Dok se u studenom grijemo na ljetnim temperaturama i jurimo prema najtoplijoj godini u povijesti mjerenja, Svjetska meteorološka organizacija objavila je kako je prošla godina bila rekordna i po količini emitiranih stakleničkih plinova na svijetu. Zagrijavamo se, ali se ne mijenjamo, ili barem ne dovoljno brzo. Klimatska transformacija planeta ljudskoj vrsti donosi brojne izazove, između ostalog brojne ljudske i neljudske žrtve. Iako se dugo vremena o klimatskim promjenama razgovaralo isključivo s pozicije prirodnih znanosti, danas je jasno da je riječ o ključnom društvenom pitanju.
O tome kako će se posljedice klimatskih promjena odraziti na društvo razgovarat će u petak u Zagrebu na konferenciji "Klimatska pravda: perspektive prirodnih i društvenih znanosti" koju organizira novoosnovani Institut za političku ekologiju. Institut okuplja znanstvenike i aktiviste koji su Nije bilo zapisano u zvijezdama da četiri i pol milijarde godina nakon skrutnjivanja kamenja na planeti moramo imati takve vlakove, takve avione ili ovakvu razinu rasprave. To se dogodilo nekim kontingentnim povijesnim izborima, a mi možemo raditi i nove povijesne izbore proizašli iz rada Prava na grad, Zelene akcije, Grupe 22 i zagrebačkog ureda Heinrich Böll Stiftunga, a namjera im je proizvoditi multidisciplinarni sadržaj neophodan za jasnije zagovaranje u javnosti tema iz područja političke ekologije, ali i nuđenje mogućih rješenja.
O Institutu i samoj problematici klimatskih promjena za H-Alter smo razgovarali s dr. sc. Mladenom Domazetom iz Instituta za političku ekologiju.
Institut za političku ekologiju predstavlja se javnosti konferencijom na temu klimatske pravde ovoga petka u Novinarskom domu. Je li to znak da će upravo klima biti središnja tema rada Instituta? Kojim se još temama planirate baviti?
Klimatske promjene će svakako činiti važnu okosnicu našeg rada. Bilo bi neodgovorno pokretati Institut političke ekologije i negirati problem broj jedan u 21. stoljeću, globalni ali također i za Hrvatsku. Cilj nam je ne samo proizvoditi diskurs koji bi bolje opisao problem, nego raditi na tome da proizvodimo i narativ koji može nuditi rješenja. Tu se uklapa i pitanje opće ekologizacije privrede. Svjesni smo da to ne ide bez demokratizacije u društvu općenito i onda i posebno po gospodarskim sektorima. Zaokret prema održivosti nećemo moći napraviti samo s rješenjima s vrha prema dnu. Danas već znamo i brojke o stupnjevima i emisijama i što one znače o čemu se dugo vremena diskutiralo. No, sada je vrijeme da se zapi Dok Europa zadire u fašizam i diže žice, s druge strane milijuni građana nose sendviče na željezničku stanicu Keleti, idu probijati ograde u Harmici, skupljaju donacije… Iako su puno manje vidljivi nego jedan premijer, to su isto Europljanitamo kako postići nešto drugačije, a za tako nešto moramo djelovati kao zajednica, a mi vjerujemo da je tu demokratizacija ključna.
Konferencija se održava uoči UN-ovog klimatskog summita u Parizu. Pregovori se nakon 2009. i Kopenhagena vraćaju u Europu. Kopenhagen je trebao biti svojevrsna prekretnica, ali do nje nije došlo. Sada se Pariz spominje kao posljednja šansa da se postigne globalni dogovor o smanjenju emisija koje bi zaustavilo rast temperature na 2 C. Međutim, nije izgledno da će do toga doći jer ono što su pojedine države obećale zbrojeno nije ni blizu dovoljno. Kako vidite razvoj događaja u Parizu?
