Napokon se 5. listopada okupaciji pridružuje i Move-On kampanja (koja je svojom mailing listom od 5 milijuna ljudi pomogla da Obama bude izabran) i zajedno sa sindikatima organiziraju do tada najbrojniji marš. Dva dana kasnije, predsjednik Obama izražava razumijevanje za okupaciju, dan iza toga okupaciji se pridružuju i podržavatelji republikanskog predsjedničkog kandidata Ron Paula, a pet dana kasnije Demokratska stranka službeno podržava prosvjede i senator Sanders precizira konkretne zahtjeve koje misli da bi prosvjednici trebali postaviti.
U međuvremenu, Ministarstvo Domovinske Sigurnosti SAD-a savjetovalo je lokalne gradske uprave kako da se riješe okupacije proglašavajući kampiranje zdravstvenim i sigurnosnim rizikom i kako da evakuiraju prosvjednike usred noći kad su telefoni-kamere manje efikasni zbog slabijeg osvjetljenja. Vlasnici Zuccotti parka (Brookfield Properties) u utorak, 11. listopada, poslali su dopis gradu zahtjevajući da policija isprazni park kako bi ga mogli očistiti.
Ohrabren time, gradonačelnik New Yorka, Michael Bloomberg, milijarder (12. najbogatiji čovjek u Americi: 0.000004 posto), naložio je policiji da isprazni park do 7 ujutro u petak, 14., dan prije globalne okupacije, kako bi joj se iščupalo srce, pod izlikom čišćenja i popravaka: prosvjednicima je rečeno da će im biti dozvoljeno da se vrate - ali da neće više moći unesti šatore i vreće za spavanje, a bez vreća i šatora, teško će se okupacija moći nastaviti kako postaje hladnije i veća je mogućnost kiše, nadaju se kapitalisti, gradonačelnik i policija.
Brojne organizacije, uključujući sindikate, pozvale su ljude da se pridruže prosvjednicima rano ujutro 14. i stotine su se odazvale. Move On je pozvao ljude odsvakud da noćas dođu u New York kako bi osujetili evakuaciju parka. Grad je pola sata prije početka akcije, odložio deložaciju prosvjednika, bojeći se sukoba prosvjednika i policije, nasilja i lošeg p.r.-a.
15. listopada okupaciji se pridružilo nekoliko miliona ljudi u 951 gradu u 82 zemlje uključujući i Zagreb u Hrvatskoj u najmasovnijem globalnom prosvjedu u povijesti. Činjenica da su ljudi izašli na ulice pod istom parolom u Londonu, Rimu, Madridu, Parizu, Berlinu, samo na jedan ovakav anonimni poziv, pokazuje da je ljudima svuda dosta nepravde, da su svjesni da ih postojeći politicki sustav osiromašuje i obespravljuje i da im oduzima dostojanstvo. Nakon neuspjeha gradonačelnika i policije New Yorka da ukloni prosvjednike i nakon uspjeha globalne okupacije, podršku okupaciji izrazilo je 48 posto građana New Yorka u istraživanju, a plenum okupacije Wall Streeta izdao je slijedeće saopćenje (čita ga Keith Olberman). Okupaciju je podržao i Vatikan, a na plenumu 17. listopada, mjesec dana nakon početka okupacije, kao gost se pojavio i jedan od organizatora srpske grupe Otpor, Ivan Marović. Otporova pesnica, usvojena je kao simbol radne grupe za direktnu akciju New Yorškog plenuma. Tako je krug zatvoren. Američki pokret za građanska prava iz 1960-tih preko knjiga Gene Sharpa inspirirao je grupe kao Otpor, koje su potom inspirirale Tahrir revoluciju, da bi sada ona inspirirala američke studente u New Yorku. 18. studenog 500, okupacijom ohrabrenih, New Yorških Muslimana prosvjedovalo je na Foley Sq (uz podrsku 50-tak okupatora) protiv etno-religioznog profiliranja njujorške policije i špijuniranja Islamske zajednice.
Usprkos zlim jezicima, koji vole tvrditi da anarhizam i direktna demokracija ne mogu funkcionirati, okupacija Zuccotti parka u mjesec dana stvorila je dobro organizirani grad-državu na golom betonu, bez pitke vode, električne energije ili goriva. Sredinom listopada usred parka funkcionira kuhinja koja 24 sati dnevno besplatno servira hranu svakom tko stane u red. Donacije pristizu danonoćno: plenum sredinom listopada raspolaže sa pola miliona dolara položenih na račune ne-vladine organizacije Alliance for Global Justice (Savez za Globalnu Pravdu) iz Tucsona (Arizona), koja se inače najviše bavi socijalnom pravdom u Centralnoj Americi (ukupno je sakupljeno preko 600 tisuća dolara, na dan pisanja ovog teksta još uvijek ima oko 400 tisuća na računu). Friške pizze se neprestano donose (prijatelji okupacije iz cijelog svijeta naručuju pizze telefonom da budu isporučene prosvjednicima).
