Kao što su zadnji puta radili u 7 ujutro na Badnjak, tako su i sada puritanski mazohisti u Američkom kongresu radili u nedjelju, da bi u rekordnom roku od nešto više od godine dana od svog obećanja Barack Obama mogao potpisati svoju zdravstvenu reformu. "Pobjeda!", poslala je Nancy Pelosi e-mail milionima podržavatelja zdravstvene reforme. Obami i Demokratima je očajnički trebala pobjeda, politička pobjeda. Da pokažu zube, da pokažu da je zemlja upravljiva, usprkos tome što pišu kolumnisti New York Timesa. Frank Rich piše o 40 godina nemogućnosti donošenja odluka i do-nothing Kongresa, a Paul Krugman uspoređuje Kongres sa poljskim Sejmom krajem 18. stoljeća, gdje je svaki pojedinačni zatupnik mogao blokirati donošenje bilo kojeg zakona samo povikavši: "Ne dozvoljavam!"
Ovo je samo politička pobjeda za Demokratsku stranku, a ne i povijesna pobjeda "za američki narod" (sintagma koju Pelosi koristi), jer ne donosi kvalitetniju, dostupniju i jeftiniju zdravstvenu zaštitu za sve Amerikance
Morali su pokazati da ih gubitak Teda Kennedya i dolazak Scotta Browna neće uništiti. I da ima načina kako spriječiti fillibuster (onemogućavanje donošenja zakona držanjem nemoguće dugih govora), tj. da se neće dati ucjenjivati bučnom manjinom, odnosno kako je zastupnik Chris Van Hollen poručio Republikancima, uvjerenim da sa 41 glasom u Senatu mogu srušiti reformu: "Oni koji misle da je 40 posto - većina, služe se matematikom Bernieja Madoffa." Tehnika da se izbjegne fillibuster, i kojom je ovaj zakon napokon izglasan, zove se rekoncilijacija, i na nju se moguće pozvati ako mjera u pitanju reducira budžet, uvjet koji je ovdje bio zadovoljen (143 milijarde dolara uštede kroz 10 godina).
No, ovo je samo politička pobjeda za Demokratsku stranku, a ne i povijesna pobjeda "za američki narod" (sintagma koju Pelosi koristi), jer ne donosi kvalitetniju, dostupniju i jeftiniju zdravstvenu zaštitu za sve Amerikance. Reforma donosi vise novca privatnim zdravstvenim osiguranjima i faramaceustkoj industriji, kojima se išlo na ruku u svakom koraku procesa donošenja ovog zakona, a uz to podiže i poreze. Farmaceutska industrija je zapravo najbolje prošla, jer ako će se pacijentima koji boluju od neizlječivog raka sad ipak morati plaćati terapija, moći će prodati svoje beskonačno skupe lijekove po 100 tisuća dolara na mjesec - a nitko se nije usudio pitati ih da prodaju jeftinije. A nema ničega sto bi garantiralo da će cijena zdravstvene zaštite pasti, niti da će se astronomske cijene zdravstvenih planova sniziti, učinivši ih dostupnijima.
Farmaceutska industrija je zapravo najbolje prošla, jer ako će se pacijentima koji boluju od neizlječivog raka sad ipak morati plaćati terapija, moći će prodati svoje beskonačno skupe lijekove po 100 tisuća dolara na mjesec - a nitko se nije usudio pitati ih da prodaju jeftinije
Jer osiguravajuća društva dižu, a i dalje će dizati cijene premije, a zašto i ne bi, kad im zakon daje monopol, potpuno uklanjajući svaki spomen na public option (konkurentsko državno neprofitno osiguranje) iz završnog teksta, koji je gotovo identičan prijedlogu kojeg je napisao AHIP (lobby američkih zdravstveno-osiguravajućih društava, America's Health Insurance Plans) 2009, i koji se, kao takav, ne razlikuje ni po čemu od izvornog teksta podnesenog Financijskom komitetu Senata u jesen prošle godine, kad je komitet odbio podržati public option: taj izvorni tekst pisala je savjetnica Senatora Maxa Baucusa, predsjedavajućeg komiteta, Liz Fowler, koja je na posao Baucusove savjetnice došla sa mjesta p.r. managera jednog od vodećih zdravstveno-osiguravajućih društava, Wellpoint. Kako je Kongres prihvatio taj kurs, tako su dionice zdravstveno-osiguravajućih društava porasle za 28,35 posto.