UN-ov pregovarački proces je krivo postavljen iz najboljih namjera. On polazi od paradigme zajedničkog djelovanja 196 UN-ove članice dok je ova problematika sve očiglednije pitanje drugačijeg konceptualnog okvira rasprave. Tih 196 subjekata ni povijesno ni danas nemaju jednaku ulogu. Problem treba adresirati kroz povijesnu odgovornost određenih ljudskih zajednica koje nisu uvijek reprezentirane kroz države, nego takozvane carbon majors. Radi se o 90 entiteta, najčešće velikih kompanija, koje su odgovorne za 60 posto kumulativnih emisija stakleničkih plinova, više nego ijedna skupina zemalja. Velika je greška i što se ovaj proces pomaknuo s pokušaja postizanja obvezujućih ciljeva na dobrovoljne ciljeve koji su se pokazali nedovoljno ambicioznima i nepravednima. Dobrovoljno odricanje koje nude siromašne zemlje veće je od onoga što bi se očekivalo po kriteriju pravednosti, a doprinos razvijenih zemalja je višestruko manji od onoga što bi se racionalno moglo očekivati. Ako se želimo držati Zadatak zagovarača i aktivista je da identificiraju ona rješenja koja su na razmeđi između suludog optimizma ("bit će sve dobro iako ne znam kako") i suludog pesimizma ("sve je ionako otišlo kvragu")onoga što nam govori prirodna znanost, a to je nužnost zadržavanja ispod granice porasta temperature od 2 C, između opasne i katastrofalne klimatske promjene, onda zapravo ne ostavljamo gotovo ništa prostora za emisije zemalja u razvoju. Između ostalog su zato klimatske promjene pitanje pravednosti na globalnoj razini, a ne više tehničko pitanje.
U Hrvatskoj je ovaj događaj neprisutan u medijima i u političkoj debati. Izvjesno je da će i sama konferencija proći tako. Rijetko je koja politička opcija u predizbornoj kampanji uopće spomenula klimatske promjene iako su dominantni problemi, kao što su ekonomska kriza i izbjeglički val itekako vezani uz problem klimatskih promjena. Ne samo to nego je dominantno obećanje opet ekonomski rast utrka za kojim je, kako ste napisali u jednom članku, "marš zombija u globalni kolaps".
Što se više integriramo u širu zajednicu, sve više osvještavamo svoju ulogu unutar nje kao najjačeg ekonomskog bloka na svijetu, iako mi taj benefit slabo vidimo jer smo ipak periferna zemlja. Međutim, to i dalje znači da smo među najrazvijenijima na svijetu, zemlja smo s vrlo visokim stupnjem ljudskog razvoja, a za to postoji i određena ekološka cijena. Iako smo i površinom i brojem ljudi i ukupnim godišnjim emisijama kao zajednica malog značaja u svijetu, a naš teritorij ipak ne može u potpunosti opravdati sve naše ekološke troškove, Hrvatska ipak simbolički može Odrast je novi pokret, rade se računice ali nitko ne zagovara povratak u predindustrijsko doba niti je to moguće za deset milijardi ljudiigrati bitnu ulogu. Naime, može pokazati da ipak ima visok stupanj društvenog razvoja uz komparativno manji ekološki otisak nego srednjoeuropski susjedi i najrazvijenije zemlje u Europi. To je jedna emancipatorna i važna uloga za društvo kao što je hrvatsko, daje mu priliku da iskorači s margine. Ono što je pak problematično je to što je hrvatsko društvo karakterizirano visokim stupnjem unutarnje nejednakosti što veliki broj ljudi sprečava da vide dobrobiti tog vrlo visokog stupnja razvoja, jednostavno postoje prostori u Hrvatskoj koji ne vide ni pruge ni škole ni bolnice koje imamo jer su od njih daleko.
Hrvatska bi mogla biti kao neki europski Butan, generator novih naprednih ideja, kao što Butan ne računa BDP nego bruto nacionalnu sreću ili prelazi na sto posto organsku poljoprivredu? Bi li upravo prakticiranje takvih novih koncepata moglo vratiti društveni optimizam i promijeniti smjer ekonomije?
Orijentacija na porast na godišnjoj razini indeksa koji nazivamo BDP kao rješenja svih problema i izvor sve sreće je ta stranputica koji nas drži u ovoj paralizirajućoj situaciji, a onda i kolektivno depresivnoj budućnosti. Butan to pobjeđuje upravo time što kaže - neću se orijentirati na to. Je li Sada na planetu ima već sedam milijardi ljudi, vrlo brzo će to narasti na osam pa i deset. Bilo bi izrazito nezahvalno pokušavati ukalupiti sve te ljude u jedno rješenjerješenje orijentirati se na neki drugi pokazatelj stvar je rasprave za naše društvo. Otvaranje rasprave je prvi korak da se zapitamo kamo zapravo želimo ići i što taj jedan indeks zapravo znači za dobrobit zajednice. Na političkoj se razini to kod nas ne radi i zapravo svi politički programi rješenje vide u povećavanju BDP-a. Mi ne zagovaramo smanjenje BDP-a, to bi bilo suludo, ali zagovaramo propitivanje naših želja i ograničenja kojih smo sve više svjesni. Cilj ove znanstveno istraživačke zajednice je upravo sklopiti narativ koji bi to u političkoj domeni činio razumljivim. Ne mora sve biti svima prihvatljivo, ali treba otvoriti prostor za tu raspravu. U toj bi se raspravi sigurno pojavio i odrast (degrowth) kao nova teorija koja ima za cilj upravo razmatrati kako organizirati ekonomiju koja nije bazirana na utrci za beskonačnim rastom BDP indeksa.