U sjeveroistočnom uglu parka nalazi se Narodna Knjižnica gdje svatko može besplatno uzeti knjigu koju želi. Knjige su također donirane (prvenstveno od ljudi koji više nemaju kuda s knjigama u svojim maleckim stanovima u skupom New Yorku). Na jugoistočnom uglu je prostor na kojem se sastaje plenum svaki dan od 7-10 uvečer ispod 25 metara visoke metalne skulpture Joie de Vivre Marka di Suvera. Između plenuma i knjižnice je info-štand gdje prolaznici mogu pitati i dobiti odgovore o okupaciji. Svuda po rubovima okupiranog parka mijenjaju se ljudi sa najraznoraznijim pisanim porukama, na papiru ili na iPadu koje drže u rukama, okupacija je postala toliko inkluzivna i diverzificirana da uključuje apsolutno svakoga osim onih koji otvoreno pozivaju na nasilje i mržnju: okupacija je tako, kao pozitivan događaj, došla i na stranice najkonzervativnijih religioznih grupa (koje su protiv abortusa, homoseksualce bi liječili, a evoluciju ne priznaju).
Pored knjižnice, na sjevernom rubu parka je info-štand za novinare koji vode umirovljeni reporteri, te info-štand za registraciju volontera (za rad u kuhinji, na održavanju čistoće, reda i mira i drugim zadacima), livestream točka - gdje svatko može doći, stati ispred mikrofona i kamere da ga čuje cijeli svijet, i bicikl re-dizajniran da služi kao dinamo za punjenje baterija (dobrovoljci se mijenjaju okrečući pedale), te sustav za organsko recikliranje vode za pranje. Na južnom rubu parka je medicinski šator-ambulanta, "wellness" centar gdje ljudi rade yogu ili pružaju jedan drugome masažu i reiki terapiju, razne umjetničke radionice, gdje se pripremaju transparenti. Neki prolaznici dobacuju prosvjednicima: "hipiji, odite negdje okupirajte radni stol." No, u ovom parku se radi više nego u većini ureda.
Anarhizam ne znači da svatko može činiti što mu padne na pamet. Recimo, pod kraj listopada, plenum je morao ograničiti pristup kuhinji samo ljudima koji su se upisali u neku od radnih grupa. Naime, glas se proširio kako se tamo može doći džabe jesti u bilo koje doba dana, te su tisuće njujorških beskućnika pohrlile na ručak (i večeru). Navodno je policija huškala njujorške beskućnike da dođu tamo jesti. Problem nije bio u tome da nije bilo dovoljno hrane, nego da nije bilo dovoljno volontera da dano-noćno rade u kuhinji. Budući da nije bilo moguće provjeravati na licu mjesta tko je, a tko nije u radnim grupama, kuhinja je eventualno uvela radno vrijeme, i obroci više nisu servirani 24/7.
Jednako tako se desilo s iznašanjem prijedloga na plenumu. U početku, svatko je mogao prići dežurnom facilitatoru i dobiti riječ. No kako je broj prosvjednika rastao iz dana u dan, a facilitatori su željeli dati riječ prvenstveno manjinama i ugroženima, a svatko, tko je tamo došao, želio je nesto reći, tako su morala biti ustanovljena neka pravila. Danas, da bi iznio svoj prijedlog, moraš ući u neku od radnih grupa, gdje se taj tvoj prijedlog formalno prilagodi žargonu ("procesu") plenuma. Prijedlog se može poslati i pismeno, ispunjavajući slijedeću formu. Uglavnom, postalo je jednostavnije poslati direktnu peticiju predsjedniku Obami: Bijela Kuća danas također pruža jedan takav eksperiment u direktnoj demokraciji.
Plenum u Zuccotti parku je tako većinu svog vremena počeo trošiti na lokalne probleme. Obližnji restorani su počeli zaključavati svoje zahode, koje su prosvjednici koristili. Grad je tek početkom studenoga odlučio postaviti prenosive zahode u blizini parka za upotrebu prosvjednika. Kako se približava zima, a grad ne dozvoljava upotrebu vatre u parku, postavilo se pitanje kako spriječiti hipotermiju prosvjednika. Počeo se naslućivati unutrašnji raskol između onih koji imaju vremena i zdravlja spavati na betonu, ili zaista nemaju gdje drugdje biti, i onih koji tamo dolaze svake večeri facilitirati plenume, i sastaju se u radnim grupama po obližnjim atrijima da bi diskutirali "proces". Budući da se svakodnevno počelo odlučivati o tome koliko će koja radna grupa drugi dan imati novaca na raspolaganju, počele su i svađe oko novca. Bilo je čak prijedloga da se okupacija "monetizira", koji, srećom po ovaj anti-kapitalistički bunt, ipak nisu prošli, iako se odredjena mala doza monetizacije pojavila kroz T-shirte koji su prodavani sa logom okupacije (naljepnice i novine su djeljene besplatno).
