H-Alter
Foto: Iz filma Sand WarsFoto: Iz filma Sand WarsPijesak je najviše korišten prirodni resurs nakon vode. Uslijed svjetskog buma u građevinarstvu, ali i razvoja novih tehnologija koje se koriste prilikom bušenja nafte, potražnja za pijeskom, resursom koji se rijetko spominje, naglo je porasla. Iako se zalihe možda čine nepresušne, izvori pijeska diljem svijeta već su uvelike iscrpljeni, oko njih se vode ratovi i osnivaju kriminalne organizacije. Od Lagosa i Pekinga, preko Dubaija do New Yorka - eksploatacija pijeska je industrija od 70 milijardi dolara. Sve to, naravno, s kobnim posljedicama za okoliš.

Pijesak se u velikoj mjeri koristi u građevinskoj industriji gdje se miješa kako bi pomogao u stvaranju betona, asfalta, cigle i drugih građevinskih materijala. Pijesak koji se koristi za gradnju pritom mora biti onaj iz riječne obale, kamenoloma, pijeska na plaži ili podvodnog pijeska jer je pustinjski pijesak previše "fin" da bi se koristio za većinu građevinskih materijala.Potrebna je edukacija i osposobljavanje arhitekata i inženjera, novi zakoni i propisi, pozitivni poticaji za usmjeravanje ka manjoj ovisnosti o pijesku - prema obnovljivim i recikliranim materijalima za izgradnju kuća i cesta

Pijesak se koristi i za brojne druge stvari koje većina ljudi koristi u svakodnevnom životu - podloga od pijeska, sastavljena od silicijevog dioksida, koristi se za izolaciju staklenih vlakana, cijevi i kompjutorskih zaslona. Pijesak također igra važnu ulogu u stvaranju umjetnih grebena, plaža i otoka, a koristi se i u procesu hidrauličnog frakturiranja (frackinga).

2015. godine u svjetskom izvozu pijeska prednjačio je SAD, a slijedile su Nizozemska, Njemačka, Belgija i Australija, dok je najveći svjetski uvoznik pijeska bio Singapur. "Ubrzana urbanizacija tijekom posljednjih 50-ak godina znatno je povećala pritisak na te resurse, a u posljednjih nekoliko godina njihova potrošnja posebno brzo raste u Istočnoj Aziji i arapskim zemljama. Svi tipovi pijeska nisu jednako gospodarski interesantni, pa tako pustinjski pijesak, zbog karakteristika zrna koje otežavaju vezanje, nije pogodan kao građevinski materijal. Stoga možemo svjedočiti gotovo nadrealnim situacijama da pustinjske zemlje poput Ujedinjenih Arapskih Emirata uvoze pijesak iz Australije za potrebe svoje građevinske industrije", objašnjava nam Hrvoje Radovanović, koji radi na Programu zaštite prirodnih resursa u Zelenoj akciji.

Potražnja za pijeskom u svijetu je neravnomjerno raspoređena. Kina je primjerice u proteklih pet godine potrošila više pijeska nego SAD u čitavom 20. stoljeću, i među zemljama je koje prednjače u uvozu pijeska. Potražnja cementa u Kini je porasla eksponencijalno za 430 posto u 20 godina, a upotreba u ostatku svijeta porasla je za 60 posto. Zbog sve većeg iscrpljivanja pijeska, brojne zemlje su u posljednjih nekoliko godina donijele zabrane izvoza pijeska. U Kaliforniji je nedavno najavljeno zatvaranje posljednjeg američkog rudnika morskog pijeska – zbog straha od dodatne erozije plaža, ali i uslijed upozorenja o globalnoj nestašici pijeska.Indijski Vrhovni sud 2015. godine je upozorio da rudarenje pijeska potkopava mostove i uništava ekosustave širom zemlje, ubijajući ribe i ptice. Ne ginu samo životinje, već i ljudi – u obračunu sa kriminalnim organizacijama koje diljem Indije godinama ilegalno vade pijesak

"Iako se radi o resursima koji kontinuirano nastaju prirodnim procesima erozije stijena, stopa njihovog prirodnog obnavljanja mnogo je sporija od brzine kojom ih danas iskorištavamo pa se u zadnje vrijeme sve češće mogu čuti glasovi koji upozoravaju na ozbiljnu krizu do koje bi iscrpljivanje moglo dovesti. O ovim resursima ovisi čitava građevinska industrija bez kojih bi suvremena civilizacija bila praktički nezamisliva", govori nam Radovanović.

