U mojem hotelu na svakodnevnom raspolaganju gostiju je šest-sedam dnevnih listova na engleskom jeziku. I oni čije redakcije operiraju iz Delhija ili Bombaja imaju kalkutanski dodatak. Pune su komercijalnih tekstova, reklama i fotografija, skandala i kriminala, naravno i tko je koga i zašto u unutrašnjoj politici, a sportske stranice su fiksirane na kriket pošto se upravo igralo nekakvo međunarodno prvenstvo. Malo vijesti iz svijeta, osim iz Bangladeša i Pakistana.
Od kada su se istočni Bengalci odvojili od Pakistana i 1971. proglasili nezavisnost Bangladeša pratile su ih stalne prirodne katastrofe i političke nedaće. U vrijeme monsunskih vjetrova more im skoro svake godine poplavljuje do jedne trećine ili pola ravničarske delte. Ginu ljudi, strada stoka i uništavaju se usijevi. Slijede epidemije i glad, a vlasti nemaju mogućnosti zbrinuti milijune onih što su izbjegli vodenoj stihiji. Situaciju pogoršavaju endemična korupcija i politička nestabilnost. Prvi premijer, a kasnije predsjednik Bangaldeša Mujibur Rahman, otac sadašnje premijerke Sheikhe Hasine je ubijen 1975. u vojnom udaru. Supruga sadašnje prvakinje oporbe Khalede Zia, Ziaur Rahmana (dva Rahmana nisu u srodstvu) ubili su pobunjeni vojnici 1991. kada je bio na premijerskom položaju. Sama je Khaleda poslije izbornih pobijeda svoje stranke četiri puta bila premijerkom. Podjednake obiteljske tragedije ovih žena nisu pomogle njihovu političkom zbiližavanju.
U prethodnom sam nastavku pisao o indijskoj dinastiji Nehru-Ghandi, a gore o dvije suparničke bangladeške obitelji. Njihove ženske članice - Indira, Sonia, Hasina i Khaleda - su sve preuzele ulogu predvodnica svojih dinastija.
No prva žena što je zauzimala premijerski položaj u svijetu bila je Sirimavo Bandaranaike na Cejlonu (kasnije Šri Lanki), otočkoj državi odvojenoj od samoga Potkontienta uskim moreuzom. Naslijedila je na čelu Stranke slobode i vlade svoga supruga Solomona, četvrtog premijera te nezavisne države, kojega je 1959. u trećoj godini njegova mandata ubio jedan budistički monah. Sirimavo je obavljala premijersku dužnost 1960-65. i 1970-1977. Sa Solomonom je imala dvoje djece - kćerku Chandriku i sina Anura. Oboje su se rano uključili u politiku, a Chandrika je 1994. izabrana za predsjednicu Šri Lanke na koji je tada reflektirala i Sirimavo, no majci je povjerila treći premijerski mandat 1994-2000. kojega je ova odradila do kraja i umrla na sam dan paralmentarnih izbora. Chandrika je predsjedničku fotelju zadržala sve do 2005. kada joj je istekao drugi mandat. Mlađi brat Anura je poslije različitih ministarskih položaja bio izabran za predsjedavajućeg parlamenta, a umro je na položaju lidera parlamentarne opozicije 2008. godine. Dakle, još jedna dinastija koja je poslije cejlonske nezavisnosti igrala ključnu ulogu u političkom životu zemlje i u onim godinama kada njezini članovi nisu bili u vlasti.
Njegova je PPP u koaliciji sa četiri druge stranke pobijedila na parlamentarnim izborima 2008. godine. Premijersko mjesto je pripalo potpredsjedniku PPP stranke Yousafu Razi Gillianiju. Taj je i sam odležao pet godina u zatvoru prethodnog vojnoga diktatora Musharafa. Prema vijestima iz Pakistana, koje ovdje objavljuju i na široko komentiraju, Gilliani se našao na udaru moćnog šefa generalštaba Parveza Kayanija još prošle godine kada je u javnost puštena informacija da je preko pakistanskoh ambasadora u Washingtonu tražio američku pomoć u obuzdavanju samovolje državnih vojno-sigurnosnih institucija. Taj je ambasador tada bio prisiljen dati ostavku. Gilliani je nedavno smijenio svoga ministra obrane, generala bliskoga Kayaniju, sa obrazčoženjem da se "vojska ponaša kao država u državi" i da Kayani, kao i njegov kolega iz sveprisutne vojne obavještajne službe, djeluju "protustavno". Na to je generalštab odgovorio kako takve neutemeljene optužbe mogu imati "teške posljedice". U Pakistanu je taj odgovor shvaćen kao jedva prikrivena prijetnja generala civilnoj vladi i samom predsjedniku Zardariju. Generali koji su vladali ovom zemljem nekih tridesetak godina očito smatraju da su nedodirljivi i da se nedorasli političari ne smiju miješati u njihove poslove. U taj se spor tih dana umiješao i predsjedavajući Vrhovnog ustavnog suda, pozivajući Gillianija na odgovornost jer nije pokrenuo postupak za razriješenje predsjednika Zardarija protiv koga je davno podnijeta kriviča prijava zbog korupcije. Gilliani je odbio pojaviti se pred Ustavnim sudom pa ga je ovaj optužio za uvredu. I da ne dužim sa ovom trakavicom - prema posljednjim vijestima što sam ih čitao prije odlaska iz Kalkute - Kayani, Gilliani i predsjedajući Ustavnoga suda su se sastali i po svemu sudeći privremeno zakopali ratne sjekire.