Stanari obližnjih zgrada počeli su se buniti zbog buke, neugodnih mirisa, i čudnih ljudi koji plaše njihovu djecu svojim izgledom, a mediji su se nastavili baviti globalnim aspektom okupacije, virtualnom okupacijom, dok im je realna, lokalna okupacija počela ići na živce: konzervativni dnevnik New York Post ju je tako krstio "Zoološki vrt Zooccotti". Uslijed goleme količine ljudi, koja je svakodnevno dolazila i prolazila kroz park uz minimalnu sigurnosnu kontrolu (policija je prepustila tu dužnost redarima-dobrovoljcima grada-države Zuccotti), pojavili su se slučajevi nasilja, pijanstva, pijanog nasilja i silovanja (policija jest ušla u park uz privolu plenuma nakon silovanja i uhapsila počinioca).
Pored svih problema, plenum je uspio organizirati još jednu veću akciju diljem SAD-a: Državni Dan Prebacivanja Novca iz Velikih Banaka. Izabran je 5. studeni, pod utjecajem, među prosvjednicima, kultnog britanskog filma V for Vendetta. Ideja je ko-optirana od senatora Bernie Sandersa koji već godinama tupi kako bi svi trebali izvaditi svoj novac iz mega-banaka i prebaciti ga u lokalne štedionice, i koji je predložio istu okupatorima u tweetu sredinom listopada. Podružnice četiri mega-banke tako su blokirane prosvjednicima ujutro 5. studenog u stotinama gradova SAD-a i zakrčene mušterijama koje su došle podići svoj novac. Na nekim mjestima (kao u ovoj
podružnici Citibanke) menadžeri su izgubili svoj cool i pozvali policiju da uhapsi ljude koji su samo došli podići svoj novac iz banke, što, još uvijek, nije krivično djelo.
Nakon toga je uslijedila ofenziva kapitala i njegovih plaćenika, koji su prvo absurdnim zakonima, a potom i suzavcem, pendrecima i gumenim mecima do kraja studenoga uglavnom rastjerali prosvjednike i fizički uklonili okupacije u svim većim gradovima Amerike. Prvo je napadnut i evakuiran Okupirani Oakland, a zatim Okupirana Atlanta, pa Okupirani Denver. Oakland je izabran za primjer, jer se tamo kapital nije libio upotrebljavati velike količine nasilnih metoda, što nije iznenadjujuće, budući je Okupacija Oaklanda bila ekonomski i rasno najdiverzificiranija u Americi (čitaj: bilo je najviše crnaca, imigranata i sirotinje, takvih koje se može i smije tući i polijevati suzavcem, bez opasnosti da će njihovi roditelji unajmiti skupe odvjetnike da se tuže s gradom). Na primjer, dok se u Oaklandu suzavac liberalno upotrebljavao, u općini Orange pored Los Angelesa (jedna od najbogatijih općina u SAD-u), općinska skupština je odlučila podržati okupaciju i čak pružiti materijalnu podršku, zaključujući da je postavljanje šatora na trg, forma slobode govora (baš kao i ulaganje novca u nečiju kampanju, ne?).
Incident iz Oaklanda, koji je obišao svijet, je teško ranjavanje Scotta Olsena, marinca i veterana rata u Iraku, kojeg je policija pogodila ispaljenim kanistrom suzavca u glavu. Nije imao šljem. Mislio je da je u Kaliforniji, a ne u Iraku. To da se netko vratio zdrav iz Iraka da bi mu policija razbila glavu na domaćem prosvjedu izazvalo je zgražanje u zemlji, bijes među marincima, i pozive gradonačelnici Oaklanda, Jean Quan, inače Demokratkinji i bivšoj aktivistici, da smjesta podnese ostavku. Grad je nakon toga povukao policiju, a prosvjednici su, kako svaka akcija izaziva reakciju, zapalili i porazbijali nekoliko zgrada u centru, te, u suradnji sa sindikatom lučkih radnika, okupirali i, na nekoliko dana, zatvorili Oaklandsku luku, petu po veličini u SAD-u. Nakon deset dana, policija je ponovno navalila i ipak evakuirala trg 14. studenog. Njujorški plenum je tokom studenog potrošio oko sto tisuća dolara na kaucije za uhapšene u raznim gradovima, od čega je 20 tisuća otišlo u Oakland.
