha i prenosio im nastavu na znakovnom jeziku te bi se tako mogli ravnopravno obrazovati", veli Dorijana. Hrvatski savez gluhoslijepih osoba Dodir prvi je u praksi počeo s uvođenjem prevođenja u obrazovni sustav, osiguravajući prevoditelja u nastavi za dvije gluhe i jednu gluhoslijepu učenicu, a sada se bore za uvođenje prevoditelja za gluhu djecu u redovnom vrtiću.
Dorijana ističe još jedan veliki problem - za prevoditelja znakovnog jezika zapravo nema formalnog obrazovanja. Savezi i udruge gluhih i nagluhih te gluhoslijepih organiziraju tečajeve i seminare znakovnog jezika, ali to je obrazovanje neformalno i služi više osposobljavanju prevoditelja, nije dio državnog obrazovnog sustava. To se mora hitno promijeniti, mišljenja je Dorijana, jer jeziku i kulturi gluhih osoba treba pristupiti sustavno i sa znanstveno utemeljenog stajališta, uz istraživački rad i poštivanje - što je hrvatskog znakovnog jezika tiče - lingvističkih principa.
Ona sama, kao i ostali prevoditelji znakovnog jezika, članica je Hrvatskog društva tumača i prevoditelja znakovnog jezika, osnovanog 2007. godine. Osnovna je djelatnost Društva osposobljavanje tumača i prevoditelja gluhim osobama, razvoj, podučavanje znakovnog jezika i ostalih specifičnih oblika komunikacije, sve u cilju prevladavanja socijalnih i ostalih teškoća nastalih kod tih osoba kao posljedica oštećenja sluha.
"Kad gluha osoba iskaže Savezu potrebu za prevoditeljem znakovnog jezika, Savez pozove nekoga od nas, a mi dolazimo na lice mjesta, dakle, u banku, poštu, k liječniku, na sud…, i prevodimo gluhoj osobi ono što joj je potrebno. Tu se nerijetko znaju javiti problemi, ali ne s gluhima, već s čujućim osobama, koje smatraju, izgleda, da smo mi ondje zbog njih pa nam vele da im nismo potrebni, da će se snaći i sami. Tako se znalo dogoditi i da nas ostave npr. pred vratima sudnice, iako mi prvenstveno pomažemo osobama koje ne čuju.
S time je povezana i činjenica da se čujuće osobe u komunikaciji obraćaju izravno nama, objašnjavaju nam, tumače, komentiraju, iako se razgovor vodi između njih i osobe koja ne čuje. Često se zna dogoditi da gluhu osobu ni ne pogledaju. Prevoditelja se, dakle, u razgovor uvlači kao sudionika, iako je zapravo samo posrednik", naglašava Dorijana.
Često ljudi smatraju, veli ona, da gluhe osobe odlično čitaju s usana, što uopće ne mora biti točno, i zato situacije u kojima im se zapriječi prevoditeljska pomoć mogu biti višestruko problematične. Tu je i činjenica da su i gluhi ljudi različitog stupnja obrazovanja pa prevoditelj ponekad treba i prepričati, pojednostaviti kontekst razgovora, u cilju boljeg razumijevanja, a što je vrlo slično konsekutivnom prevođenju.
Većina prevoditelja, kaže Dorijana, djeca su gluhih roditelja pa znaju koje su potrebe gluhih i nagluhih osoba u komunikaciji. Sustav se trudi, no problem je i dalje mentalitet ljudi, jer čujuće osobe često smatraju da gluhi i nagluhi nemaju dovoljno kapaciteta za ravnopravno sudjelovanje u društvu. To se očituje i u komunikaciji, koja je nerijetko usiljena, rečenice su kratke, konverzacija se bespotrebno pojednostavljuje. "Slično se ponašaju ljudi koji npr. ne znaju engleski pa se onome tko govori taj jezik obraćaju jako gestikulirajući i govoreći sporo - hrvatski", veli Dorijana.