Za razliku od gore nabrojanih susjeda, Indija od svoje nezavisnosti do danas nije imala problema sa svojim vojnicima. Indijski se generali nisu bavili politikom i vojna je institucija bila pod kontrolom demokratski izabrane federalne vlade i parlamenta. No, baš se za mojega boravka u Kalkuti doznalo da se sadašnji šef indijskoga generalštaba, izvjesni general Singh, kojega je vlada umirovila jer je navršio 60godina života, obratio sudu tražeći zaštitu njegova "dostojanstva i ljudskih prava". Bizaran slučaj. On, naime, tvrdi da je napunio tek 59. godina te da mu do umirovljenja preostaje još jedna godina. Iako je Singh, podupirući svoju tvrdnju, tužbi protiv vlade priložio školsku svjedodžbu u kojoj doista piše da je godinu dana mlađi, vladini advokati su podastrili originalni izvod iz knjige rođenih u kojem lijepo stoji da je napunio 60 godina. Sud je presudio u korist vlade.
Bauk Kine
Indija je regionalna sila što su neki od gorepobrojanih susjeda osijetili na vlastitoj koži, posebno Pakistan, od kojega se odvojio njegov istočni dio, Bangladeš, zahvaljujući indijskoj vojnoj podšci. U ratovima oko Kašmira, Delhi se uspješno suprotstavljao ekspanzionističkim ciljevima Islamabada.
Rat se vodio na dva odvojena kraja preko 3.000-kilometarski duge nedefinirane zajedničke kinesko-indijske granice po zimskom vremenu, često na visinama od preko 4.000 metara- na zapadu, gdje su Kinezi uspostavili kontrolu nad strateški važnim klancima što vode od njihove autonomne oblasti Xinjang prema Tibetu, te putevima kojima danas trguju sa Pakistanom; na istočnom ratištu udaljenom nekih 1.000 km kineska je Narodna armija prodrla preko t.zv. McMahonove linije, jedne od bivših bitanskih granica, ali se povukla poslije primirja.
Primirje se održalo do današnjih dana. Pregovori dvije zemlje, vjerojatno najduži ikada, se redovno održavaju, ali dvije strane nisu u stanju usuglasiti svoje stavove o definitivnom razgraničenju. No privremena linija razdvajanja je zapravo najmirnija od svih indijskih granica prema susjedima. Uprkos tomu, jedan dio indijske javnosti, što je vidljivo iz komentara koje sam čitao, nikada nije prežalio izgubljeni rat i teritorije. Svaki novi razmještaj kineskih trupa unutar Tibeta, isprobavanje novih kineskih raketa ili manevri kineske mornarice po Kineskom moru - su povodi za uzbunu. Pažljivo se prenose sve vijesti o samospaljivanju tibetanskih monaha kojih je tih dana bilo nekoliko. Na široko se opisuje nezadovoljstvo tibetanskog stanovništva sa lokalnim vlastima, i.t.d. U saveznom se parlamentu proziva indijska vlada koja ne reagira na te događaje. Kritiziraju se navodno nedostatne obranbene pripreme i neopremljenost indijskih trupa na himalajskoj fronti. Jedan poznati delhijski konzervativni geostrateg je tih dana objavio članak u kojem se zalaže za savezništvo Indije sa SAD i Japanom kao jedinom načinu obuzdavanja Kine.
No, ni Kina nije bezgrešna, što najviše osječaju neke od manjih zemalja u njihovu susjedstvu - Nepal, Butan, Mijanmar (Burma), pa i Šri Lanka, gdje se dvije zemlje nadmeću, srećom samo ekonomskih sredstvima. Sikim, koji je bio britanski a zatim indijski protektorat, postao je dvadeset i drugom saveznom državom Indije tek 1975. godine poslije indijske vojne intervencije i referenduma koji je poslije toga upriličen.