Naravno, eksploatacija pijeska i šljunka za sobom povlači i čitav niz okolišnih problema. "Uklanjanje sedimenta iz rijeka dovodi do njihovog ukopavanja u vlastito korito, što pak dovodi do snižavanja razine nadzemnih i podzemnih voda, sušenja šuma, a može ugroziti i vodocrpilišta iz kojih se okolna populacija opskrbljuje pitkom vodom. Osim toga, zbog ubrzavanja toka rijeke uslijed šljunčarenja povećava se i vjerojatnost od poplava. Pretjerana eksploatacija pijeska i šljunka dovodi i do gubitka staništa nekih kritično ugroženih vrsta koje za svoje preživljavanje ovise o staništima kao što su primjerice pješčani sprudovi", objašnjava Radovanović.

S obzirom na sve veću iscrpljenost ovih resursa na kopnu, industrija se u posljednje vrijeme sve više okreće eksploataciji morskih sedimenata. Pri tome posebno stradavaju organizmi morskog dna, što zbog direktnog uništavanja staništa, što zbog zamućivanja vode koje negativno utječe na životinje poput koralja, koje žive u simbiozi s fotosintetskim organizmima te su stoga osjetljive na promjene u intenzitetu svjetlosti. Osim toga, velika količina sitnih suspendiranih čestica predstavlja problem i za ribe jer im može začepiti škrge.Što se tiče eksploatacije pijeska i šljunka iz rijeka, u Hrvatskoj su glavni izvori tradicionalno bile velike nizinske rijeke poput Save, Drave i Dunava

"Ništa manje nisu ugroženi niti organizmi koji za preživljavanje ovise o pješčanim plažama (poput kornjača) koje također polako nestaju, što zbog direktne eksploatacije pijeska, što kao posljedica pojačane erozije uslijed iskopavanja morskih sedimenata blizu obale i/ili smanjene količine sedimenta koji donose rijeke", dodaje Radovanović.

Kolika se borba vodi oko pijeska, svjedoči i činjenica da diljem svijeta postoje kriminalne organizacije, tzv. pijesak mafije, a o jednoj od njih – onoj u Maroku - Denis Delestrac snimio je dokumentarni film Sand Wars. "Mafija okupljena oko pijeska druga je najutjecajnija kriminalna organizacija u zemlji. Vidjeli smo ljude kako lopatama odnose zadnja zrna pijeska sa plaža. Tamo gdje je prije nekoliko godina bila gusta bijela plaža, prepuna pijeska, sada je krajolik koji liči na Mjesec. Radi se o potpunom razaranju", svjedoči Delestrac.

Indijski Vrhovni sud 2015. godine je upozorio da rudarenje pijeska potkopava mostove i uništava ekosustave širom zemlje, ubijajući ribe i ptice. Ne ginu samo životinje, već i ljudi – u obračunu sa kriminalnim organizacijama koje diljem Indije godinama ilegalno vade pijesak.Potražnja za pijeskom u svijetu je neravnomjerno raspoređena. Kina je primjerice u proteklih pet godine potrošila više pijeska nego SAD u čitavom 20. stoljeću

Iscrpljivanje pijeska dovelo je i do produbljivanja i širenja jezera Poyang, najvećeg slatkovodnog jezera u Kini i rezervata biološke raznolikosti od izuzetne važnosti, kao i povećanja izljeva vode u rijeku Yangtze. To bi moglo dodatno utjecati na sniženje razine vode u jezeru, koja je 2008. dosegla povijesno nisku razinu.

Unatoč sve većoj ovisnosti o kolosalnim količinama pijeska koje se koriste i značajnom negativnom utjecaju njegova iscrpljivanja na okoliš, rasprave o budućnosti ovog resursa gotovo da i nema u javnom prostoru. Od donositelja politika do medija i građana – pijesak kao resurs i dalje je velika nepoznanica. Na svjetskoj razini zapravo ne postoje adekvatni podaci (pouzdani podaci o ekstrakciji pijeska u nekim razvijenim zemljama dostupni su tek unatrag posljednjih nekoliko godina), što onemogućava detaljnu procjenu utjecaja na okoliš. Kao posljedica svega toga - postoji značajno odstupanje između veličine ovog problema i javne svijesti o njemu.