Općenito treba, ističe ona, odbaciti stav da su gluhe i nagluhe osobe "oštećene" i da ih valja "popraviti", kao i da znakovni jezik nije alat, da nije posebni jezik, već barijera u integraciji, a što je nerijetko moguće čuti čak i u stručnim krugovima. Gluhe i nagluhe osobe posebna su kulturno-jezična manjina, s njima treba razgovarati, pitati ih što im se događa i kako percipiraju stvari, razumjeti ih da bi im se moglo pomoći, a ne ih "popravljati".
Ne bismo li vidjeli kako sve to izgleda iz perspektive gluhe osobe, razgovarali smo i s Leom Starčević, 34-godišnjakinjom koja je gluha od rođenja. U Savezu gluhih i nagluhih grada Zagreba radi kao instruktorica hrvatskog znakovnog jezika i vodi tečaj međunarodnog znakovnog jezika.
Lea Starčević
Jesi li pohađala školu za gluhu i nagluhu djecu ili za onu čujuću? Kakva su tvoja iskustva u obrazovnom sustavu?
Rođena sam u Kopru, a kad sam navršila tri godine s mamom sam se preselila u Zagreb da bih mogla pohađati vrtić u centru SUVAG (Système Universel Verbotonal d`Audition Guberina). SUVAG je francuska kratica za "sustav univerzalne verbotonalne akustike govora" čiji je tvorac akademik Petar Guberina.
Mama je zaključila da bi zbog bolje prilagodbe i snalaženja bilo bolje da nastavim školovanje s normalno čujućom djecom pa sam redovnu osnovnu školu pohađala u Novigradu u Istri, a srednju ekonomsku školu sam uspješno završila u Poreču. Bila sam jedina gluha učenica i u Novigradu i u Poreču.
S prijateljima koje sam stekla u vrtiću, gluhima naravno, ostala sam u kontaktu tijekom cijelog školovanja zahvaljujući čestim posjetima Zagrebu za vrijeme školskih praznika, kada me mama obavezno vodila na govorne vježbe. Nakon završene srednje škole željela sam nastaviti školovanje u Zagrebu. S 19 godina upisala sam Tekstilno-tehnološki fakultet, smjer odjevna tehnologija, ali sam ga nakon tri godine napustila, jer se jednostavno u tome području nisam vidjela. Počela sam volontirati, a zatim raditi u Hrvatskom savezu gluhoslijepih osoba Dodir u Zagrebu, gdje sam između ostalog vodila dramski studio za gluhoslijepe i održavala tečajeve hrvatskog znakovnog jezika.
U međuvremenu sam upisala i izvanredni studij, tako da ću uskoro i diplomirati te postati odgojiteljica stručne prakse.
Mogu reći da sam imala stvarno odlične učitelje, pogotovo u osnovnoj školi; nesebično su se zalagali i posvetili mi se i u individualnom radu, s obzirom da nisam mogla pratiti nastavu kao gluha osoba. Nisam koristila prevoditelje, jer nisam poznavala znakovni jezik. SUVAG naime preferira verbotonalnu metodu. Nosila sam slušne aparate, uz pomoć kojih sam mogla čuti zvukove, ali nisam razvila smisao za njihovo razumijevanje. To je otprilike kao da slušate strani jezik koji ne razumijete, a prilično je mnogo bilo i riječi koje su mi zvučale preslično: recimo torba - torta…
Tijekom nastave sam se uglavnom dosađivala, crtala ili prepisivala gradivo od drugih. Kad su učitelji iz osnovne škole saznali da će imati gluhu učenicu, tražili su savjete i pomoć kako raditi sa mnom. Nisam se uopće osjećala povlašteno. Postupali su sa mnom kao i s drugom djecom. Pisala sam testove i normalno odgovarala usmeno.