Valja odati priznanje osamnaestorici senatora - Bennet, Brown, Merkley, Gillibrand, Kerry, Leahy, Franken, Whitehouse, Burris, Sanders, Feinstein, Reed, Boxer, Udall, Mikulski, Lautenberg, Schumer i Shaheen - koji su od Harry Reida, vođe većine u Senatu, tražili da inzistira da public option bude usvojen u završnom tekstu. No, jednom kad je grupa oko Baucusa to odbila, krajem rujna prosle godine, nisu štedili sredstva da ostvare svoj cilj: svakog dana je zdravstveni lobby trošio po milion i po dolara na lobbying. Baucus je naredio policiji da ukloni aktiviste kao Katie Robbins iz Health Care Now i doktore iz Physicians for a National Health Program, koji su zahtijevali da se saslušaju i zagovornici public optiona, sa sjednice njegovog Komiteta, na koju je pozvao 41 predstavnika industrije, sve od reda protivnike public optiona. A lobbiranje će biti samo još i gore sad nakon kontroverzne odluke Vrhovnog Suda da dozvoli korporacijama neograničena ulaganja u političke kampanje. I nisu ni po koju cijenu skretali s puta, tako da zaista nema niti "p" od public option.
Najgore su prošli oni najslabiji, najtiši, najneutjecajniji, tj. imigranti, koji i tako nemaju prava glasa. Zakon je zadržao odredbu da imigranti pet godina nakon što dobiju "zelenu kartu" ne mogu primati Medicaid ili potporu za zdravstveno osiguranje
Do 2014. će uglavnom biti sve po starom, osim što će oni koji su zaista teško, kronično bolesni i koje danas nitko ne želi osigurati, te su uglavnom osuđeni na smrt, dobiti novce iz posebnog državnog fonda od 5 milijardi dolara prikupljenih od poreznih obveznika. Od 2014. osiguravajuća društva neće više smjeti odbijati bolesne, ali ne po cijenu svojih svetih profita, nego na grbači mladih i zdravih, koji ne prave zdravstvene troškove, jer će od 2014. svi po zakonu morati kupiti osiguranje ili platiti kaznu od $695 godišnje - a prema tako visokoj kazni možemo samo zaključiti da osiguranje neće biti jeftinije. Međutim, Michael Moore je primijetio da će i osiguravajuća društva biti kažnjena ako odbiju nekog na temelju činjenice da je njegovo zdravstveno stanje prethodilo zahtjevu za osiguranjem. Koliko? $100 na dan. Što znači da, ako pacijent Judy treba operaciju vrijednu 100 tisuća dolara, inače neće živjeti duže od godine dana, osiguravajućem društvu se više isplati plaćati kaznu, jer ako se i najcrnja prognoza ostvari, tj. Judy preživi cijelu godinu, osiguranje je i dalje uštedilo 63 i pol tisuće dolara.
Najgore su prošli oni najslabiji, najtiši, najneutjecajniji, tj. imigranti, koji i tako nemaju prava glasa. Zakon je zadržao odredbu da imigranti pet godina nakon što dobiju "zelenu kartu" ne mogu primati Medicaid ili potporu za zdravstveno osiguranje, a iz završnog teksta nije izbačena dodatna odredba izglasana u Senatu, koja ilegalnim imigrantima zabranjuje kupnju zdravstvenog osiguranja i po punoj cijeni. Oduzeti grupi ljudi pravo na zdravstvenu zaštitu nije samo neljudski, nego je i opasno po širu društvenu zajednicu u kojoj takva grupa živi. Mirni marš imigranata na Washington 21. ožujka ostao je međutim uglavnom nezapažen u moru izvješća sa aktivnosti Republikanskih smeđekošuljaša, tzv. Stranke Čaja, gdje su demonstranti, bijelci, navodno kršćani, revnosno domoljubni, urlali crnim zastupnicima "Crnčuge!", što nismo čuli od pedesetih godina prošlog stoljeća, pljuvali na druge i ciglama razbijali prozore trećima, sve bez reakcije policije, i sve bez nekog jasnog razloga zašto, osim čistog političkog inata. Pravi Balkan.