Nebo se namrgodilo i puše bura. Valovi se odbijaju od dva kamena koja vire iz vode i raspršuju se u zraku. Brda s druge strane jezera ovila je magla i ostale su samo sjene. Jato liski izašlo je na obalu. Blizina čovjeka ih plaši i pojure natrag slobodi uskomešane vode čim se približim na udaljenost dovoljnu za krupni plan na fotografiji. Kad se osjete sigurnima ponovo išetaju na obalu malo dalje. Odlučujem se za taktiku prikradanja. Spuštam se na sve četiri i pužeći se uspijevam približiti. Na rukavicama i hlačama ostaju tragovi ptičjeg izmeta. Ah, žrtva za umjetnost još jednom. Pitam se hoće li mi ako umrem od ptičje gripe priznati smrt u potrazi za ljepotom. Jato liski mirno šeće obalom dok uznemireno jezero prolijeva svoju vodu.
Vjerujte mi liske, govorim im. Samo vas želim sačuvati za vječnost. Ali zašto bi ptice vjerovale čovjeku? Valjda i one osjećaju da su postale državni neprijatelj broj jedan. Svega stotinjak kilometara od ovog ptičjeg raja zvanog Vransko jezero gdje su ptice zdrave, pronađen je labud uginuo od ptičje gripe. I onda je dekapitirano petsto peradi ni krivih ni dužnih ni bolesnih. I sve to bez prisustva novinara kako bi se javnost zaštitila. Zaštitila od čega? Od onoga što se radi u njezino ime. Tko se boji ptičje gripe još? Dok labudovi mirno lete državom, nastrada perad. A nama ostaje pitanje kakve to ima logike? Perad zaražena virusom manje je otporna i uginula bi u roku jednog dana. I onda se još ubijanje naziva eutanazijom. Iako je eutanazija ubojstvo iz milosrđa. Pa prema komu smo bili milosrdni kada odsijecamo glave pilića. Prema ljudskim strahovima možda..
Pa zašto onda jednostavno ne pobijemo sve pričurine na planetu, pa smo sigurni? Da li je to konačan korak emancipaciji homo sapiensa od svih drugih živih bića? Budimo milosrdni prema njima da više ne moraju biti s nama.
Ptice bivaju proglašene teroristima. Više nisu in zločesti Rusi, komunisti, Arapi, Nijemci, nuklearno oružje, Osama ili whatever... ne. Nova opasnost svih opasnosti identificirana je u životinjskom svijetu. I sad bi se nama svima trebale tresti gaće od straha i ujedinjeni globalno povezani ljudski rod krenuti u rat do istrebljenja. Da zaboravimo da smo siromašni, da su neki gladni, da nas ubijaju, da smo nezaposleni, da nas zavaravaju, da nas lažu, da smo uništili okoliš, da Planet zemlja plače od muke, da su potrebne istinske promjene u načinu života kako bi se vratio sklad u odnos čovjeka i okoliša...
Moje liske ne znaju za ove globalne prijetnje ptičjoj vrsti. Njih više muče lokalni problemi. I ljudi. Liske jedu ono što ljudi uzgajaju na obližnjim poljima, pa liske ugibaju u ribarskim mrežama. Liske nastradavaju za bura kada su im krila teška i od automobila na cesti. Da, liske su imale svojih problema i prije ptičje gripe. Ubijaju ih i metkom. Ima i krivolova u zadnje vrijeme, kaže Ana Katalinić, mlada biologinja Parka prirode Vransko jezero.
Na Vranskom jezeru živi tristotinjak tisuća ptica. Jedan dio jezera je ornitološki rezervat. Tu bi ptice trebale biti slobodne. Ali učestali incidenti s paljenjem trske na Vrani govore drugačije o tome što neki misle o pticama. Trska je dom tisuća ptica. Tu se gnijezde, sklanjaju od pogleda velikog brata, hrane i umiru.
Vransko jezero je hot spot, područje sa velikom raznolikošću ptica. Do sada je zabilježeno 224 vrste ptica od kojih 102 vrste gnijezde na području Parka. Među pticama gnjezdaricama nalaze se četiri vrste ugrožene na europskoj razini i sedam vrsta ugroženih na nacionalnom nivou, kaže web site www.vransko-jezero.hr.
Dok ptice lete, i baš ih briga za sve, na polju kupusa netko je drugi manje sreće. Polje kupusa, od liski valjda, čuva pas neznana imena. Na kratkom lancu svezan je za komad namještaja. Komad starog ormara njegov je dom na polju kupusa. Uz njega je prazna zdjela. Vode nema. Hrane nema. Mahnito veselo maše repom kada ugleda nas, ljude. Brojim mu rebra dok ga Ana hrani. Za njegove gazde on je samo alat, a ne živo biće, kaže Ana. Hranimo i psa u sličnom položaju na susjednom polju. Njemu malo manje strše rebra. Put kojim smo došli je blatnjav. Kotač automobila zapinje u grabi. Ostajemo ukopane. Zalazak sunca ocrtava nebo tamno crvenom bojom. Crvenilo povremeno boje siluete ptica. Ogromno jato čvoraka pleše svoj ples oko krošnji. Priroda pokazuje svoj savršen sklad čim nema čovjeka u blizini da ga naruši.
Ornitološku postaju na jezeru opkolila je voda. U gumenim čizmama do pasa, vaša reporterka hrabro je gacala u potrazi za pernatim stvorenjima. Nije baš dobar dan za brojanje ptica. Sakrile su se se u trsku zbog vjetra, kaže Ana koja se penje na osmatračnicu i kreće na svoj rutinski zadatak, brojanje ptica. To se zove i monitoring. Sve u svrhu obrane od prijetnje čovječanstvu, ptičje gripe.
Dok mi ptičice lete nad glavom i dozivaju riječ sloboda, sjećam se one dubrovačke. Sloboda se ne može kupiti ni za sva zlata. Pa da mi je biti slobodan kao ptica, makar i u ovo doba ptičje gripe... Bolje i s pticama umrijeti, nego bez njih i ostalih živih stvorova živjeti, ma što neki mislili o tome. Kada ćemo više shvatiti da su i ova bića što lete nad našim glavama, mašu repom kad nas vide, pune naše tanjure ili jednostavno postoje, vrijednost sama po sebi, a nisu alat za (zlo)upotrebu?