Godišnjica egipatske pobune
26/01/2012 - Od hotela u Kalkuti, sa presijedanjem iz aviona u avion u Dubaju, do Kaira, trebalo mi je dvanaest sati. I dok je taksi hitao prema mojem odredištu u Zamaleku, promatrao sam ulice meni dobro poznatoga grada. Poslije urbanog kaosa stare jezgre Kalkute, masa ljudi na tamošnjim ulicama, prometnoga krkljanca i nečistoće, Kairo mi je prvi puta djelovao uređenim i umivenim gradom. Sve je relativno.
Sinoć sam započeo a danas završio sa iščitavanjem vijesti o jučerašnjem mitingu na Tahriru. Jučer je, naime, bila godišnjica izbijanja pobune protiv Mubarakova režima. Na trgu i okolnim ulicama se okupilo više demonstranata, kažu par stotina tisuća, nego onoga dana kada je ostarijeli diktator bio prisiljen odstupiti. Manifestacije istoga karaktera su održane u još petnaestak gradova. Ono što je trebala biti komemoracija žrtvama pobune - 840 tada ubijenih i više od 6000 izranjavanih u prvih osamnaest dana - pretvorilo se jučer u protest protiv vojne hunte. Poziv na ovo komemorativno okupljanje uputilo je, još prije nego što sam krenuo za Kalkutu, nekih šezdeset oporbenih organizacija civilnoga društva i manjih političkih stranaka. U međuvremenu se aktiviralo i Muslimansko bratstvo (MB) sa pozivom svojim sljedbenicima da izađu na ulice kako bi proslavili "pobjedu revolucije". Bratstvo ima razloga slaviti pošto je njegova Stranka slobode i pravde na nedavno održanim izborima za donji dom parlamenta prikupila 47 posto glasova egipatskog biračkog tijela i osvojila 223 zastupničkih mandata. No, dominacija ovim parlamentarnim domom stranci još uvijek nije osigurala partnerstvo sa Vrhovnim vijećem oružanih snaga kojem teži. Generali koji upravljaju sadašnjim procesom tranzicije se još nisu odlučili. I oni su bili zakazali za 25/01 svoju "proslavu revolucije". Srećom su od toga odustali. Odustali su također i od najavljene podijele prigodnih odlikovanja "mučenicima" iz redova civila (ubijenim i izranjvanim prosvjednicima) i vojnih i poliicijskih snaga (dakle onima koji su pucali po civilima). Umjesto toga će državna kovačnica novca odštancati prigodne kovanice. No, najvažnije je da ovoga puta Vojno vijeće odustalo od primijene sile protiv prosvjednika. Vojnici i policajci su se povukli sa Tahrira i ulica kojima su demonstranti prilazili trgu. Postojala je također opasnost da dođe do sukoba između mladih ljudi koji su uzvikivali parole protiv vojne hunte i maršala Tantavija i pristalica MB-ea i njihove stranke koji su na istom trgu slavili svoju izbornu pobijedu. No, sve je prošlo bez incidenata. U večer se trg ispraznio. Na licu mjesta je ostala grupica upornih prosvjednika koji inače tu već sedamdeset dana danonoćno dežura. Tvrde da će tu ostati sve dok se ne ispune njihovi zahtijevi - sve do odlaska vojnika sa vlasti i davanja pravedne kompenzacije mučenicama što su se "žrtvovali za uspijeh revolucije".
27/01/2012 - Danas u petak, kojega su prosvjednici proglasili "Danom dostojanstva", došlo je do protestnih okupljanja na četrnaest različitih lokacija u ovom velegradu. Najmasovnija su bila okupljanja ispred četiri kairska univerziteta. Odatle su demonstranti u kolonama krenuli prema Tahriru ponovo uzvikujći parole protiv Vojnoga vijeća i tražeći njegovu ostavku. Među njima ovoga puta nije bilo pripadnika MB-ea. Negdje pred večer su izvjestioci procijenili da je nekih 40.000 prosvjednika pristiglo na trg. Vojne i policijske snage ni ovoga puta nisu intervenirale, ali su dvije kolone demonstranata usput napadnute kamenjem od navodnih pristalica vojne hunte. Nije bilo žrtava. Kasno u noć se trg ponovo ispraznio. Ostala je samo uobičajena grupica dežurnih prosvjednika koji će tu prespavati u svojem šatorskom naselju.
