Sada joj se sjećanje zaputi na jednu plažu, kao i obliku tijela kojega je tada nosila njena prijateljica, Ana M. Toga su ljeta zajedno odlazile na kupanje, Ana je nosila njene klompe, i torbu, možda i nešto odjeće, toliko su bile bliske. I zapravo, oduvijek su bile toliko bliske, previše, kao sestre, od trena kada su se srele u dalekom gradu na sjeveru, gdje je Ana živjela sa svojim mužem, tada.
One se zapravo nisu poznavale, njihovo poznanstvo nije prošlo fazu postepenog zbližavanja, nije imalo kada, vidjele su se možda pet, šest, najviše sedam puta u životu. Ali, neobično, od početka, pa do kraja, jednakom bliskošću i intenzitetom, neka vrst potpunog predavanja, s obje strane.
Kasnije, Ana je nestala, nije se više javljala. Ona ju je pronašla, javila se, sada je bila u Americi, ne više u Evropi, živjela je s crnim muškarcem, u međuvremenu, nije joj trebala kazati jer je to odmah vidjela na njoj, i sa ženom. Njen je brak propao, ali je vjerovala da napreduje u karijeri. Sve to…
Imala je pravo, bilo je potrebno da se njih dvije udalje, ali ona to nije odmah shvatila, nije joj bilo jasno, tek kasnije, nakon tog ljetovanja, nakon što je došla s onom dražesnom ljubavnicom koja ju je voljela, no Ana nju nije, niti približno toliko…
Njihovi su se putovi razišli, možda nikada niti nisu bili slični, možda je njih dvije zbližila Anina ambicija, nešto što je pronašla u njoj. Ona? Bila je zadivljena njenom ljepotom, njenim osmjehom i savršenim, klasičnim ukusom, koji joj je bio blizak. Osim toga, njena inteligencija, ali i konfuzija, emotivna nestabilnost, moguće da je i to bila njihova točka dodira. Ali sve je to nestalo, posljednji puta bila je ta plaža i Anin oblik tijela, tetovaža negdje iznad stražnjice, na leđima. To je to. Otišla je sa svojom mladom ljubavnicom, koju je poslije, sasvim sigurno, ostavila. Au revoir, Ana!