Policijsko nasilje u Oaklandu stvorilo je presedan i platformu za slično policijsko djelovanje u drugim gradovima. Policijska čizma se nakon Oaklanda osokolila i krenula na južnu Kaliforniju i "finiju" djecu Kalifornijskog Sveučilišta Davis, gdje su studenti prosvjedovali zbog podizanja školarina. Školarine su podignute da bi se nadomjestio gubitak u mirovinskim fondovima profesora nastao uslijed loše odrađenih špekulacija na Wall Streetu. Mirni prosvjed, kao sjedenje na cesti, iako nepraktičan za upravu, jer blokira promet, je zakonom dozvoljen, dapače, ustavom garantiran kao pravo. No, ekspeditivnost je upravama često važnija od prava, te je rektorica Davis sveučilišta, Linda Katehi, pripustila policiju na teritoriju kampusa. Kad su studenti odbili ustati i otvoriti prolaz, povezujući svoje ruke zajedno, policajci su, odlučivši ih ukloniti, po zapovijedi rektorice u službi kapitala, umjesto za takve svrhe uobičajenoj proceduri fizičkog odnašanja prosvjednika u maricu, inspirirani primjerom Oaklanda, pribjegli ovoj novoj metodi špricanja ljudi suzavcem. Dio studenata završio je u bolnici (jedan je iskašljavao krv). Ostali su se samo previjali na cesti od bola u očima, ustima, nosu, koži.
Studenti i profesori Davis sveučilišta su nakon toga zatražili ostavku Linde Katehi - pročitajte ovdje lijepo pismo profesora Nathana Browna sa katedre za Engleski jezik: ona je odbila podnijeti ostavku, ali je suspendirala šefa sigurnosti na kampusu i prihvatila nezavisnu komisiju (koju vodi šef policije Los Angelesa, W. Batton, inače sam ne baš poznat po lakoj ruci..). Još više moramo biti uznemireni što je Katehi dvostruka državljanka (Američka i Grčka) i što je nedavno sudjelovala u komisiji na razini EU koja je ukinula akademski imunitet grčkih sveučilišta dozvoljavajući da i njih tamo policija tako šprica suzavcem kad god to kapitalu zatreba.
New Yorški policijski komesar, Raymond Kelly, je donekle obrnuta priča: privatni zaštitar kojeg je Wall Street na kratko "iznajmio" gradu New Yorku kako bi organizirao zaštitu bogataša. Njegova bivša funkcija bila je "direktor globalne sigurnosti" Bear Stearnsa, dok Bear Stearns nije bankrotirao na početku ove globalne recesije 2008. Na tom poslu, Kelly je zarađivao 450 tisuća dolara godišnje svrstavajući se u rang 1 posto-tnika. Po dolasku na čelo New Yorške policije Kelly je zarađivao 162 tisuće dolara godišnje, dakle 3 puta manje, no Bloomberg mu je odmah 2009. povisio plaću za 50 tisuća na 212 tisuća dolara godišnje. Kelly danas revnosno služi kapital u nadi da bi možda mogao dobiti poziciju šefa globalne sigurnosti Goldman Sachsa i sedmeroznamenkastu godišnju plaću.
U noći s ponedeljka 14. na utorak 15. studenog, točnije u 1 po ponoći, nakon što je grad zatvorio prilazne ceste i mostove, pa čak i obustavio rad podzemne željeznice, kako građani ne bi mogli pohrliti u podršku prosvjednicima (kao što su to učinili mjesec dana ranije), pod okriljem mraka, njujorška policija je napala grad-državu Zuccotti, uništivsi Narodnu Knjižaru i Javnu Kuhinju, poderavši brojne privatne šatore i vreće za spavanje, koristeći suzavac i fizičku silu protiv ne-nasilnih prosvjednika, i uhapsivši sedamdesetak osoba.
Čak niti većina policajaca nije u početku znala što se dešava: mislili su da su na vježbi - grad im nije želio reći jer se bojao da prosvjednici imaju doušnike u policiji i da će saznati. Dio novinara je uhapšen, medju njima novinari New York Posta, Daily Newsa, New York Timesa i AP-a, što je rezultiralo ljutitim prijetećim e-mailima gradonačelniku Bloombergu i njegovim hitrim naredjenjem, kad se uplašio da će okrenuti sve medije protiv sebe, policiji da moraju poštivati prava novinara.
Kako je završilo? Čitajte u trećem nastavku teksta koji objavljujemo sljedeći tjedan.
