U posljednje smo dvije godine mogli gledati dva odlična britanska znanstveno fantastična filma koji portretiraju dalju ili bližu budućnost otoka zvanog Velika Britanija. U prvom, Djeca čovječanstva (Alfonso Cuarón, 2006), radnja je smještena u London 2027. godine. Zbog globalnog uništenja zemlje i ekološke katastrofe već 18 godina nije rođeno nijedno dijete i čitavoj ljudskoj civilizaciji prijeti izumiranje. U drugom filmu, 28 tjedana kasnije (Juan C. Fresnadillo, 2007), smrtonosni virus iz prvog nastavka filma, 28 dana kasnije, poharao je čitavu Englesku. Pokušavajući vratiti normalno stanje vojska je uspostavila sigurnosnu zonu u malom djeliću Londona oko kojeg i dalje haraju Zombiji, odnosno "živi mrtvaci". Ono što povezuje ta dva postapokaliptična filma i što ih dovodi u neposrednu vezu sa sadašnjošću, ma koliko to na prvi pogled možda izgledalo sporedno, jest - terorizam. Neprijatelj na distanci Djeca čovječanstva započinju upravo terorističkim napadom usred Londona, a po reakcijama njegovih stanovnika čini se da je terorizam 2027. godine sasvim uobičajena stvar. Poput automobilske nesreće. Ubrzo potom saznajemo da je imigrantski sloj stanovništva izopčen na periferiju i da živi u sasvim odijeljenom gradu do kojeg njegovi "stanovnici", odnosno zatočenici, mogu doći tek kad prođu brutalne policijske metode po svemu nalik na zloglasni Guantanamo i Abu Ghraib. Za razliku od toga, u 28 tjedana kasnije nisu "zli momci" ti koji su ograđeni zidovima i do zuba naoružanom vojskom. Naprotiv, odijeljeni prostor se ovaj put ne nalazi izvan Londona, već u samom središtu, a u njemu su "good guys" - svi oni koji nisu zaraženi virusom. I upravo ta razlika između dva filma na neki način naznačuje razvoj "rata protiv terora" u Engleskoj. Dok je na početku Neprijatelj još uvijek bio na donekle podnošljivoj distanci (u Afganistanu, Iraku, itd.), sada je on - baš poput virusa - došao unutar zidina grada. Ne govori li nam o tome najbolje prvi samoubilački teroristički napad u britanskoj povijesti, kad su 2005. u Londonu bombe u podzemnoj željeznici ubile 52 ljudi, ranivši još najmanje 700?
Foto: 28 tjedana kasnije
Sada su "obični" Britanci po prvi puta shvatili koja je cijena Blairova pakta sa Bushovom vanjskom politikom i ratom protiv terora na Bliskom istoku. I ne samo to, sada su "obični" Britanci shvatili da više nisu "obični", nego da upravo njihov glas koji je na izborima doveo do vladavine Blaira indirektno dovodi i do terorizma u njihovu "dvorištu". To se iznova potvrdilo prije godinu dana, kad su blizu jednog noćnog kluba pronađena dva automobila s bombama koje su uspješno deaktivirane prije eksplozije. To se iznova potvrđuje ovih dana kada se očito počela rađati jedna nova aniteroristička histerija slučajno ili namjerno usklađena s povratkom princa Harryja iz Afganistana. Sumnjivci s mobitelom Kad sam prije tjedan dana sjeo na podzemnu željeznicu u Londonu za oko mi je slučajno zapela zadnja stranica novina koju je čitao neki čovjek preko puta i na kojoj je pisalo Tisuće ljudi ima mobitele. Što ako netko s nekoliko njih izgleda sumnjivo?. Nažalost, prebrzo je došla stanica na kojoj sam morao izaći pa nisam