Kada se govori o odrastu tu se najčešće govori o lokalnim rješenjima, od solidarne ekonomije, lokalizacije proizvodnje i potrošnje, pronalaženje ugode koja nije bazirana na materijaliziranim dobrima i slično. Međutim, koliko odrast nudi rješenja za šire makroenomske politike?
Odrast svakako nema jedan nacrt rješenja za cijeli planet koji će omogućiti da svatko ima propisani broj banana, radijatora ili aspirina. Veliki je iskorak što odrast prepoznaje da to nitko ne može ponuditi. Sada na planetu ima već sedam milijardi ljudi, vrlo brzo će to narasti na osam pa i Svi politički programi rješenje vide u povećavanju BDP-a. Mi ne zagovaramo smanjenje BDP-a, to bi bilo suludo, ali zagovaramo propitivanje naših želja i ograničenja kojih smo sve više svjesnideset. Bilo bi izrazito nezahvalno pokušavati ukalupiti sve te ljude u jedno rješenje. To je teško napraviti i s nas četiri milijuna u Hrvatskoj, a deset milijardi je gotovo nepojmljivo. Ono što odrast kaže je "oslobodite se natjerivanja". Mi upravo sad djelujemo unutar takvog obrasca, svi se pokušavamo uklopiti u jedan indeks. Prostor za postizanje rasta tog indeksa je prirodno određen, jer nemamo te inovacije koje bi energiju proizvodile iz vakuuma, koje bi nas oslobodile bolesti na dodir prsta ili svih životnih teškoća. Rješenja moramo tražiti u okviru prirodnog svijeta. Odrast kaže neću vam nuditi drugo zajedničko rješenje nego potražite vlastita rješenja poštujući zajednička ograničenja. Koliko je to moguće civilizacijsko je pitanje kao što je bilo svako civilizacijsko pitanje dosad. Nigdje nije bilo zapisano u zvijezdama da četiri i pol milijarde godina nakon skrutnjivanja kamenja na planeti mi moramo imati takve vlakove, takve avione ili ovakvu razinu rasprave. To se dogodilo nekim kontingentnim povijesnim izborima, a mi možemo raditi i nove povijesne izbore. Ono što nam znanost govori je da postoje ograničenja koja moramo poštovati, da postoje negativne posljedice djelovanja kao što je spaljivanje ugljika. Uskoro će zbroj negativnih posljedica premašiti one pozitivne kao što su grijanje, struja i civilizirani život.
Još na prvoj Zelenoj akademiji na otoku Visu održali ste predavanje gdje ste spomenuli kako ste jedno ljeto pokušali provesti s obitelji u kući bez modernih tehnologija i slično, pokušavajući minimalizirati ekološki otisak. Tako vjerojatno većina stanovništva doživljava Hrvatska simbolički može igrati bitnu ulogu. Može pokazati da ima visok stupanj društvenog razvoja uz komparativno manji ekološki otisak nego srednjoeuropski susjedi i najrazvijenije zemlje u Europibudućnost koju zagovaraju ekološki osvješteniji ljudi, a većina se ipak nije spremna odreći udobnosti. Je li to odricanje od dijela udobnosti neizbježno za bogati dio planeta?