Naravno da mi je učenje oduzimalo puno više vremena nego čujućoj djeci. U srednjoj školi sam samostalno učila, prijatelji su mi posuđivali bilježnice iz kojih bi prepisivala bilješke s predavanja. Oni bi predavanja aktivno slušali i dobar dio upamtili već na nastavi, doma bi tek ponovili gradivo, a ja bih tek doma kod prepisivanja ustanovila o čemu se tu zapravo radilo. Praktički sam cijelu srednju školu zapravo učila iz bilježnica i knjiga, bez dodatne pomoći. Tek sam na fakultetu uz pomoć prevoditelja konačno spoznala kakav je to osjećaj pratiti predavanje bez problema, u isto vrijeme kad i drugi studenti. Nakon predavanja došla bih doma i puno lakše ponavljala gradivo, s više razumijevanja… Stvarno sam s veseljem išla na predavanja. Usudila bih se reći da mi je na faksu bilo lakše negoli u srednjoj školi.
Otkad znam za sebe živim između dva svijeta, svijeta čujućih osoba i svijeta gluhih. Ti su svjetovi tako lijepi, ali i tako različiti, obilježeni drugačijim jezikom i posebnom kulturom.
Postoji li razlika u odnosu društva prema gluhima i nagluhima u manjim gradovima u odnosu na onaj u većim urbanim središtima?
Da, mislim da u manjim gradovima ima manje diskriminacije i lakše se stječu dugogodišnji prijatelji. Bar je to bio slučaj sa mnom. Nemam nikakvih ružnih iskustava. U maloj sredini se svi znaju. Nadalje, pola mog razreda iz osnovne škole išlo je u Poreč na daljnje školovanje u srednju pa se druženje nastavilo…
Moji čujući prijatelji smatraju da je moja prisutnost u razredu bila za njih jako korisna. Ne boje se komunicirati s drugim gluhim osobama. U većim gradovima je to možda drugačije. Izraženija je neka vrsta marginalizacije gluhih. Još nas gledaju drugačijim očima, rekla bih, iako naravno uvijek ima izuzetaka. Osobno imam jako puno prijatelja i u Zagrebu i u Novigradu koji normalno čuju. Dosta sam čujućih prijatelja stekla u Zagrebu, stjecajem raznih okolnosti.
Jesi li u školovanju, radu, životu općenito ikad osjetila bilo kakav oblik diskriminacije, i ako da, kakav?
U školovanju ne, jedino možda na fakultetu, kada mi profesorica nije dala da položim glazbeni. Jednostavno se nije željela prilagoditi meni kao gluhoj osobi nego je zahtijevala jednake rezultate kao što su oni koje mogu dati samo normalno čujuće osobe. Tu mi je pomogla voditeljica, tako da smo s profesoricom uspjeli naći kompromisno rješenje. Ne mogu pjevati ni slušati glazbu, ali zato izvrsno osjećam ritam, mogu plesati, mogu svirati udaraljke...
Što smatraš glavnim problemom u integraciji gluhih i nagluhih u društvo u Hrvatskoj?
Mogu samo reći da mi mnogo zaostajemo u odnosu na druge zemlje višeg standarda. Nemamo pravo obrazovanje, gluha i nagluha djeca često ovise o drugima. Naravno da u tome veliku ulogu igraju roditelji i neposredna okolina. O njima najviše ovisi kako će se djeca prilagoditi i kakav tip osobe biti tijekom odrastanja, pa i kao odrasle osobe.
Recimo, meni je žao što nisam imala nikakav oblik komunikacije do svoje treće godine. Imam čujuće roditelje i kultura gluhih za njih je bila prava nepoznanica. Žao mi je što nisu imali nikakvu informaciju o tome. Nastojali su učiniti maksimum da bih se što bolje uklopila u čujuću sredinu, da ne budem izolirana. Međutim, ja sam cijelo vrijeme osjećala da mi nešto fali… Imala sam divne čujuće prijatelje, ali primjerice u društvu nisam mogla pratiti što svi pričaju. Ja ih nisam čula, a oni nisu znali znakovni jezik, tako da su mi uglavnom svako toliko objašnjavali o čemu je riječ. Otići na kavu samo s jednom frendicom već je bilo puno lakše. Komunikacija je bila zadovoljavajuća. Tek sam s gluhima spoznala pravu komunikaciju. Koliko god je društvo bilo veliko mogla sam pratiti što pričaju, dijeliti svoje mišljenje, uskakati u razgovore… Naravno, sve na znakovnom jeziku.