shvatio radi li se o šali ili ne. Drugi dan, ovaj put namjerno, i to ponovo u podzemnoj, u ruke uzimam besplatni London paper i nailazim na isti oglas - ovaj put, doduše, u nešto manjim dimenzijama. Odmah ispod već navedenog naslova stoji podnaslov da teroristi trebaju komunikaciju, a pitanje što ako netko s nekoliko mobitela izgleda sumnjivo dobiva nedvosmislen odgovor: Terorizam. Ako ga naslućujete, nazovite. I ne radi se o šali ili domišljatom plakatu za neki novi distopijski film. E sad, naravno da policija valjda zna što radi i da je ovaj "oglas" vjerojatno rezultat njihovih nalaza po kojima teroristi najčešće imaju više od jednog mobitela, ali svejedno ovo i dalje zvuči kao loš vic. Sjetimo se samo koliko ljudi u Hrvatskoj ima dva mobitela, a da ne govorimo o tome da je u podzemnoj u Londonu gotovo nemoguće više vidjeti čovjeka koji nema Iphone, mobitel-kompjutor, palm ili neku drugu high-tech spravicu koja ga, htio to on ili ne, direktno svrstava u gore opisanu klasu "terorist". Ironija rata protiv terora je u tome da je pred pola godine jedan prominentni njemački sociolog uhićen iz posve suprotnog razloga - bio je sumnjiv zato jer nije imao mobitel! Ta diskrepancija između dvije vrste sumnjičenja samo pokazuje do kojih apsurda može dovesti "rat protiv terora".
Foto: Djeca čovječanstva
U potrazi za mužem Do novih apsurda dolazimo kad na tren zaustavimo oko ne na osumnjičenicima za terorizam (imali oni mobitele ili ne), već na borcima protiv potencijalnih terorista. Samo jednu noć prije nego što su svi svjetski mediji najavili Harryjev povratak kući nakon 10 tjedana provedenih u Afganistanu, jedan je događaj bolje od svih vijesti zajedno pokazao o čemu se kod britanskog "rata protiv terora" doista radi. Cura i ja sjedimo u jednom tipičnom pubu na Earl's Courtu, pijuckamo pivo i ćaskamo, kad se u jednom trenu dva mladića ubace za naš stol i bez pitanja sjednu. Spontano kreće razgovor gdje je jedno od prvih pitanja, naravno, jesmo li ja i cura prijatelji ili "lovers" (ljubavnici). Kad se pokazalo da njihov ulet očito neće uroditi plodom, mi pokušavamo održati dobru atmosferu bacanjem - očito loše - šale i kažemo da smo iz Hrvatske i kako je Ivana tu da bi našla muža i tako dobila englesko državljanstvo (nešto što Hrvati ionako dosta često rade). Mladić s kraće ošišanom kosom na to stisne šaku i ljutito kaže I will kill you for that! (Ubit ću te zbog toga), no njegov ga trezveni prijatelj ubrzo smiruje uvjeravajući ga da nije shvatio našu šalu. Ispostavlja se da se naš odjednom pobješnjeli momak, unatoč tinejdžerskom izgledu, upravo rastao od žene koju je, kako priznaje, znao tući. I ne samo to. Upravo se, baš poput princa Harryja, vratio iz Afganistana i uskoro se opet vraća. Na pitanje koliko uopće ima godina odgovara da ima 22, i kako bi cijelu priču potkrijepio, na stol ponosno baca službenu iskaznicu s fotkom i jasno vidljivim natpisom British Army. Na pitanje zašto ide ponovo u Afganistan, mladić s izrazom lica kao da ga pitamo nešto posve samorazumljivo, odgovara To kill Taliban!. Dodaje da ide "dolje" jer voli Englesku i kako bi Engleska - koja je sada puna imigranata - bila bolja zemlja.