Zapravo sam htio reći nešto potpuno suprotno, htio sam kroz argumentacijski apsurd pokazati da čak i ako se osobno odreknem struje i vode na deset dana da i dalje postoji otisak koji ostavlja društvo u kojem se nalazim, da i dalje postoji i moj osobni otisak jer da bih se mogao odreći struje i vode tih deset dana morao sam postići neke druge ugodnosti prije toga. Cilj je bio pokazati da nam je potrebna sveobuhvatnija društvena promjena. Iako je deset dana na odmoru bez telefona i slično bilo oslobađajuće i ugodno iskustvo, takvo kolektivno samožrtvovanje ne bi bilo dovoljno da stvorimo zadovoljno društvo unutar ekoloških granica. Za to je potreban društveni dogovor i reorganizacija društva u cjelini. Unutar šireg koncepta odrasta na globalnoj razini se ne zagovara odricanje od energije i slično. Odrast je novi pokret, rade se računice ali nitko ne zagovara povratak u predindustrijsko doba niti je to moguće za deset milijardi ljudi. Predindustrijsko doba je podržavalo eventualno pola milijarde ljudi, a sada govorimo u nekim sasvim drugim brojkama.
U radu Treba nam promjena. Ideje rasta i razvoja u doba krize fosilne energije i kapitalizma istaknuli ste kako je "na čovječanstvu je da napusti nadu u čudo zelene ekonomije i umjesto toga propita u čemu leži njegova održivost." Kako pomiriti napuštanje ideje o Dobrovoljno odricanje koje nude siromašne zemlje veće je od onoga što bi se očekivalo po kriteriju pravednosti, a doprinos razvijenih zemalja je višestruko manji od onoga što bi se racionalno moglo očekivazelenom tehnološkom čudu i zahtjeve tih deset milijardi ljudi?
Jedan od rezultata toga rada, ukoričene diskusije nekoliko autora vezanih uz Grupu 22, o kolapsu koji slijedi kao rezultat nedjelovanja jest spoznaja da tehnička rješenja nisu bila samo jednostavni dodatak koja su poboljšala tadašnji život. Zapazili smo da je svako tehničko rješenje zahtijevalo i društvenu promjenu, pa posljedično i danas kada kažemo da zahtijevamo društvenu promjenu ne tražimo nemoguće. Svaka promjena paradigme društvenog mehanizma ide ruku pod ruku s tehnološkom izmjenom. S obzirom da sada nemamo čarobno tehnološko rješenje, umjesto da čekamo i tugujemo za tim, možemo se posvetiti društvenoj strani pa će se onda i tehnička rješenja u nju uklopiti, kao što se možda u recentnoj povijesti industrijalizacije tehnička nametnula, a društvena se onda uklopila. U tome je nekakva srž razgovora o odrastu, da kažemo "dobro nemamo vremena, tehnička rješenja se nisu pojavila, pa ajmo vidjeti što se može učiniti po pitanju društvene promjene i kako da mala rješenja koja imamo, od solarnih panela pa do zadovoljenja osobnih potreba kroz manji ekološki otisak, dođu do izražaja".
Kada se govori o klimi često se govori o odgovornosti prema budućim generacijama. U istraživanju koje ste svojedobno radili pokazalo se da su pitanja vezana uz planet Zemlju nestala iz obrazovnih kurikuluma za osnovne škole u Hrvatskoj. Dok su u sedamde Ako se želimo držati onoga što nam govori prirodna znanost, a to je nužnost zadržavanja ispod granice porasta temperature od 2 C, između opasne i katastrofalne klimatske promjene, onda zapravo ne ostavljamo gotovo ništa prostora za emisije zemalja u razvojusetima bila obrađivana kroz tehnološki optimizam, u osamdesetima kroz ograničenost resursa, u 21. stoljeću kada upravo dolazi do kulminacije planetarnih problema, to pitanje sasvim nestaje iz obrazovanja. Kako to objasniti?
To je bilo zanimljivo otkriće. Volio bih da nam to naša znanstvena zajednica nastavi rasvjetljivati, pogotovo sada kada se priprema nova paradigma za temeljno obrazovanje koje smo mi istraživali. Tu se opet vidi povezanost prirodnog i društvenog. U modernizmu sedamdesetih se kroz socijalistički tehnooptimizam govorilo o čovjeku kao gospodaru prirodnih uvjeta. Prirodnom okviru se tada pridavala važnost u egzistenciji, govorilo se da prosperitet neke zemlje ovisi o tome kakva su joj prirodna blaga. Upozoravalo se na izdvojene opasnosti od prevelikog iskorištavanja prirode, ali se govorilo i da su to lokalizirane greške koje se tehnički može riješiti. Prema devedesetima, što zanimljivo kulminira 1999. nastavnim planom i programom kada Hrvatska već prolazi drugačiju transformaciju, govori se kako problem nije samo lokalni. Napušta se taj razvojni tehnooptimizam. To se događa u segmentu plana koji je nadodan za temeljni, obrazovanje za održivi razvoj, ali barem u tom dodatku se ističe da je riječ o sistemskom problemu koji se neće riješiti samo zalaganjem i optimizmom već da se moramo pitati kako je do problema došlo, zašto se on javlja kao sistemski i što mi možemo promijeniti da se problem ne pogoršava i dalje. Naglo, 2000-tih kada dolazi novi oblik optimizma baziran na dematerijaliziranoj ekonomiji ta se prirodna uloga gubi, ne govori se više o njenoj važnosti za egzistenciju. To je bio šokantan nalaz tog istraživanja, da se budućim generacijama ne govori da su granice planete ograničene i iscrpljene.