Mišljenja sam da bi gluhu djecu apsolutno trebalo prvo naučiti njihov materinji jezik - znakovni, ne bi li se mozak djeteta razvijao kognitivno, jer opće je poznato da se do četvrte godine razvije do 60 posto, a ostatak tijekom cijelog života. Mislim da bi u tom slučaju gluha djeca lakše svladavala govorni hrvatski jezik, koji je za njih ustvari kao strani jezik, s obzirom da znakovni i govorni hrvatski jezik imaju zasebna gramatička pravila.
Što bi, po tvome mišljenju, najvidljivije poboljšalo položaj gluhih i nagluhih osoba u nas?
Mislim da bi otvaranje vrtića za gluhu djecu s gluhim ili čujućim odgojiteljima, ali koji poznaju znakovni jezik, bio za početak veliki korak naprijed. Djeca bi naučila sve osnove komunikacije, znala bi kako izraziti ono što žele na njima pristupačan način. Kao temu diplomskog rada odabrala sam dvojezičnost gluhe djece u predškolskom razdoblju pa sam malo istraživala položaj gluhe djece i praksu u drugim zemljama. Recimo, u Estoniji sam upoznala gluhu odgojiteljicu koja već 20 godina radi i odgaja gluhu djecu na način da djeca komuniciraju na znakovnom jeziku, a nose slušne aparate, i svakoga dana vježbaju govor. Njima je definitivno mnogo lakše naučiti govoriti jer uče s razumijevanjem. Ja nisam razumjela što sam morala govoriti, zašto i čemu...
Možeš li istaknuti neki događaj koji te se posebno dojmio, a vezan je uz odnos drugih, čujućih ljudi prema tebi?
To što su moji čujući prijatelji upisali tečaj znakovnog jezika. Komunikacija nije bila nikakav problem, ali njima je puno značilo da uđu u "moj" svijet ne bi li me bolje upoznali, kao što sam ja upoznala "njihov" svijet, u kojem na kraju i dan-danas živim. Gluhi ne mogu čuti, ali zato čujući mogu naučiti znakovni jezik, oni imaju taj izbor.
Prevoditelji znakovnog jezika nužni su (i) u školama (foto: Sginzg.hr)
Novi tečajevi hrvatskog znakovnog jezika u Zagrebu, Osijeku, Splitu i Varaždinu
Hrvatski savez gluhoslijepih osoba Dodir organizira upise u 1. semestar novog tečaja hrvatskog znakovnog jezika. Zainteresirani se mogu prijaviti putem online prijavnice na njihovoj web-stranici. Prijave počinju 5. rujna i traju do 5. listopada 2014. točno u ponoć.
Upisi i početak nastave bit će početkom listopada, a više informacija bit će objavljeno na web-stranici Dodira sredinom rujna.
Na tečaj se mogu upisati svi državljani Republike Hrvatske, a stranci se mogu upisati uz predočenje dokaza o znanju hrvatskog jezika. Tečaj je besplatan, potrebno je kupiti samo materijale za rad: udžbenik Znak po znak 1 i DVD te indeks. Materijali se mogu kupiti na prvom satu nastave, a koštaju ukupno 200 kuna (udžbenik i DVD 150 kn, indeks 50kn).
Nastava će se održavati jednom tjedno u grupama u trajanju od po dva školska sata. Rasporedi grupa bit će objavljeni na internetskoj stranici Dodira početkom listopada.
Tečaj hrvatskog znakovnog jezika organizira i Savez gluhih i nagluhih grada Zagreba. Počinje 14. listopada u prostorijama Saveza, Kneza Mislava 7, traje dva ili šest semestara, za polaznike je besplatan osim uplate za tehničke potrebe u iznosu od 150 kuna, a voditeljica je Lea Starčević.
Na stranicama Saveza bit će objavljen raspored nastave. Sve dodatne informacije dostupne su na tel: 01/46-19-116 ili e-mail: savez.gluhih.i.nagluhih@zg.t-com.hr.
Članak je objavljen u sklopu projekta "Socijalna pravda" kojeg sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