Pravi junaci Slično misli i princ Harry, koji je samo godinu dana stariji od ovog mladića, ali jednako tako smatra da je sramota što je poslan kući i da je vrlo razočaran jer je ondje mislio ostati do kraja i vratiti se zajedno s ostalim dečkima i pukovnikom. Premda tako mlad, 23-godišnji Harry je navodno ubio čak 30 talibana, a njegov otac Charles je po njegovu povratku odmah izjavio kako je jako ponosan na svog sina. Naravno, Harry je potom, o čemu britanski mediji poput neke vrste loše sapunice izvještavaju iz dana u dan, izjavio: Nipošto ne bih rekao da sam heroj. Nisam ništa veći junak od tisuća vojnika koji su ondje. Pravi junaci, smatra Harry, su ranjeni britanski vojnici koji su zajedno s njime bili u zrakoplovu kojim su se vraćali u domovinu. Da su dječaci od dvadesetak godina »pravi junaci« nastojao je pokazati i film koji smo nedavno mogli gledati u našim kinima, Dolina nestalih (Paul Haggis, 2007.), odnosno, u originalu: In the Valley of Elah. Već sam engleski naslov priziva poznatu biblijsku zgodu s Terebintske doline na kojoj se odvila historijska bitka globalnih razmjera između odvažnog mladog pastira Davida - koji će kasnije postati kraljem Izraela - i diva Golijata. Dakle, Dolina nestalih je, u skladu s tim, film o hrabrosti - to, između ostalog priznaje i sam redatelj Paul Haggis u jednom intervjuu - gdje je svaki američki (ili britanski) vojnik zapravo David, a Kralj koji je poslao tog mladog dječaka u borbu s divom nije nitko drugi nego Bush (ili Blair). Haggis će reći da je jedna od inspiracija upravo priča o Davidu i izraelskom narodu pod okupacijom od 40 dana: Pitao sam se koliko je dječaka kralj poslao u dolinu prije Davida u tih 39 dana o kojima nikad nećemo čuti. Koliko njihovih priča nikad neće biti ispričano?
Prokleto dobri razlozi Redatelj je odlučio ispričati priču upravo jednog takvog dječaka. Tijekom prvog vikenda nakon povratka iz Iraka taj dječak, zvan Mike Deerfield, nestaje i javlja se sumnja da je mali zapravo dezertirao, odnosno da se predugo zadržao vani, u gradu, u bordelu, pijančevanju, itd.. Međutim, to saznaje njegov otac, bivši vojni policajac Hank Deerfield koji krene tražiti svog sina. Na kraju se ispostavlja da se ipak ne radi o dezerterstvu već o ubojstvu, a Hank, suprotno svojim uvjerenjima o Americi, saznaje i ponešto o Mikeovim zadacima u Iraku. No, iako saznajemo kako američki vojnici nisu uvijek bili "moralni" u Iraku, štoviše, oni su mobitelima snimali mučenja jadnih muslimana, krajnja je pouka filma da naši dečki (David) i nisu toliko krivi koliko je kriva službena američka politika personificirana Bushom (kraljem) koji ih žrtvuje u ratu za koji oni nisu spremni. To će najbolje iskazati redatelj kad kaže: Ono što sam htio reći s ovim filmom je da morate biti prokleto sigurni ako idete u takvu vrstu rata. Ako ćete tamo poslati hrabre muškarce i žene, morate biti prokleto sigurni da je to zbog pravog razloga jer će ti muškarci i žene doista otići. Oni će izvrgnuti svoje živote i svoje psihe za nas. Oni su spremni umrijeti za nas i izgubiti sve. Stoga je bolje da smo sigurni da je to zbog prokleto dobrog razloga. Dakle, kao što vidimo iz citata, Haggisu nije toliko problem u samom tom ratu (da ginu nevini Iračani), koliko u "prokleto dobrom razlogu" za taj rat. Taj razlog po njemu očito ne postoji i stoga je rat neopravdan. Ako sada pretpostavimo što bi bilo da taj razlog postoji, onda vidimo i da čitava ta patetična pozadina iza filma pada u vodu: recimo da se Osama Bin Laden doista nalazi tamo i da moramo poslati desetke tisuća američkih mladića da ga uspiju ubiti. Dakle, imamo "prokleto dobar razlog" i sada bi, ako slijedimo logiku Haggisove izjave, poslati hrabre muškarce i žene koji su spremni umrijeti za nas i izgubiti sve bilo opravdano. Pet kamenova Uzmimo još jedno objašnjenje koje Haggis daje za naslov filma: Sviđa mi se naslov jer ima veze s filmom. Kralj Saul šalje Davida u borbu s Golijatom, naoružanoga samo s pet kamenova. Tko bi to učinio? Tko bi poslao dječaka da se bori s divom? Film govori o našoj odgovornosti za slanje tih mladih ljudi u rat… Odmah u oči upada jedna faktička netočnost: zar su američki vojnici doista mladići naoružani s pet kamenova? Zar su oni doista dječaci koji se bore s divom? Ili je možda ipak obrnuto, pa su - čak i doslovce - mladići s kamenjem zapravo jadni Arapi, dok je div, koji ima avione, helikoptere, tenkove, a odnedavno čak i robote, dakako, SAD. Fotografije s princom Harryjem koje su ovih dana iscurile u medije pokazuju da "naši dečki" tamo ne ratuju s kamenjem protiv Davida - naprotiv, oni su jako dobro naoružani. Haggis je u tom smislu, premda dakako propituje razloge rata i slanje američkih mladića u Irak, posve na liniji proameričkih filmova poput Kraljevine. Nemojmo zaboraviti da, kao najava filma, na plakatu Kraljevine stoji pitanje: Kako zaustaviti neprijatelja koji se ne boji umrijeti?. Nije li to i temeljno pitanje redatelja Doline nestalih ako sada priču o Davidu i Golijatu shvatimo u inverznom obliku i Arape, a ne Amerikance, pojmimo kao one koji su hrabri i odvažni u borbi protiv diva. Štoviše, biblijsku priču čak nije ni potrebno shvatiti u inverznom obliku: jer ako pred sobom imamo neprijatelja koji se ne boji umrijeti, onda je sasvim legitimno da Haggis traži veću obuku i veće naoružanje za američke mladiće. Ako bolje promislimo, to je i glavna implikacija filma: možemo se mi, Amerikanci ili Britanci, jadati da naše dječake šalju u neadekvatan teren koliko želimo, ali činjenica je da ćemo i dalje voditi ratove, ako ne u Iraku onda u Iranu, ako ne u Afganistanu onda u Siriji, itd., pa kad već vodimo te ratove, ajmo naoružati te naše Davide koji se moraju boriti protiv Golijata, lika koji se i per definitionem - "ne boji umrijeti". U tom smislu Dolina nestalih na kraju krajeva pokazuje klasični strah prisutan - da se izrazimo Jaspersovom terminologijom - u američkoj i britanskoj "duhovnoj situaciji" nakon 11. rujna, a to je ono traumatsko s obzirom na samoubojice kojima ni život nije neka velika vrijednost ukoliko se radi o uništenju "našeg načina života" (our way of life). To su oni "živi mrtvaci" iz 28 dana kasnije koji šire virus ne bojeći se smrti. Mistifikacija vođe Naravno, Haggisov je film konačno pokazao što imamo kad pošaljemo tisuće mladića u neku pustinju ili urbani kaos gdje nemaju ni tuševe ni WC ili si - kako to kaže jedan vojnik u filmu - moraju brisati guzicu s rukom, umjesto s toaletnim papirom. On je ujedno pokazao - i to je vjerojatno najveća zasluga filma - s kakvim paradoksom se susrećemo kad dvadesetogodišnji mladići koji su »tamo« strepe nad svojim životima i priželjkuju povratak kući, a kad se napokon vrate kući jedva čekaju da se vrate na bojišnicu, baš poput momka iz londonskog puba - fenomen koji je prisutan i u Hrvatskoj kod PTSP-ovaca koji jedini smisao života nalaze upravo u onome što im je oduzelo smisao života, Domovinskom ratu, u koji se vraćaju kako u