S obzirom na sva kretanja trebalo bi neko veće čudo da se rast temperature zaustavi na 2 C, a Svjetska meteorološka organizacija je upravo ovih dana objavila kako je 2014. opet emitirana rekordna količina emisija stakleničkih plinova. Međutim, većina ljudi i dalje ne shvaća ozbiljnost situacije iako će i ova godina vjerojatno opet pobiti prošlogodišnji rekord najtoplije godine u povijesti mjerenja. Koliko se optimističan pristup zapravo prepreka tome da šira javnost prihvati realno stanje? S druge strane što kad je realnost pesimistična? Koji je tu pristup potreban u javnom zagovaranju?
Tu je zadatak zagovarača i aktivista da identificiraju ona rješenja koja su na razmeđi između suludog optimizma ("bit će sve dobro iako ne znam kako") i suludog pesimizma ("sve je ionako otišlo kvragu"). Zato je važno zajedničko djelovanje i obrazovanja i aktivizma i znanstvene zajednice u izgradnji jednog smislenog narativa. Fenomenalne izjave izrečene na nepoznatom jeziku, a tehnički jezici znaju biti takvi, padaju na gluhe uši. Politička ekologija kao nova domena promišljanja svijeta ide upravo za tim da ne ostane zatvorena u akademskoj domeni već da proizvodi smislene narative koji su razumljivi. Kada je nešto razumljivo onda to može biti prihvatljivo ili neprihvatljivo, ovisi o tome kamo zapravo želimo ići. No, prvo mora biti razumljivo.
Mladen Domazet: "Čak i ako se osobno odreknem struje i vode na deset dana da i dalje postoji otisak koji ostavlja društvo u kojem se nalazim." (Foto: Mirela Šavrljuga)Klimatske promjene donijet će i nestabilnost, ustanke i ratove diljem svijeta, piše primjerice ovoga tjedna The Nation. Izvjesno je da će sve češće suše, prigodne nepogode, topljenje ledenjake i posljedično ostajanje bez vode dijelova svijeta, rat za sve teže dostupne resurse koji pokreću industrijsku civilizaciju, naftu i minerale, voditi u daljnje intenziviranje izbjegličkog vala, a ne u njegovo smanjivanje. Već sad svjedočimo rastu fašizma u EU i potpunom nesnalaženju Unije kao zajednice. Što budućnost nosi za EU?
Donosi teža vremena, nije da se na to nije upozoravalo. Još 2009. je Mario Giampietro na jednom važnom događaju u Bergenu govorio da je Europa potpuno u krivu što ulaže u znanstvena istraživanja zaštite venecijanske lagune od podizanja razine mora, a ništa ne ulaže u znanstvena istraživanja prihvaćanja i smještaja milijuna ljudi koji će zbog tih istih klimatskih promjena morati doći ovamo. No, dok Europa s jedne strane zadire u fašizam i diže žice, s druge strane milijuni građana nose sendviče na željezničku stanicu Keleti, idu probijati ograde u Harmici, skupljaju donacije… Iako su puno manje vidljivi nego jedan premijer, to su isto Europljani. Oni drugačije reagiraju na situaciju izazvanu između ostalog klimatskim promjenama, što ulijeva nadu u to što ljudska zajednica može napraviti čak i u situaciji porasta ratova i prirodnih katastrofa. Europa nije Europska komisija i nije skup europskih vlada. Otvaranje tih konceptualnih okvira tako da se prizna postojanje subjekata koji nisu službeno imenovani u našim institucionalnim modelima važno je i za pitanje klimatskih realnosti kojima se bavimo na konferenciji i općenito za jedan diskurs koji gradi politička ekologija. Odgovora pozitivnog za nove situacije ima, a i da nema, mogli bismo ih početi stvarati.
Članak je objavljen u sklopu projekta "Vladavina prava" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