"Ne treba zaboraviti niti (doduše posredan) utjecaj na klimatske promjene putem transporta sedimenta i proizvodnje cementa. Naime, na svaku tonu proizvedenog cementa oslobađa se oko 0.9 tona ugljičnog dioksida te je procijenjeno da je 2010. godine čak 5 posto globalnih emisija stakleničkih plinova otpadalo na proizvodnju cementa", priča Radovanović.Zbog sve većeg iscrpljivanja pijeska, brojne zemlje su u posljednjih nekoliko godina donijele zabrane izvoza pijeska. U Kaliforniji je nedavno najavljeno zatvaranje posljednjeg američkog rudnika morskog pijeska

Što se tiče eksploatacije pijeska i šljunka iz rijeka, u Hrvatskoj su glavni izvori tradicionalno bile velike nizinske rijeke poput Save, Drave i Dunava. Međutim, brojni zahvati na tim rijekama, poput izgradnje hidroelektrana čije brane blokiraju protok sedimenta, ili izgradnje obaloutvrda koje znatno smanjuju eroziju, rezultirali su time da u tim rijekama danas više gotovo i nema obnovljivih ležišta tih materijala. Okolišne su se udruge u Hrvatskoj stoga godinama borile za potpunu zabranu njihove eksploatacije.

"Prema trenutno važećem Zakonu o vodama (članak 97.), dozvoljena je isključivo eksploatacija iz obnovljivih ležišta, ali samo ako bitno ne mijenja prirodne procese, te ako služi održavanju voda i vodnih putova na unutarnjim vodama. Osim toga, legalna eksploatacija je moguća tek nakon provođenja procjene utjecaja na okoliš, odnosno ocjene prihvatljivosti za ekološku mrežu te nakon potpisivanja ugovora o koncesiji. Jedine značajnije količine sedimenta iskopavaju se u svrhu regulacije vodotoka i održavanja plovnosti vodnih puteva dok eksploatacije u komercijalne svrhe više gotovo i nema", govori Radovanović.

Proteklih je godina zato u Hrvatsku uvezeno šljunka i pijeska u vrijednosti od oko 500 milijuna kuna iz zemalja u regiji. Velik broj hrvatskih trvtki otvorio je poduzeća u BiH, Srbiji, Mađarskoj i Sloveniji kako bi tamo mogli vaditi šljunak i pijesak koji potom prodaju u Hrvatskoj. "Situacija je Radovanović: Iako se radi o resursima koji kontinuirano nastaju prirodnim procesima erozije stijena, stopa njihovog prirodnog obnavljanja mnogo je sporija od brzine kojom ih danas iskorištavamo. O ovim resursima ovisi čitava građevinska industrija bez kojih bi suvremena civilizacija bila praktički nezamislivanešto kompleksnija na rijekama koje ujedno predstavljaju i državne granice, zbog često neusklađenog zakonodavstva koje našim susjedima omogućava da i dalje eksploatiraju značajne količine sedimenta na svojoj strani rijeke/a, sa svim negativnim posljedicama po okoliš koje se, naravno, osjećaju i s naše strane. U tom kontekstu posebno su problematični Sava i Dunav", objašnjava Radovanović.

Kada je u Hrvatskoj donešena odluka o eksploataciji samo iz obnovljivih ležišta, čime se okrenulo prema uvozu iz regije, pojedini mediji koji su popratili situaciju, poput Lidera, bili su prema njoj izrazito kritični jer "trošimo milijune na uvoz iz vlastitih rijeka".  S fokusom na trenutačnu zaradu, u potpunosti se ignoriralo razmišljanje o dugoročnome – posljedicama za rijeke i okoliš općenito (pa tako i za čovjeka).

Taj se poučak da primijeniti na hajku za pijeskom na svjetskoj razini. Umjesto kontinuiranog i rapidnog iscprljivanja ovog vrijednog resursa, valja razmišljati o alternativama. Jedan od načina za smanjiti potrošnju pijeska jest optimiziranje korištenja postojećih zgrada i infrastrukture. Reciklirani građevinski materijali mogu biti zamjena za pijesak. Potrebna je edukacija i osposobljavanje arhitekata i inženjera, novi zakoni i propisi, pozitivni poticaji za usmjeravanje ka manjoj ovisnosti o pijesku - prema obnovljivim i recikliranim materijalima za izgradnju kuća i cesta.

To su sami neki od puteva kojima nam valja krenuti. Da nam planeta ne bi, u konačnici, (o)visila na zrnu pijeska.

 

aem_copy38802.jpg
Članak je objavljen u sklopu projekta "Vladavina prava" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
<
Vezane vijesti