Za dva dana počinju izbori za Šuru, gornji dom egipatskog parlamenta. Održat će se u dva vremenenski odvojena izborna kruga u dvije regije. Poslednja runda tek za dvadeset dana. Tek poslije toga bi se trebali obaviti predsjednički izbori i negdje do šestoga mjeseca o.g. usvojiti novi ustav, ali nije jasno po kojoj proceduri. No to su krivudavi institucionalni putovi, koji za sada nisu uspijeli spriječiti ulične proteste. A u međuvremenu ni jedan od ozbiljnih problema zemlje koji su uzrokovali prošlogodišnju pobunu nije riješen. Nije jasno da li vojnici koji određuju i mijenjaju pravila tranzicije to čine namjerno sa nekakvim jedino njima poznatim planom ili su nedorasli ulozi koju su prisvojili?
Namjerno izazvana tragedija?
03/02/2012 - Prije tri dana, poslije prvenstvene utakmice nogometnih klubova Al-Masry i kairskoga Al-Ahlija u Port Saidu u kojem su domaći pobijedili favorizirane goste sa 3:1, izbili su sukobi između navijača dva kluba.Tako je to prikazano u državnim medijima. Izginulo je, tvrdi se, 74 mladih ljudi, a više stotima ih je povrijeđeno, skoro sve navijača Al-Ahlija, poznatih pod nazivom Ultras, što su pristigli iz Kaira bodriti svoj tim. Navodno su stradali u stampedu kada su bili napadnuti od navijača domaćih. Poginuo je i jedan student Američkoga sveučilišta na kojem predajem. Naravno, navijačkih budala ima u svim zemlja, ali njihovi sukobi rijetko rezultiraju krvoprolićem takvih razmjera.
Prema nezavisnim izvjestiocima sa lica mjesta - prorijeđene policijske snage što su trebale osigurati ovu utakmicu visokoga rizika su zapravo krive za ovu tragediju. Poslije završene utakmice, kada su navijači Al-Masrija počeli slaviti neočekivani trijumf svojih miljenika, policajci su otvorili vrata na ogradama što su ih u vrijeme meča razdvajala od Ultrasa. Tada je prema protivnicima krenula mala grupa huligana i za sobom povukla masu domaćih usijanih glava. Provalili su i na igralište. Progonjeni Ahlijevi navijači su se povlačili prema jedinom izlazu koji im je bio ostavljen, ali su rešetkasta ćelična vrata u izlaznom tunelu bila zaključana lancima. U tom su se tunelu nagurali i gazili jedan preko drugoga i tu ih je mnogo stradalo. Drugi su se pokušavali spasiti bježeći preko igrališta gdje su zajedno sa nogometašima svoga kluba bili progonjeni. Malobrojni policajci su uglavnom sve to nemoćno promatrali. Vojske nije bilo na vidiku, Izvjestioci su primijetli da na tribinama za vrijeme trajanja utakmice nije bilo ni šefa sigurnosti niti guvernera Port Saida, što navodno nikada do sada nije bio slučaj na prvenstvenim utakmicama održanim u tom gradu.
Vidim iz ovdašnjih medija da mnoge organizacije civilnog društva najavljuju kampanju civilne neposlušnosti, dakle generalni štrajk koji bi trebao početi 11/02 na godišnjicu svrgavanja Mubaraka kada je Vojno vijeće preuelo vlast. Dakle, ništa nije gotovo.
Živimo u nemirnom svijetu. Iskoristio sam izlet do Kalkute i natrag do Kaira za ovu reportažu o nama dalekim zemljama i događajima koji su kod nas malo poznati. Svjestan sam da su ovi dnevnički zapisi fragmentarni i, moglo bi se reći, panoramski. Mnogo toga je ostalo neizrečeno i neobjašnjeno. Zato bi možda ovom tekstu bolje odogovarao filmski naslov - Let iznad kukavičijeg gnjijezda.
Od Kaira do Kalkute i natrag (1)
Za razumijevanje današnje Indije nije neophodno memorizirati listu svih onih koji su doprinijeli njezinoj izgradnji. Ali je važno znati da ovo nije samo zemlja fascinantne stare i slojevite civilizacije, starije i bogatije kulture od naše europske, i tradicija koje i danas žive, već i suvremenih svjetonazora, stvaralaštva i dostignuća.
Po Curzonovom neuspjelom vjerskom modelu, 1947. godine izvršena je podjela Indijskog vicekraljevstva na dvije nezavisne države sa statusom dominiona u britanskom Commonwealthu. Ta je podjela, kojoj su Britanci debelo kumovali, izazvala krvave vjersko-etničke sukobe i masovne egzoduse stanovništva koje se zateklo u pogrešnoj državi.
Oh, Kalkuta! Prepušten sam sebi, istraživao sam grad. Koristio sam se taksijima, taksi-trikolicama, a dva puta i rikšama. Od rikši sam odustao jer mi je bilo neugodno, a osim toga su i neudobno prijevozno sredstvo. Osjećao sam se nekako krivim što plaćam toga možda gladnog siromaha koji me trčeći ili pedalirajući vuče.