fantazijama/noćnim morama, tako u zbilji (nesnošljivošću ili nesnalaženjem u svakodnevnim situacijama). Međutim, Dolina nestalih je podlegla onome što još od Karla Jaspersa (Pitanja krivnje) i Hanne Arendt (Eichmann u Jeruzalemu) nalazimo u diskusiji o kolektivnoj krivnji: radi se o mistifikaciji vođe, bilo da se radilo o Hitleru ili Staljinu, ili da se radi o Bushu ili Blairu, gdje se onda iz vida ispušta kolektivna odgovornost, kao i činjenica da, bio on izmanipuliran ili ne, pojedinačni vojnik uvijek mora snositi odgovornost za svoje činove. Dolina nestalih bi u tom smislu vrlo vjerojatno mogla naći izgovor i za onog američkog mladića od možda 18 godina koji, kao što možemo vidjeti u poznatoj snimci s Youtubea, nakon pucanja i usmrćivanja nepoznatog Iračana uzvikuje That was awesome, let's do it again! (To je bilo genijalno, ajmo još jednom!). Jer to je zapravo utisak koji stječemo na kraju filma: nije Mike toliko kriv, koliko je kriv sistem. Jer sam taj Mike je prije rata bio doista dobar dečko, a i kad je pregazio malo dijete on se kajao, ali ga je sistem zatim "prisilio" na to da se igra doktora (otuda mu i nadimak Doktor) i Iračanima umjes
to pomoći pruža još veću bol (scena u kojoj Mike opetovano gura ruku u otvorenu ranu jednog Iračana iz očitog sadističkog zadovoljstva). Loše stvari I tu se vraćamo mladiću iz londonskog puba. Pitanje je koliko je sistem kriv, a koliko je on sam odgovoran za svoje činove i posve neosnovanu mržnju spram apstraktnih bića zvanih "talibani". Da je sistem, odnosno britanska vlada, ipak odgovoran može potvrditi jedno hipotetsko pitanje - da li je veća šansa da će se princu Harryju dogoditi isto što se dogodilo Mikeu iz Doline nestalih ili da će se to dogoditi našem mladiću iz puba? Odgovor je jasan. Naravno da se princ Harry, za razliku od većine američkih i engleskih mladića koji se vrate kući i ne pronalaze više nikakav smisao u svom prijašnjem životu, neće biti stjeran pred zid besmisla, već će se i dalje moći igrati svoje funkcije princa. Štoviše, sada već najavljuje odlazak u Afriku! U isto vrijeme, možemo pretpostaviti da će mladić iz puba po svom drugom povratku iz Afganistana, ako uopće još bude živ, osjećati još veću mržnju spram imigranata, biti posve nesocijaliziran u engleskom društvu (za koje se, nota bene, bori) i jedva čekati svoj ponovni povratak u neku novu bitku za tu istu Englesku. Ostaje, dakako, pitanje koliko je uopće opravdano da Amerika i Engleska već sada imaju hrpu dvadesetogodišnjaka kojima se bez posebne stručne spreme mogu ustanoviti ozbiljni simptomi PTSP-a. U svemu tome simptomatičan je natpis koji princ Harry ima na svojoj šilterici: Radimo loše stvari lošim ljudima. Iščitan u kontekstu "rata protiv terora" egzemplificiranog plakatom kojim se poziva na denuncijaciju ljudi s dva i više mobitela on nas dovodi do mladića zvanog Jean Charles de Menezes. On je, naime, upravo pod geslom da radimo loše stvari lošim ljudima ubijen samo par dana nakon bombi u londonskoj željeznici i to zato jer se njegova odjeća i ponašanje činilo sumnjivim. Policajci koji su tokom uobičajenog dana u podzemnoj ubili tog mladića, koji je nosio traper jaknu i zbog toga bio sumnjiv, do današnjeg dana nisu snosili nikakve posljedice. Službeno je opravdanje da je de Menezes ličio na terorista, a pouka je te priče da definicija "loših momaka" postaje sve proizvoljnija. Dovoljno je nositi dva mobitela ili traper jaknu. To je istina sve raširenijeg rata "protiv terora".
